Otkriće pogrebnih lokacija u arheologiji često uključuje razne metode potrage poput terenskog istraživanja, radarskog snimanja tla, mjerenja električnog otpora i daljinskog istraživanja. Ovaj rad prikazuje rezultate korištenja pasa treniranih za otkrivanje ljudskih ostataka u traženju pretpovijesnih pogrebnih lokacija datiranih u europsko željezno doba, stoji u studiji objavljenoj u studenome prošle godine koja je izašla u zadnjem broju znanstvenog časopisa Journal of Archaeological Method and Theory. Studiju potpisuju dr. sc. Vedrana Glavaš s Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru te Andrea Pintar, dugogodišnja glavna instruktorica HGSS-a koja je uvela standarde za licenciranje potražnih pasa, a ima i iskustvo u kriminalističkim istraživanjima.
“Nisam vjerovala da to mogu”
Ta je objava u uglednom časopisu pobudila pozornost cjelokupne europske javnosti pa je sada o tom pomicanju granica znanosti u Hrvatskoj teže pronaći tekst na našem jeziku nego na bilo kojem drugom, od engleskog i norveškog do turskog.
– Čini se da je sve motivirala objava u tom doista uglednom znanstvenom časopisu. No, svejedno me iznenađuje takav interes, zaista me iznenadilo kada su sa mnom kontaktirali iz The Guardiana – kaže dr. Glavaš.
Riječ je o radu u kojem se opisuje otkriće grobnica u nekropoli blizu povijesne utvrde Drvišice koja datira iz 8. st. pr. Kr.
– Korištenje pasa nije bilo plansko, sasvim slučajno smo Andrea Pintar i ja došle u kontakt, čula sam da ona ima nekakve pse za grobove. Nisam imala pojma ni da takvo što postoji. A sama imam pse koji nisu radni nego su kućni ljubimci. Rekla mi je kako bi voljela probati do koje granice starosti njihov nos uopće može prepoznati grob. Rekla sam – idemo probati. Samo, lokaliteti na kojima ja na Velebitu kopam i koje obrađujem većinom su prapovijesni. Nisam uopće na početku vjerovala da će to funkcionirati. Međutim, već se tada pokazalo da se to može. Prvo smo pse testirali na tri groba koja sam ja godinu prije istražila i iskopala svu zemlju. Doveli smo ih tamo, a oni su točno markirali pozicije gdje smo godinu prije istražili te grobove. Bio je to šok za nas obje, neko vrijeme se nismo ni čule. Jer, radi se o prapovijesnim grobovima iz 8. st. pr. Kr. Odlučile smo raditi dalje, da vidimo što će psi pokazati na neistraženom dijelu terena. Sukladno financijama, trebala sam sljedećih godina istraživati ono što psi markiraju ako markiraju. I tako sam sljedeće tri godine iskopavala ono što su psi markirali pa je tako nastao taj rad koji je objavljen prošle godine. U njemu smo opisale metodologiju rada. Odnosno, ne radi se o članku u kojem se tek konstatira da psi to mogu, već smo donijele cijelu metodologiju toga kako se mora raditi s tim psima na terenu da ne bi bilo ljudskog utjecaja na psa, gdje se moraju isključiti svi vanjski čimbenici koji mogu utjecati na ponašanje psa. To je doista velika stvar u svijetu jer smo uspjeli postići dosad najveću potvrđenu starost groba koji je pronašao pas – kaže dr. Glavaš.
U člancima objavljenim u stranim medijima prošlih tjedan dana iznosi se teorija da je porozno stijenje upilo miris dekompozicije tijela.
– Porozno stijenje jedno je od objašnjenja, a nije da psi ne mogu pronaći grobove i tamo gdje ima zemlje, jer i u zemlji postoji taj specifičan miris. S obzirom na to da smo mi radili na lokalitetu na kojem ima izrazito malo zemlje, primorska padina Velebita u blizini Karlobaga, u početku nije bilo jasno što će tu pas uopće namirisati. Nekako smo uvijek znali da se miris zadržava u zemlji pa nije bilo jasno zašto pas njuši kamenje. No, bilo je tog mirisa iz prapovijesti još u kamenju. Shvatili smo da je krš takav kakav jest, porozan, upio te mirise raspadnutog ljudskog tijela. A to je specifičan miris, karakterističan isključivo za ljudsku vrstu. Dakle, za života svi imamo različit miris, ali kada odemo, psećem smo nosu svi isti. Ni jedna životinja nema miris kao ljudi. Najsličniji ljudskom mirisu je miris kokoši, sličnost je oko 60 posto, a kod svinje 40 posto – objašnjava arheologinja sa Sveučilišta u Zadru zašto su Panda, Mali, Sattve i Peper mogli pronaći grobove. Sattve je, nažalost, u međuvremenu uginula pa je sada u ekipi Coffee.
– Takvu metodu koriste Amerikanci, no njihovi su grobovi znatno mlađi, stari su samo 100-200 godina, što se ne može mjeriti s ovim našima. No, oni ne koriste pse u arheologiji. Bilo je nekih vijesti o jednom takvom psu u Australiji, ali nije bilo znanstvenog rada vezanog za to. Tu i tamo pojavi se nekakva vjestica. No, činjenica je da kod detekcijskih pasa nikada ne možete raditi samo s jednim psom, uvijek je nužno imati minimalno dva psa koja moraju potvrditi istu poziciju groba. Metodološki je neispravno raditi samo s jednim psom. Naša je prednost i timski rad gdje se kod nas radi o ekipi od tri stručnjaka. Ja sam arheologinja, Andrea je instruktorica pasa za detekciju ljudskih ostataka, a Kristijan Nikolić priprema nam operativni rad, analizu terena i slične aktivnosti. Zbog toga smo uspješni. Nastojimo spojiti tradicionalne metode rada i suvremene tehnologije. Osim pasa koristimo i zračno snimanje za traženje grobova, dronove, georadar, fotogrametriju. Sve te podatke preklapamo s podacima koje nam daju psi.
Čeka se iskapanje
Psi su samo jedna, doduše izuzetno uspješna metoda istraživanja, no ukupnu uspješnost daje nam kombinacija svih tih metoda, a psi su samo jedna karika u lancu. Što više metoda koristite, bit ćete uspješniji. Iako, neke metode mogu i zakazati. Georadar ne možete koristiti na svim tipovima terena, zračno snimanje vam neće dati rezultate u svim situacijama, a pas se do sada pokazao, rekla bih, nepogrešivim – ističe Vedrana Glavaš nagovještavajući još jedno veliko otkriće hrvatskih pasa “arheologa”.
– Nedavno smo bili u Njemačkoj gdje smo tražili lokacije iz nešto kasnijeg razdoblja, masovne grobnice iz jedne bitke između Napoleona i Prusa. Nijemci su prepoznali tu metodu. Trenutačno imamo četiri radno aktivna psa i jednu kuju koja je još u treningu, ima samo godinu dana pa još nije spremna na rad. Psi jesu markirali, ali treba čekati iskapanje. No, dok se ne iskopa mogu vam reći samo da tamo ima specifičnog mirisa raspadnutog ljudskog tijela. U Hrvatskoj su kolege sve više zainteresirani. Obavili smo dva pretraživanja sa psima, a kolege sada čekaju novac kako bi mogli iskopati to što su psi markirali – kaže naša znanstvenica.
