Subota 23. srpnja

TREBAMO LI SE VESELITI NOVOJ PANDEMIJI

Hrvatska bi se trebala veseliti nekoj novoj pandemiji, jer bi se, kao i nakon početka korone, moglo smanjiti iseljavanje. Lani je Lijepu Našu napustilo oko 10 tisuća ljudi više nego 1920. godine, njih 40.424. Zašto Hrvati odlaze kad nam, kako kaže vlast, nikad nije bilo bolje, kad nikad nije bilo manje nezaposlenih, kad nam je ugled u svijetu veći nego ikad, a ušli smo u eurozonu i u EU nas hvale na sva usta. Hrvatska nije velika, moćna, presudna zemlja u EU. Kao takva, ona ne smije imati svoje banke i strateške državne tvrtke, a za to je poslije Tuđmana trebalo nametati vlasti koje će se odreći najvećih nacionalnih dobara te ulazak u Europsku uniju prihvatiti kao cilj nad svim ciljevima. Cijelo vrijeme poslije 2000. godine govorilo se kako smo bez EU "nitko i ništa", a s tim poklonstvom Bruxellesu trajala je rasprodaja zemlje. Poslije Tuđmana u Hrvatskoj se dogodio rascjep između vlasti i naroda; raditi za narod, svidjeti se narodu i ići na ruku njegovim potrebama Banskim dvorima nije značilo ništa. U takvu stanju slabili su gospodarstvo, poljoprivredi diktirano je što smije proizvoditi, kao što je uvozni lobi određivao što moramo uvoziti. Takvu zemlju kojom upravlja stranac nije bolno napuštati...

Nedjelja 24. srpnja

PREMIJER BIRA DRUŠTVO, DALEKO OD SIROTINJE I NEIMAŠTINE

Naslov kaže: "Liječnici poručili premijeru: Vremena za audijenciju estradnih umjetnika Plenković ima, za hrvatske liječnike nema". Razlog je jednostavan, jer premijer pripada estradi, uveseljava publiku šlagerima koji sa stvarnosti nemaju puno veze, zabavlja Hrvatsku govoreći o onome čega nema, o "uspjesima ove vlasti" koje nitko ne vidi, kao što publika pjevačima ne vjeruje u njihovo zaklinanje u ljubav, ali ih sluša. Plenkovića nikad nećete vidjeti među umirovljenicima ili radnicima, jer im nema što reći o mizeriji koju primaju. On je po svemu suprotnost toj mizeriji, onako visok, stasit, lijepo odjeven, stvoren je za sipanje obmana, za ulizivanje moćnicma EU i za otklon od svoje zemlje i naroda. Ali kad treba slaviti ulazak Hrvatske u Schengen, udarati po Milanoviću i oporbi, otvarati Pelješki most, tu je. I komotno mu je, kako pišu jedne novine, u dva mandata vladao je bez prave opozicije, bio šef prolaznih i nevažnih ministara. No treba mu odati priznanje, premda nijedan premijer dosad nije kao on srozao Hrvatsku do dna europskih ljestvica, tako oslabio njezino gospodarstvo, bio kriv za toliko siromaštvo – svojim "šarmom" uspijeva pridobiti velik dio javnosti. Ženske pogotovo.

Ponedjeljak 25. srpnja

LAKTARENJE I ULIZIVANJE ZA UNOSNO MJESTO U SABORU

Najslađe je saborskom zastupniku trošiti ono što nije njegovo, a kad pri tome bira, pa, na primjer, službeno može putovati vlakom ili zrakoplovom, izabrat će zrakoplov. Vlak ga čini običnim, zrakoplov iznimnim, kao što ga iznimnim čini i taksi kojim će, umjesto gradskim prijevozom, doći do Sabora. Mediji su izračunali da su takvi troškovi saborskih zastupnika u prvoj polovini ove godine bili oko 4,7 milijuna kuna, u što nisu uračunati gotovo besplatni ručkovi u Saboru.

Zaludu je pitati gdje im je obraz, no ne bi li se mogli odrediti kriteriji kojima bi se zastupnicima zabranilo korištenje skupih prometala na državni račun, i ne bi li, na primjer, trebalo ukinuti prijevoz zrakoplovima, osim za vlastiti novac. Nikad se ni Jandroković ni zastupnici bilo koje lijeve ili desne stranke koji grme o poštenju nisu usprotivili golemim plaćama i povlasticama koje imaju. A grmjeli su o poštenju i prije ulaska u parlament, no samo zato da utru put do vlasti i goleme koristi koju od nje imaju. Koja tužna slika – laktarenje u strankama, ulizivanje stranačkim šefovima, bitka za prva mjesta na izbornim listama, laganje biračima..., da bi se se na kraju zaslužio unosni status – mjesto u Saboru.

