Pogođen sam citiranjem opere Turandot da bih govorio o misteriji nade. Htio bih bolje shvatiti koja su umjetnička i književna djela na koja se poziva papa Franjo. Podsjećam ga kako je 2006. kazao da veliki umjetnici znaju s ljepotom predstaviti tragične i bolne stvarnosti života. Pitam stoga koje umjetnike i pisce voli, imaju li nešto zajedničko...
– Volim autore koji su međusobno različiti. Sviđaju mi se Dostojevski i Hölderlin. Jako volim Hölderlinovu vrlo lijepu pjesmu koju je napisao za rođendan svoje bake i koja mi duhovno čini dobro. To je ona koja završava stihom “Neka čovjek sačuva ono što je dijete obećalo”. Jako me pogodio i zato što sam jako volio svoju baku Rosu, a Hölderlin svoju baku približava Mariji koja je rodila Isusa, koji je za njega zemaljski prijatelj koji nikoga nije smatrao strancem. Tri sam puta čitao knjigu “Zaručnici” Alessandra Manzonija, a i sada je imam na stolu da bih je ponovno pročitao. Manzoni mi je dao mnogo. Moja baka, kada sam bio dijete, naučila me napamet početak te knjige: „Onaj rukavac jezera Como koji se okreće jugu, između dva lanca neprekidnih planina...” Dosta mi se svidio i Gerard Manley Hopkins.
Opasnost od laboratorija
– U slikarstvu se divim Caravaggiu: njegova mi platna govore. Ali volim i Chagalla i njegovo Bijelo raspeće... U glazbi pak volim Mozarta, razumljivo. Onaj Et Incarnatus est iz njegove Mise u C-duru je nenadmašan: vodi te Bogu. Volim Mozarta u izvedbi Clare Haskil. Mozart me ispunjava: ne mogu ga zamišljati, moram ga čuti. Beethovena volim slušati, ali na prometejski način. “Najprometejskiji” izvođač po meni je Furtwängler. Tu je i Bachova Muka, a jako volim i njegov Erbarme Dich, Petrov plač u Muci po Mateju. Veličanstveno. Zatim, na drugoj razini, ne tako intimno, volim Wagnera. Sviđa mi se slušati ga, ali ne uvijek. Tetrologija Prsten koju je izveo Furtwängler u Scali pedesete godine za mene je najbolja. Ali i Parsifal u izvedbi Knappertsbuscha 1962.
– Moramo govoriti i o filmu. Fellinijeva “Cesta” film je koji sam možda najviše volio. Identificiram se s ovim filmom u kojem postoji implicitni poziv na sv. Franju. Mislim da sam vidio sve filmove s Annom Magnani i Aldom Fabrizijem kada sam imao između 10 i 12 godina. Još jedan film koji sam jako volio jest “Rim, otvoreni grad”. Za svoju filmsku kulturu moram ponajprije zahvaliti svojim roditeljima koji su me često vodili u kino.
– Općenito ipak volim tragične umjetnike, posebno klasične. Postoji lijepa Cervantesova definicija koju stavlja u usta Carrascu radi pohvale Don Quijoteove priče: “Djeca je drže u rukama, mladi je čitaju, odrasli je razumiju, starci je hvale”. To po meni može biti dobra definicija klasika.
Shvatio sam da upijam svaku njegovu riječ i poželio ući u njegov život kroz vrata njegovih umjetničkih odabira. Bio bi to lijep put, pretpostavljam dugačak. Uključio bi i film od talijanskog neorealizma do Babettine gozbe. Dolaze mi na um drugi autori i druga djela koja je citirao u drugim prilikama, manjima ili manje poznatima ili lokalnima: od epa “Martín Fierro” Joséa Hernándeza do poezije Nina Coste i “Velikog egzodusa” Luigija Orseniga. Pomišljam i na Josepha Malèguea i Joséa Maríju Pemána. I očito na Dantea i Borgesa, ali i Leopolda Marechala, autora knjiga “Adán Buenosayres”, “El Banquete de Severo Arcángelo” i “Megafón o la guerra”. Posebno mislim na Borgesa jer ga je Bergoglio, tada dvadesetosmogodišnji profesor književnosti u Santa Féu na koledžu Inmaculada Concepción, osobno upoznao. Bergoglio je predavao učenicima posljednje dvije godine gimnazije i uputio ih je na kreativne pisce. Doživio sam iskustvo slično njegovu kada sam bio njegove dobi na Istituto Massimo u Rimu i kada sam utemeljio BombaCartu (kulturna udruga, nap. S. T.) i to sam mu kazao.
