Serenissima je toga davnog Silvestrova bila prevedra od bure, a padine dalekih Dolomita blistale su jasne i čiste kao kulise na rubovima sestierea Cannaregio koji je bio pust, osim nas dvoje i golemog riđeg mačka koji se zvao Maks uz fontanu s isklesanim glavama drevnih turskih trgovaca. Branka je imala vrućicu i vrelo je čelo hladila o stup Madonna dell’Orto, a tišina i praznina crkve tutnjala je golemim Tintorettovim „Posljednjim sudom”. U bočnoj kapeli, poput iskopanog oka, buljila je rupa, odakle je ukradeno Bellinijevo remek-djelo iz 1488. „Madona s djetetom”, jedno od rijetkih potpisanih. Tati su ušli kroz dvorišni prozor s košarkaškog igrališta, uzverali se do slike restauratorskim skelama i uredno izišli na glavna vrata. O slici, lopovima i naručitelju nikada se više nije čulo. Gdje li je čuva i drži taj zaljubljenik? Ne smije je pokazati ni ženi, jer će nekome izbrbljati, a kamoli ljubavnici. Ni jednome oku osim vlastitoga.
Zvali su ga Okinava, jer bi nakon svakog popravnog, na upit kako je bilo, izgovorio ime slavne bitke i otoka, što je značilo da je i opet okinul, pa će ponavljati razred. I tako se našao sa mnom u klupi u trećem karlovačke gimnazije koja namjesto da se zove po našem predobrom kamenšćanskom doktoru Ivanu Rogozu, zvala se po jednom doktoru iz mnogo daljeg i beznačajnijeg sela Vukmanića. Okinava je bio bistar kao Korana, lijen kao Kupa, dobar kao Dobra, a na Mrežnici je rođen. Sanjao je o kolibriću. Ono što je Talijanima bila vespa, to je njihovim prekomorskim susjedima bio kolibrić. Jedino po čemu je bio ljepši i bolji jest ime, jer osu ne možeš uspoređivati s tom prelijepom pticom.
Bila je riječ o Tomosovu mopedu, nešto više bučnom od legendarne Tomosove izvanbrodske pente koja ti je kadra upropastiti cijeli dan tonskog snimanja dok s jedne strane vale rijetkom rafalnom paljbom prijeđe na drugu. Uglavnom, Okinava je zapeo domoći se polovnoga kolibrića, i marljivo je skupljao novce igrajući pismo glava, na čemu je uglavnom gubio, ali bi mu išla preprodaja karata pred kinom Edison, no sve to skupa bilo je dovoljno tek za kolibrićevu štoplampu. A onda se u pripovijest upleo Rembrandt. Nije bila riječ ni o čijem nadimku već jednostavno o Rembrandtu, punim imenom Rembrandt van Rijn. Namjesto da bivšom državom krstare Roling Stonesi, našao je krstariti Rembrandt, putujućom izložbom, ne bi li osvanuo i u gradu na četiri rijeke, i to u Auto-Hrvatskoj. Pokraj nove tržnice, izgradilo se moderno četvrtasto zdanje s velikim hrvatskim imenom u kojem je prvi dio, koji se odnosio na autodijelove, bio manji od Hrvatske. A gornji kat prostran, svijetao i prazan, u skladu s komunističkom antipoduzetničkom klimom, nije pretvoren u poslovni nego izložbeni prostor. I eto Rembrandta.
Povelo nas sa školom na izložbu uz silno veselje jer ćemo time eskivirati test iz kemije. Mjere osiguranja neprocjenjivoga blaga bile su impresivne. Oko zgrade mnoštvo dugih cijevi. Za novu toplanu koja se gradila u blizini. A pred Rembrandtovim vratima, penzić koji prodaje i drapa karte. Tada još nije bilo nadzornih kamera, alarma, lasera, ni zaštitara, a narodna je milicija imala pametnijega posla te je, nadahnuta De Sicom, ganjala kradljivce bicikla i preprodavače kinoulaznica poput Okinave. Pred slikama nije bilo čak ni onog baršunastog užeta, nego si u njih doslovno mogao zabijati nos. Sjećam se kako sam Saskiju, slikarevu ženu, pogladio po obrazu.
