Nikada Zagreb nikoga tako nije dočekao kao papu Ivana Pavla II. 10. rujna 1994. Od zračne luke, duž cijeloga puta, do središta Zagreba nizala se kolona ljudi uz cestu koja je mahala papamobilu, koji je na Trg bana Josipa Jelačića stigao točno u 19.30 sati. Stigavši pred katedralu na Kaptolu, Ivan Pavao II. zadržao se nekoliko minuta blagoslivljajući okupljene vjernike, nakon čega ih je pozdravio s “Hvaljen Isus i Marija”, a njegovu molitvu na Stepinčevu grobu mnogi su odmah nazvali neformalnom Stepinčevom beatifikacijom.
“S osjećajima duboke zahvalnosti, sinovskog poštovanja i srdačne ljubavi upućujem Vam pozdrav dobrodošlice na početku ovoga najsvečanijeg euharistijskog slavlja u našoj povijesti i u našoj sadašnjosti! U Kristovu žrtvu ljubavi uložit ćete zajedno s nama našu vjeru i pobožnost, našu nadu i pouzdanje, naše zahvaljivanje i naše kajanje. U otajstvo Križa unosimo sve naše patnje: patnje stotina tisuća prognanih iz svojih domova; patnje tisuća ranjenih, trpljenje bolesnih i tjeskobe siromašnih, nezaposlenih, nemoćnih”, riječi su na početku euharistije koje je kardinal Kuharić uputio Ivanu Pavlu II., nakon kojih su se Papa i kardinal Kuharić zagrilili, a Hipodromom je odjeknuo gromoglasan pljesak, na velebnoj misi na kojoj je, prema nekim procjenama, sudjelovalo čak milijun vjernika.
Nakon molitvi i čitanja pslama uslijedila je Papina propovijed koja se svojom radikalnom otvorenošću i iskrenom jezgrovitošću izdigla iznad hrvatske stvarnosti i programatski uperila prstom u hrvatsku budućnost kao kategorički moralni imperativ mjesne Crkve i hrvatskog naroda u vremenu koje je slijedilo.
“Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje - a to nije malo - i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti”, rekao je Ivan Pavao II., naglasivši kako mir na Balkanu, bez obzira na trenutačne patnje nije utopija.
VEZANI ČLANCI:
“Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma! Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju”, rekao je Sveti Otac i posebno apostrofirao Katoličku crkvu u Hrvatskoj riječima: “Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, zajedno s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil, da je Crkva "sakrament" ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda?”
Papa je ustvrdio da vjera u našim krajevima, koji su bili stavljeni na toliku kušnju, mora ponovno postati snaga koja “ujedinjuje i daje dobre plodove”. Poslužio se pritom “metaforom rijeka” koje teku našim zemljama, metaforom koja je u vremenu bremenitom ratom koji je svom silinom pritisnuo Hrvatsku mnogima odjekivala s nevjericom.
“Kao Sava, koja izvire u Sloveniji”, rekao je Papa, “protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku”.
Ivan Pavao II. je ustvrio kako je to put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. “Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje je cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir”, poručio je milijunskom mnoštvu na Hipodromu i svima do kojih je dopirao njegov glas, papa Ivan Pavao II. sa zagrebačkog Hipodroma, a mjesnoj Crkvi je pritom zadao posebnu zadaću: “Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu "Oče naš"!”
Drugi posjet
Kada se u rano proljeće 1998. Hrvatskom proširila vijest da će papa Ivan Pavao II. (niti nakon pune četiri godine) stići u ponovni posjet, mnogi su je primili s nevjericom. Neslužbene medijske najave potvrdio je osobno apostolski nuncij u Repubici Hrvatskoj msgr. Giulio Einaudi u svibnju u Krašiću, najavivši kako Sveti Otac ima želju skončati proces beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca upravo u Hrvatskoj te ga na čast oltara uzdignuti u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici, ali istodobno se odazvati i pozivu splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita i posjetiti Split i Splitsko-makarsku nadbiskupiju na njenu 1700 obljetnicu. Od toga trenutka dolazak Ivana Pavla II. od 2. do 4. listopada 1998. bila je gotova stvar.
VEZANI ČLANCI:
Premda je sam Papa zakoračivši ponovno na hrvatsko tlo rekao kako je to njegovo apostolsko putovanje na neki način nastavak putovanja iz rujna 1994., sama Hrvatska živjela je drugim životom nego prije četiri godine. Ratne okolnosti su praktički bile okončane, cijela zemlja bila je slobodna, deseci tisuća izbjeglica vratili su se kućama, započela je obnova i pokrenulo se gospodarstvo.