Na koncu sam pitao Papu da mi govori o svojem iskustvu.
– Bila je to pomalo riskantna stvar – odgovara.
– Morao sam na neki način navesti đake na učenje El Cida. Ali se to učenicima nije svidjelo. Htjeli su čitati Garcíju Lorcu. Onda sam odlučio da El Cida uče kod kuće, a na predavanjima bih obrađivao autore koji su se više svidjeli dječacima. Dakako, mladi su htjeli čitati “pikantnija” djela, suvremena kao što je “La casada infiel” ili klasike kao što je “La Celestina” Fernanda de Rojasa. No čitajući te stvari koje su ih u toj dobi privlačile, počela im se sviđati književnost općenito, s poezije su prelazili na druge autore. To je za mene bilo veliko iskustvo. Zaključio sam cijeli program, ali ne onako kako je bilo predviđeno programom, već nekim prirodnim redoslijedom koji je dolazio iz samog čitanja različitih autora. Taj mi je način jako odgovarao: nisam volio provoditi rigidan program, više sam volio doznati kamo mogu više-manje stići. Tada sam počeo od njih tražiti i da pišu. Na koncu sam odlučio dati Borgesu na čitanje dvije priče koje su napisali moji učenici. Poznavao sam njegovu tajnicu, ona mi je bila profesorica klavira. Borgesu su se jako svidjele. Predložio je da napiše uvodnik za zbirku.
– Onda, Sveti Oče, za život jednog čovjeka kreativnost je važna? – pitam ga.
On se smije i odgovara:
– Za jednog isusovca je izuzetno važna! Isusovac mora biti kreativac.
Kreativnost, dakle, za isusovca je važna. Papa Franjo, primajući svećenike i suradnike Civiltà Cattolice, istaknuo je trijadu važnih karakteristika za kulturno djelovanje isusovaca. Vraća mi se uspomena na onaj dan, 14. lipnja ove godine. Prisjećam se da mi je u razgovoru prije susreta sa cijelom našom skupinom najavio trijadu: dijalog, prosuđivanje, granica. I posebno je inzistirao na zadnjoj točki citirajući mi Pavla VI. koji je u čuvenom govoru kazao isusovcima: “Svugdje u Crkvi, i na najtežim poljima i na vrhu, na raskrižju ideologija, u socijalnim rovovima, gdje je bilo i ima sučeljavanja između gorućih čovjekovih potreba i neprolazne poruke evanđelja, tamo su bili i jesu isusovci.”
Pitam papu Franju poneko objašnjenje: “Zatražili ste od nas da budemo pažljivi i da ne padnemo u ‘iskušenje da ukrotimo granice: treba ići prema granicama i ne ih donositi u kuću da bi ih se malo ispoliralo i uljepšalo’. Na što se se osvrtali? Što ste nam točno htjeli reći? Ovaj razgovor bio je dogovoren među suradnicima tiskovina kojima upravlja Družba Isusova: koji im poziv želite uputiti? Koji prioriteti moraju biti za njih?
– Tri ključne riječi kojima sam se obratio Civiltà Cattolici mogu biti proširene na sve časopise Družbe, pa i s različitim naglascima na temelju njihove prirode i njihovih ciljeva. Kada inzistiram na granici, na poseban se način osvrćem na potrebu čovjeka koji radi u kulturi da bude uključen u kontekst u kojem djeluje i o kojem promišlja. Uvijek je u zasjedi opasnost da se živi u laboratoriju. Naša vjera nije laboratorijska vjera, već vjera hoda, povijesna vjera. Bog se objavio kao povijest, ne kao izvadak apstraktne istine. Ja se pribojavam laboratorija jer se u laboratorijima uzimaju problemi i odnosi ih se u vlastitu kuću kako bi ih se ukrotilo i ispoliralo izvan njihova konteksta. Ne treba nositi granicu u kuću, već živjeti na granici i biti smion.
