Namučio sam se dok sam našao dobre pastire, a uz to su veliki problem bili i papiri, pa sam ih jedno vrijeme bio prisiljen držati i na crno. Sada kod mene rade dva brata, Albanca, iz Makedonije, prijavljeni su i ne bih ih nikada mijenjao – priča istarski ovčar Đani Rogović koji na imanju u Boljunskom Katunu, podno Učke u sjeveroistočnoj Istri ima stado od tristotinjak ovaca i dvjestotinjak janjadi. Taj zaselak ima dvadesetak stanovnika, a ime (katun) je rumunjskog podrijetla i znači pastirsko naselje.
– Dobar pastir zlata vrijedi. Znali su me zvati ljudi iz Hrvatske da bi radili kao pastiri, ali kada bi pitali "što trebam raditi?" – sve mi je bilo jasno. U zadnjih sam 15 godina promijenio dvadesetak pastira, ali otkad su dva brata kod mene, druge ne tražim. Braći sve uredno uplaćujem od kako smo dobili dozvole i papire – priča gazda Rogović. – Znali su me drugi stočari pitati za moja dva pastira – sjeća se – pa im čak nudili i veće plaće, ali oni s našeg imanja ne žele ići jer ih mi tretiramo kao dio obitelji. Ako pastira ne cijeniš, neće ni on tebe i neće pošteno odraditi posao. Svoje pastire mogu ostaviti same na cijelom imanju i znam da će ga dobro voditi i čuvati – priča Rogović. Supruga Romina pamti da su prije nekoliko godina raspitujući se za posao pastira nazivali i ljudi iz Zagreba, navodno s fakultetom, no prvo što ih je zanimalo bilo je – plaćaju li im se putni troškovi.
– Kakvi putni troškovi? Valjda su zamišljali da će ujutro iz Zagreba doći do Istre, par sati čuvati ovce i isti se dan vraćati u Zagreb – smije se gospođa Romina.
Policajci pitali za diplomu
Na imanju obitelji Rogović ovčarstvo je tradicija od pradjedova, a Đani Rogović je svoje prvo stado od 190 ovaca kupio prije 15 godina. Naći pastire uvijek je bio problem.
– Braća Ibishi su u Boljunskom Polju jedina dva hlapca. Tako se kod nas kaže za pastira – govori Đani. I njegov 18-godišnji sin Vedran radi sve što treba na imanju, ali pastir nikada ne bi bio. To baš i nije "cool" – kaže.
– U Istri, kod Đanija, radim već 15 godina, a 20 godina sam pastir – priča 36-godišnji Elham Ibishi, kojeg u Katunu Boljunskom zovu Lamit-Dinamit. Iz Tetova je, ali kaže da mu je ljepše u Istri nego u Rimu. U okolici Rima kao pastir je radio dvije godine. – Mi najčešće idemo u druge zemlje raditi kao pastiri preko naših rođaka, uvijek jedan povuče još nekoga. Čim sam završio osnovnu školu krenuo sam za ovcama. Ako Bog da ovdje u Istri ću zaraditi i mirovinu. Jako volim ovaj posao, a volim i gazdu Đanija i Istru. Ljudi su pitomi i dobri. Ne bih ostavio ove ovce, jedino da Đani bankrotira onda bih morao otići. Ovdje imam stan i hranu, pa mi plaća od 500 eura ostane cijela. U Tetovu se zaradi duplo manje. Ondje imam ženu i dvije otročice (kćerke), a s njima živi i moj tac – povjerava nam Elham dijalektom tog dijela Istre u kojem je puno slovenskih riječi. – Svaki mjesec mojima u Tetovo šaljem koliko im rabi, 300-400 eura – kaže.
– Čuo sam što kaže vaša premijerka i čuo sam da se neće povećati broj uvoznih radnika. Zakone treba poštovati, ali prvi vaš čovik koji pride ovdi s ovcama i radi 24 sata sve kako ja, ja ću ići doma. Kada sam jednom radio papire, kod vas u policiji su me pitali da li imam diplomu za pastira. Ja sam odgovorio neka mi nađe ovdje nekoga tko ima diplomu pastira. Ne može se to u školi naučiti. To se nauči kroz život – razmišlja naglas Elham, koji je sa stadom od 200-tinjak ovaca i sa 240 janjaca od 6.30 do 19.30, a ljeti čak i do 22.30 sata. Na dan prijeđe oko 25 kilometara, često ode na padine Učke jer je ondje ovcama najbolje. – Nije me strah iako zna biti divljih svinja, a neki su vidjeli i medvjeda. Jednom mi je ris napao stado i zaklao četiri ovce. Štapom sam ga otjerao – priča dogodovštine čovjek koji bar u 80 posto slučajeva zna koje janje pripada kojoj ovci.
– Kako neću znati, pa s njima sam po cijele dane. Imam i ljubimice, Rošku i Belku, koje mi same dolaze poput kućnih ljubimaca. Dok čuvam ovce, često čitam kaubojske ili albanske romane. Posebno volim atlas svijeta, onda maštam gdje bih putovao. Bio sam u Italiji, Austriji, Rumunjskoj, Mađarskoj..., a volio bih ići u Tursku i Maroko. Ljepše od tvog rodnog kraja nema nigdje, ali kada te siromaštvo potjera, svugdje je dobro i svugdje se navikneš – pripovijeda Elham. Kad je došao u Istru, nije razumio govor. Ali se na sve navikao, pa i na hranu. – Jedan pjat pašte i mižol vina, to sam ovdje naučio – kaže. Nedostaje mu supruga i kćerčice. Već ih tri mjeseca nije vidio.
– Žena mi kaže da ostavim posao u Istri i dođem doma, a ja je upitam: "Želiš li ti jesti? Onda ušuti" – povjerava nam Elham. Baš se toga dana spremao na put u Tetovo, gdje će ostati deset dana.
Dnevno napravi 20 kg sira
Dok Elham bude u Tetovu, njegov 40-godišnji brat Perviz preuzeti će brigu o svim ovcama na imanju obitelji Rogović. Perviz se u Istri zaposlio prije devet godina.
– Nikada ne bih mijenjao taj posao, ja sam se navadil, pastir sam od dvanaeste godine, ovce poznajem dobro, stalno sam na zraku... Ja janjim i radim sve što je potrebno. Naše stado od 300 ovaca na dan pojede oko 1000 kilograma djeteline i 100 kilograma ječma, kukuruza, zobi i žita. Sve to treba pripraviti, pa paziti na njih. Pomažu mi i psi ovčari. Ponekad je dosadno kada si po 15 sati s ovcama, a onda slušam albanske pjesme ili igram igrice na mobitel. Ljudi iz Hrvatske ne vole taj posal delat jer ga nikada nisu delali. Kada bi probali, to bi zavoljeli. Nije to prljav posao, ali nije ni lagan. Ja sam na primjer ojanjio 190 janjadi, a treba i dva puta na dan ovce musti, poslije se dela i ovčji sir, oko 20 kilograma dnevno. Posla ima uvijek. Kada sam prvi put došao u Istru i gledao da s ovcama krenem prema Učki, mislio sam da ću noge polomit. Takav kras u životu nisam vidio. Poslije sam se navadil. I ja imam ženu u dva sina u Tetovu koje nisam vidio već dva mjeseca. Šaljem im mjesečno oko 400 eura – priča Perviz.
kao da čobani po firmama imaju škole