“Dolazim k vama kao hodočasnik Evanđelja slijedeći stope prvih svjedoka vjere. Dolazim ubrati plodove hrabroga svjedočanstva što su ga pružali pastiri i vjernici sve od prvih stoljeća kršćanstva. Ti su se plodovi očitovali u svemu svojemu bogatstvu posebno u teškim vremenima: u doba rimskih progona, na početku, zatim u doba turskoga prodora i okupacije, te, u najnovije vrijeme, u doba strašnoga komunističkog progona”, rekao je Papa na početku svoga drugoga pohoda na kojemu će beatificirati kardinala Alojzija Stepinca.
“Zahvaljujem Providnosti”, uzvratio je Papa, “koja je upravljala mojim koracima te me ponovno dovela u Hrvatsku. Same mi od sebe naviru riječi vašega pjesnika: ‘Tu brat mi je vsaki / tu doma sem taki...’ Želio bih osobno pozdraviti sve stanovnike ove zemlje, ljude svih društvenih slojeva: od poljoprivrednika do običnih radnika; od domaćicâ do stručnih djelatnika; od mornarâ i ribarâ do službenikâ, djelatnikâ u kulturi i znanstvenikâ; od najmlađih do starih i bolesnih. Neka do svih dođu moje želje mira i nade!”
Papa je rekao kako su hrvatski biskupi tražili od njega da proglašenje blaženim Alojzija Stepinca bude upravo u svetištu Majke Božje Bistričke, što je prihvatio, jer iz vlastitoga iskustva zna što je za Poljake, primjerice, u doba komunistike vlasti značilo svetište na Jasnoj Gori, s kojim je na poseban način povezan pastirski rad sluge Božjega kardinala Stefana Wyszynskog.
“U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor”, rekao je Papa
Stepinac je, kako je rekao Ivan Pavao II., svojim ljudskim i duhovnim životom svome narodu pružao svojevrstan kompas da bi se znao orijentirati. I to je izdvojio u pet točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik.
“Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi. Nije bio sam u tomu hrabrom svjedočenju. Uza nj su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tome mnoštvu nesebičnih duša - biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima - divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo, nego zlo svladavati dobrom”, rekao je Papa i još jedanput u Hrvatskoj pozvao na oprost i pomirenje.
Nakon misnoga slavlja u Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II. uputio se u Zagreb, gdje se u poslije podnevnim satima, zgradi Apostolske nuncijature, koju je blagoslovio za svoga prvoga posjeta, susreo s predstavnicima kulture u Hrvatskoj, jer kako je rekao, “Crkva poštuje i cijeni umni rad kao plod stvaralaštva ljudskoga duha”.
“Nema uistinu pravoga napretka bez poštivanja etičkoga opsega kulture, znanstvenoga istraživanja i cjelokupne ljudske djelatnosti. Današnji etički relativizam, koji uzrokuje potamnjenje moralnih vrijednosti, pogoduje širenju postupaka koji vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe, a to predstavlja ozbiljnu prepreku humanističkom razvoju na raznim područjima života. Jasno je uostalom da se dobro osobe, što je konačna svrha svakoga kulturnog i znanstvenog zalaganja, nikada ne može rastaviti od skrbi za opće dobro. Drago mi je u svezi s tim spomenuti natpis što je stajao u dvorani dubrovačkoga Velikog vijeća: Obliti privatorum, publica curate (Zaboravivši na privatne stvari, skrbite za društvene). Želio bih da se zalaganje mislilaca i znanstvenikâ, nadahnuto na pravim vrijednostima, shvaća uvijek kao velikodušno i nesebično služenje čovjeku i društvu te se nikada ne smije dogoditi da posluži u svrhe suprotne tomu najvišem cilju”, rekao je tom prigodom Papa, dodavši da se Crkva unatoč nerazumijevanjima, koja su se događala u određenim razdobljima, pokazala uvijek krajnje osjetljivom za kulturne vrijednosti i istraživanje.
Treći posjet
Koliko je drugi uzastopni i u relativno kratkom vremenu brzi posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj mnogima bio iznenađenje, na priče o trećem posjetu, koje su se ponovno brzo prije službene najave širile Hrvatskom, gledalo se s manje uzbuđenja. Naravno, s mnogo poštovanja i zahvalnosti Svetome Ocu zbog njegove ponovne žarke želje da u tako kratkom razdoblju posjeti Hrvatsku, ali otpočetka tih najava činilo se kao da Papa kod nas više nije gost, nego jedan od domaćih. Naš. Taj se osjećaj posebice pokazao u Rijeci, koja je cijelo vrijeme bila domaćin njegova trećega posjeta, koja se, kako je slikovito rekao fra Zvjezdan Linić, tih dana pretvorila u “mali Vatikan”. Riječani su, uza sve rigorozne mjere sigurnosti, tih dana bili beskrajno opušteni i dobrodušni domaćini, koji su Svetoga Oca u jutarnjim satima ispraćali, a u poslije podnevnim dočekivali iz krčke zračne luke. Zanimljivo je da Papa dotada ni u jednome gradu nije boravio pet dana za redom.