Pitam papu može li iznijeti neki primjer iz osobnog iskustva.
– Kada se govori o društvenim problemima, jedno je sastati se radi proučavanja problema droge u “villi miseriji” (aregentinski naziv za siromašna zdanja uzet iz romana Bernarda Verbitskyog “Villa Miseria también es América” nap. S. T.), a druga je stvar ići tamo živjeti i shvatiti problem iznutra i proučavati ga. Postoji jedno genijalno pismo oca Arrupea upućeno društvenom centru Centros de Investigación y Acción Social (CIAS) o siromaštvu u kojem jasno kaže da se ne može govoriti o siromaštvu ako ga se ne proba uz izravno uključivanje u mjesta u kojima se proživljava. Ta je riječ “uključivanje” opasna jer neki su je vjernici uzeli kao modu i dogodile su se nesreće zbog lošeg rasuđivanja. Ali je zaista važna.
Spasonosna doza
– Granica ima mnogo. Pomislimo na časne sestre koje žive u bolnicama: njihov je posao na granicama. Ja sam živ zahvaljujući jednoj od njih. Kada sam u bolnici imao problema s plućima, liječnik mi je dao penicilin i streptomicin u određenim dozama. Časna sestra koja je bila u hodniku utrostručila je dozu jer je imala “žicu”, znala je što činiti jer je bila s bolesnicima cijeli dan. Liječnik, koji je stvarno bio dobar, živio je u svojem laboratoriju, a časna sestra živjela je na granicama i razgovarala je s granicom svakog dana. Ukrotiti granice znači ograničiti se na govor s određene razdaljine, zatvoriti se u laboratorij. To su korisne stvari, a razmišljanje uvijek mora krenuti iz stečenog iskustva.
Pitam onda Papu vrijedi li to i za važnu kulturnu granicu kao što je ona antropološkog izazova. Antropologija na koju se Crkva tradicionalno poziva i govor kojim je izražava ostaju čvrst oslonac, plod mudrosti i stoljetnog iskustva. No čovjek kojem se Crkva obraća ne izgleda da je više shvaća ili smatra dovoljnom. Počinjem promišljati na osnovi činjenice da se čovjek shvaća drugačije nego u prošlosti, s različitim kategorijama. I to i zbog velikih promjena u društvu i zbog šireg izučavanja samoga sebe...
Papa u tom trenutku ustaje i odlazi do svoga pisaćeg stola uzeti brevijar. To je brevijar na latinskome, već istrošen od upotrebe. I otvori ga na Službi čitanja Šestog časa, odnosno za petak 27. tjedna. Čita mi odlomak iz “Commonitórium Primum” sv. Vinka Lerinskog: ita étiam christiánae religiónis dogma sequátur has decet proféctuum leges, ut annis scílicet consolidétur, dilatétur témpore, sublimétur aetáte (I dogma kršćanske vjere treba slijediti te zakone. Napreduje, učvršćujući se s godinama, razvijajući se s vremenom, produbljujući se s dobi).
Papa nastavlja:
– Sveti Vinko Lerinski uspoređuje biološki razvoj čovjeka i prenošenje iz jednog razdoblja u drugo “depositum fidei”, koje raste i učvršćuje se s protokom vremena. Evo, razumijevanje čovjeka mijenja se s vremenom, a tako se isto produbljuje i čovjekova savjest. Sjetimo se vremena kad su bili dopušteni ropstvo i smrtna kazna bez ikakva problema. Prema tome, raste se u shvaćanju istine. Egzegeti i teolozi pomažu Crkvi u razvijanju vlastitog prosuđivanja. I druge znanosti i njihov razvoj pomažu Crkvi u tom rastu razumijevanja. Postoje drugorazredne crkvene norme i propisi koji su nekad bili učinkoviti, ali sada su izgubili vrijednost ili značenje. Crno-bijelo shvaćanje crkvene doktrine kao monolita koji treba braniti je pogrešno.