Okinava se neobično dugo zagledao u jedan od minijaturnih Rembrandtovih autoportreta na drvu, zurio je u nj dubokouman, da bi potom mjerkao i natezao svoju obilatu vestu koju mu je isplela teta Katica, a onda me upitao je l’ imam dve banke sitnog, i neka siđem dolje s njim pred Auto-Hrvatsku do nove, plave telefonske govornice, jer mora zvati zbog kolibrića, a Jura, njegov vlasnik, neće vjerovati njemu nego meni. - Okinava je - reče. - ...Nemam love, al te oću pitat, bi se s menom đoral? „Đoral” u prijevodu na današnji jezični standard znači „čendžal”, to jest „mijenjao”. - Rekal sam ti da me bik ne zanima - glasio je odgovor. Naime, u prvim pregovorima, Okinava mu je u zamjenu za kolibrić nudio bika. Pravoga bika u vlasništvu njegove strine iz Netretića, s kojim je danima vježbao koridu i volio ga kao ljubimca, pa ga strina nije htjela prodati nego je rekla da je bik njegov i „nek šnjim dela kaj oće.” - Ne nudim ti bika, neg Rembrandta. Znaš ko je Rembrandt? - Ti buš mene, ponavljač jedan, vučil ko je Rembrandt?! Mona Lisa i to. - Mona Lisa ti je Leon(d)ardo, ovco. Tada se papcima govorilo da su ovce. - Dobro, i? - Ti meni kolibrića, a ja tebi Rembrandta. Taman bi ti pasal u radionu da uz gole komade imaš i nekaj pristojnoga. - Kaj je pravi? - Pravi. Iz Auto-Hrvatske. S izložbe. - Kolko vredi? - Kaj misliš kolko vredi? - pitao je Okinava mene. - Neprocjenjiv je - ponovio je Juri moj odgovor. - Ak je neprocjenjiv, to znači da ne vredi niš. Kaj da delam šnjim?
Da odem u karlovački muzej i velim, u ovu sobu uz braću Seljan, uz afrička koplja i kaj ja znam, dobro bi vam legal i jedan Rembrandt. Kolko za njega mogu dobit? - Dobil bi barem ko za novoga kolibrića. - Dobil bi pet godin u Lepoglavi, jebate! - rekao je Jura i spustio slušalicu. I tako je Okinava ostao bez kolibrića, grad Karlovac bez povijesnoga nadnevka, a nezaustavljivi Reuters bez senzacionalne vijesti da je u Hrvatskoj ukraden Rembrandt. Prošlo je od tada gotovo pola stoljeća, Okinava je ne samo maturirao, već i diplomirao strojarstvo, naletio sam na nj, kao jednog od šefova, snimajući kao student reklamni film za Jugoturbinu, pohvalio se da su mu poslovni partneri iz Nizozemske poslali luksuznu monografiju o Rembrandtu, zapanjeni njegovim poznavanjem genija, vozio je Kawasaki, ali nikad nije prežalio Jurin kolibrić. Nedavno je, čujem, umro, ali onaj njegov duh iz Auto-Hrvatske i danas kao da živi na ovim prostorima u najvećoj i najslavnijoj bandi pljačkaša dragulja svih vremena imenom – Pink Panther. Prije svega, i teška srca, kao čovjek filma, moram priznati kako filmovi uglavnom lažu, jer da se drže istine Okinavina poučka, tko bi ih dolazio gledati?
Koliko genijalnih specijalista na okupu, softvera, hakera, lasera, kompjutorskih simulacija, maketa, koliko napetosti, uloženoga znanja i truda za filmski opljačkati nešto vrijedno, a zapravo, kao što bi Okinava napravio da je Rembrandta mogao „đorati” za kolibrić, samo dođeš i uzmeš. Kao ekipa iz najslavnije svjetske pljačkaške bande podrijetlom iz „regiona”, a zovu se Pink Panther. Jedina investicija za najsvježiju bravuru je što su uredno platili u Veneciji uvijek papreno skupu ulaznicu za izložbu dragulja u Duždevoj palači, a jedino sofisticirano oruđe – pajser. I tako od Tokija do Amsterdama i Azurne obale. Ni pištolja plašljivca, a kamoli pravoga, ni vike ni nasilja. Ničega, nego onako cezarovski; dođoh, vidjeh, uzeh. Od jednoga, pa do sto milijuna eura. Na koncu, baš kao u našem domaćem Pink Panther raju, ako se strogo držiš zadanoga limita od milijun kuna pa do neograničeno naviše. Dođeš, vidiš, uzmeš.
Pajserovih 11,jel to već Beljak izdao knjigu?