Prvog svibnja slavimo Međunarodni praznik rada. Ljudska aktivnost rada obuhvaća osobu u svim njezinim dimenzijama: razum, volju, osjećaje, težnje. “Ovo je prvi čovjekov poziv: rad. I to je dostojanstvo” (papa Franjo, 1. 5. 2020). Danas, na isti dan, na svjetski dan rada, intenzivno mislimo na svetog Josipa radnika. Pandemija i dalje udara i utječe i na rad milijuna ljudi: izgubljena su radna mjesta i raste nesigurnost. Zbog tih dviju rana, nezaposlenosti i nesigurnosti, postavljaju se pitanja o radu u budućnosti. Na tolikim se mjestima zbog zdravstvene krize rad iz ureda i kontakt uživo s kolegama premještaju na ekrane u vlastitom domu, s pozitivnim i negativnim aspektima.
U radu na distanci primjećujemo uspjeh tehnike i njezine mogućnosti. Ako se s jedne strane napredovalo u učinkovitosti i odstranile su se zapreke koje su se činile nepremostivima, istovremeno vidimo da su ljudskoj osobi potrebni stvarni odnosi, ne virtualni, kako bi se podijelilo ono što svatko nosi u svojem srcu. U vremenu koje je prošlo od početka pandemije također smo se uvjerili da je kriza sveobuhvatna, da djeluje na cijelo čovječanstvo i da bi rad morao biti u središtu jedne bolje budućnosti. Očuvati i stvoriti radna mjesta, kreativnošću onoga koji traži dobro drugih, možda je to danas jedan od naloga ljubavi.
Pred tolikim narušenim osobnim situacijama rad nam pruža mogućnost da napredujemo u drugoj njegovoj dimenziji: u sposobnosti prihvaćanja i otvorenosti prema drugima. U spajanju napuknuća i prihvaćanja nastaje težnja za transcendencijom, da pođemo dalje od samoga sebe, da pazimo i da prihvatimo pažnju, da pomognemo i da nam se pomogne, a to su prvi znakovi priznanja ranjivosti. Jedan rad u kojem ima mjesta za dostojanstvo i susret pretvara se u dijalog s drugima. On donosi zajednički cilj, budi tok razumijevanja, surađuje da se izgovori “mi” pomažući da se prevladaju razlike i da nastane obostrano upoznavanje; obogaćuje razmjenom ljudskih sposobnosti i sudjelovanjem na kreativnim projektima.
Rad se tako očituje u svojoj pravoj ekstenziji kao “mjesto” u kojem svatko od nas može nešto pridonijeti, i to ne samo u ekonomskom smislu. Zajednički poziv svih ljudi na rad stavlja nas u središte zadatka da “obnovimo” svijet i njegove odnose. S druge strane, kada rad na bilo koji način izgubi svoje dostojanstvo, kvari se čovjek u svojoj najvažnijoj biti. U potrazi za novim rješenjima, pošto se čini da nema povratka natrag, ljubav prema drugima potiče na kreativnost nalaženja tih novih putova zajedno s drugim sugrađanima. Nema jednog puta, nego su putevi mnogi, ali ih vodi služenje, što je integralni sastojak zajedničkog dobra.
U svakom slučaju dostojanstvo rada temelji se na ljubavi: “Veliki privilegij za čovjeka jest da može ljubiti, prelazeći tako preko prividnoga i prolaznoga. Može ljubiti Boga koji nam otvara vrata neba, koji nas čini članovima svoje obitelji i koji nam daje ovlast da mu govorimo Ti, licem u lice. Stoga se čovjek ne smije ograničiti na to da čini stvari i da gradi objekte. Rad nastaje iz ljubavi, pokazuje ljubav i vodi prema ljubavi” (sveti Josemaría Escrivá, 19. 3. 1963).