– Uostalom, u svakom razdoblju čovjek pokušava bolje razumjeti i izraziti sama sebe. Prema tome čovjek s vremenom mijenja način doživljavanja samog sebe: jedno je čovjek koji se izražava klešući Niku sa Samotrake, drugo je Caravaggiovo djelo, treće je Chagallovo ili Dalíjevo. I oblici izražavanja istine mogu imati mnogo oblika, i to je čak potrebno za prenošenje evanđeoske poruke u njezinu nepromijenjenu značenju.
– Čovjek je u traženju samog sebe i razumljivo da u tom traženju može pogriješiti. Crkva je živjela vremena genijalnosti, na primjer vrijeme tomizma. Ali živi i vremena dekadencije misli. Na primjer: ne smijemo miješati genijalnost tomizma s dekadentnim tomizmom. Ja sam, nažalost, studirao filozofiju uz priručnike dekadentnog tomizma. U promišljanju čovjeka, prema tome, Crkva bi trebala težiti genijalnosti, a ne dekadenciji.
– Kad izražavanje misli nije valjano? Kad misao iz pogleda gubi ljudsko ili kad se naprosto boji ljudskog ili dopušta biti prevarena o samome sebi. Obmanuta je misao koja može biti prikazana poput Odiseja pred pjesmom sirena, ili poput Tannhäusera na orgijama okruženog satirima i Bakovim svećenicama, ili poput Parsifala u drugom dijelu Wagnerove opere u Klingsorovoj režiji. Misao Crkve treba povratiti genijalnost i sve više razumjeti kako čovjek danas razumije sebe kako bi razvijala i produbljivala vlastiti nauk. Postavljam Papi posljednje pitanje o njegovu najdražem načinu molitve.
– Svako jutro molim časoslov. Volim moliti sa psalmima. Nakon toga slavim misu. Molim krunicu. Ono što doista volim jest večernje klanjanje, i to onda kad sam rastresen i mislim na drugo ili čak zaspim moleći. Uvečer sam između sedam i osam pred Presvetim na satu klanjanja. Ali molim i mislima kad čekam kod zubara ili u drugim trenucima dana.
Molitva puna uspomena
– I molitva je za mene uvijek molitva “memoriosa”, puna uspomena, sjećanja, usto i uspomena moje povijesti ili onoga što je Gospodin učinio u svojoj Crkvi ili u nekoj posebnoj župi. Za mene je uspomena u kojoj sv. Ignacije govori u Prvom tjednu vježbi u milosrdnom susretu s Kristom Raspetim. I pitam se: “Što sam učinio za Krista? Što činim za Krista? Što trebam činiti za Krista?” Uspomena je to o kojoj Ignacije govori i u Contemplatio ad amorem, kad traži da se prisjetimo i primljenih dobročinstava. Ali prije svega ja znam i da se Gospodin sjeća mene. Ja mogu Njega zaboraviti, ali znam da On nikad, nikad mene ne zaboravlja. Uspomena predstavlja radikalan temelj srca jednog isusovca: uspomena je to milosti, uspomena o kojoj se govori u Ponovljenom zakonu, uspomena na djela Božja koja su u temelju saveza između Boga i Njegova naroda. Uspomena je to koja od mene čini sina i koja od mene čini i oca.
Svjestan sam da bih još dugo nastavio taj razgovor, ali znam da, kao što je papa jednom rekao, ne treba “maltretirati granice”. Ukupno smo razgovarali više od šest sati u tri susreta – 19., 23. i 29. kolovoza, no radije sam razgovor prenio bez naznačivanja stanki da se ne izgubi na kontinuitetu. Zapravo je naš susret bio više razgovor nego intervju: pitanja su bila podloga, bez stavljanja u unaprijed definirane i krute parametre. I jezično smo glatko prelazili s talijanskog na španjolski a da s vremena na vrijeme nismo zamijetili prijelaze. Nije bilo ničeg mehaničkog, a odgovori su nastali u dijalogu čiji sam sažetak ovdje pokušao iznijeti. (kraj)
Sutra:
Novi feljton: Ideologija koja nudi alternativu potrošačkom modelu svijeta u novoj knjizi “Paganizam u teoriji i praksi”
>> Ženama je mjesto u vrhu Crkve
>> 'Bi li Bog osudio gayeve? Ja nisam taj koji bi im sudio'
>> Papa Franjo: Ja sam grešnik. Pomalo sam lukav ali i naivan