Treći posjet trebao je obuhvatiti cijelu Hrvatsku. Jer, dok je prvi bio dolazak u njezino srce, u Zagreb, u zagrebačku katedralu, drugi u nacionalno marijansko svetište s više nego znakovitom beatifikacijom kardinala Stepinca i odlaskom na splitski žnjan, trećim je, posljednjim dolaskom, Ivan Pavao II. odlučio “zagriliti” cijelu “voljenu Hrvatsku”. Isprva se pričalo kako će Papa u Hrvatskoj boraviti nekoliko dana i to od njezina juga do sjevera, da će ići čak i u Vukovar, odakle čak možda (!) i u Srijem, tj. Srbiju. No, sva nagađanja razbla je 11. travnja 2003. službena najava Tiskovnog ureda Svete Stolice, obaviješću da će se "od 5. do 9. lipnja ove godine odvijati apostolski posjet Svetog Oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj za vrijeme kojeg će posjetiti gradove: Rijeku, Dubrovnik, Osijek i Đakovo te Zadar".
Organizatori Papinih putovanja odlučili su zajedno s predstavnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj i državnih vlasti da je najbolje da sjedište Papina trećega posjeta Hrvatskoj bude Rijeka, odakle će svakodnevno odlaziti na drugo odredište.
“Cilj posjeta Svetoga Oca je produbljivanje odnosa između Hrvatske i Svete Stolice, a Sveti Otac ovim posjetom želi naglasiti zajedništvo i zajedničke kulturne i duhovne korijene koji spajaju narode Istočne, Zapadne i Srednje Europe – rekao je msgr. Renato Boccardo, šef Papina protokola s posebnim zadacima, nakon susreta s crkvenim i državnim vlastima u Zagrebu, na kojemu su je do detalja razrađen treći Papin pohod Hrvatskoj, za kojega su hrvatski biskupi odlučili da se odvija pod geslom "Obitelj - put Crkve i naroda”.
Rijeka je treperila danima pred Papin dolazak, a od toga dana, kada je zrakoplov “Al Italie”, praćen MIG-ovima hrvatskog ratnog zrakoplovstva, sletio u Zračnu luku “Rijeka” na Krku, oči cijele Hrvatske bile su uperene u taj hrvatski grad.
“Došao sam k vama ispuniti zadaću Petrova nasljednika te svim stanovnicima donijeti svoj pozdrav i zaželjeti mir. Pohod Dubrovačkoj biskupiji, Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji, Riječkoj nadbiskupiji metropoliji i Zadarskoj nadbiskupiji omogućit će mi prisjetiti se starih kršćanskih korijena ove zemlje, natopljene krvlju brojnih mučenika. Mislim na mučenike iz prva tri stoljeća - posebno na Srijemske mučenike i one s područja cijele rimske Dalmacije - te na mučenike iz kasnijih vremena, sve do onih iz prošloga stoljeća s junačkim likom blaženoga kardinala Alojzija Stepinca”, rekao je Ivan Pavao II., dodavši kako će s posebnom radošću na čast oltara uzdignuti sestru Mariju Propetoga Isusa Petković.
VEZANI ČLANCI:
Sveti Otac je sve svoje goste u Rijeci primao u posebno preuređenom apartmanu u sjemeništu, koji je bio vrlo skromno opremljen. U tridesetak četvornih metara bila je smještena spavaonica, kupaonica i predsoblje, a zidovi su bili obojani u plavo, marijansku boju i boju Mediterana, dok su zastori bili žuti, prema papinskoj boji. Najmještaj je u cijelosti bio bijeli, s motivima hrvatskoga pletera. U predsoblju je bila polica s knjigama o crkvenom, kulturnom i umjetničkom blagu Rijeke i okolice, a iznad jednotavnog kreveta u spavaonici nalazila se slika Gospe Trsatske. Jedino što je taj apartman činilo različitim od svih apartmana tada na svijetu bila je soba preuređena u kapelicu, u kojoj je Papa zajedno s najbližim suradnicima služio svetu misu.
Posljednjeg riječkoga jutra na ispraćaj je došla gotovo cijela Rijeka, a rijeka ljudi protegla se od sjemenišne rezidencije do krčkoga mosta. Papa je krenuo prema Zadru, svojoj posljednjoj postaji u svome posljednjem pohodu Hrvatskoj.
Još i danas mnogi se s čežnjom prisjećaju skupa na zadarskom Forumu, na molitvi šestoga časa, gdje okupilo se više od 120.000 ljudi, a emocijama nabijeni četverodnevni Papin pohod Hrvatskoj doslovce je eksplodirao u Zadru, gdje su mladi često prekidali Svetoga Oca skandiranjima i pozdravima “Ostani s nama”, “Ivane Pavle”, “Volimo te Sveti Oče” i “Mi smo Papini, Papa je naš”.
VIDEO Mali korak unaprijed: Papa odobrio blagoslov istospolnih parova
Najveći