Utorak 26. srpnja

SRBIJA JASENOVCEM PRIKRIVA SVOJE ČETNIŠTVO

Komentirajući neke Vučićeve izjave hrvatski predsjednik Zoran Milanović reče: "Ustaša ima jako malo u Hrvatskoj, ali četnika u Srbiji koliko hoćeš". No ne samo da ih ima "koliko hoćeš" nego su tamo ti najveći zlikovci iz Drugog svjetskog rata službeno rehabilitirani, i to ne jednom. Spomenimo, na primjer, da je donesen zakon kojim se izjednačavaju prava četnika i partizana, zatim, Viši je sud u Beogradu prihvatio zahtjev unuka Draže Mihailovića da se đeneral Draža rehabilitira, poništivši presudu iz Titove Jugoslavije kojom je bio osuđen na smrt zbog izdaje te suradnje s fašističkim okupatorima i ratnih zločina, zbog čega je dva dana potom strijeljan. Podignuto mu je nekoliko spomenika, niz ulica nazvan je po njemu, jedna ulica u Zemunu dobila je ime po popu Đujiću...

Takva Srbija, koja svoj "Jasenovac" slavi i rehabilitira, nema moralno pravo mahati srpskim žrtvama Jasenovca, a čini to tako reći danomice. Ne zato što želi odati počast tim žrtvama, nego zato što želi maskirati četništvo i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Tko poštuje te žrtve, ne uveličava njihov broj jer ih tako vrijeđa pretvarajući ih u podatak za uporabu. U Domovinskom ratu takvi velikosrbi dobili su po gubici, mogli bi opet.

 

Srijeda 27. srpnja

BOŠNJACI CHRISTIANU SCHMIDTU ZAPRIJETILI PROSVJEDIMA I RATOM

Sprda li se visoki predstavnik Christian Schmidt s Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini? Pronijela se vijest da priprema izmjene izbornog zakona u toj zemlji, koje se odnose uglavnom na biranje predstavnika za Dom naroda, što je izazvalo oduševljenje Hrvata i u BiH i u Hrvatskoj, a bijes Bošnjaka koji su najavili prosvjede te gotovo proglasili ratno stanje, prijete, pa čaki i spominju oružje. I tako to traje danima, s jedne strane velike nade, koje je izrazio i sam Andrej Plenković, a s druge žestoki napadi, jer bi Hvati napokon bili ravnopravni u izbornoj utrci i zastupljeni u vlasti.

Tek tu i tamo ponetko je napomenuo kako ni Schmidt ni njegovi suradnici nisu potvrdili da su nešto predložili ili da nešto pripremaju niti je itko vidio dokument o toj "epohalnoj" namjeri. Na kraju je ipak visoki predstavnik dao Hrvatima i Bošnjacima šest tjedana za dogovor. Ako ga ne bude, ponovno će intervenirati. Ali sa Schmidtom ili bez njega Izetbegović, Komšić i društvo neće odustati od svojih povlastica što god Hrvati učinili, a učiniti ne mogu – ništa. Da su htjeli, Bošnjaci su odavno izbore mogli učiniti poštenim, da je htjela takvima ih je mogla učiniti i međunarodna zajednica.

Četvrtak 28. srpnja

HRVATSKA I HRVATI JOŠ ŽIVE HISTORIJSKI

Po svom povijesnom značenju Pelješki most mogao bi se usporediti sa slavnom Olujom. Oba su događaja ujedinila Hrvatsku i izazvala općenarodno oduševljenje. U povijesti samostalne Hrvatske teško se s njima može bilo što drugo mjeriti. Osnivanje države ima presudnu ulogu, ali tek je Oluja pokazala da smo velika, junačka, pobjednička nacija, spremna i sposobna da se izbori za svoj opstanak, kao što Pelješki most sada pokazuje koliko je bila bolna razdvojenost juga i ostatka Hrvatske. Istinski smo je osjetili tek gledajući otvorenje mosta, te divote kojom je Lijepa Naša zauvijek spojena.

Uklonjena je jedna dugotrajna rascijepljenost iz prošlosti koja bi se mogla usporediti s rasijepljenošću Hrvatske prije Oluje na slobodno i okupirano područje. Iz obje smo izišli kao pobjednici, a u hrabroj inačici mogli bismo reći da je gradnja Pelješkog mosta nastavak Oluje, što se nije zaboravilo u Komarni, gdje su govornici zahvaljivali braniteljima koji su oslobodili to područje i omogućili gradnju jednog od najljepših mostova u Europi. I na žalost i na sreću, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja historijski živi, u kojoj se događa povijest pa se i narod osjeća historijskim.

Petak 29. srpnja

KOJE NAM VRIJEDNOSTI MOGU DONIJETI RUSI

Prekretnica u ukrajinskom ratu, Ukrajinci pripremaju protuofenzivu, Zelenski obećava oslobođenje svih okupiranih podučja, Je li Zapad ovim poklonom konačno slomio Ruse, Obrat u ratu – Slovaci Ukrajincima poklonili svoje MIG-ove... Tako se iz dana u dan nižu naslovi koji predviđaju pad i poraz Rusije, a Rusi sve više osvajaju, ubijaju i ruše. Ratna je tragedija banalizirana, pomaknuta je na rubove medija, o stradanjima Rusa čitamo kao što čitamo sportske vijesti. I niotkud nade da bi Rusi mogli prestati, da Zapad ima načina da ih obuzda. Svojedobno sam bio napisao da je ovo bila prilika da se Rusija porazi i da idućih stotinu godina svijetu više ne bude prijetnja. Ali to se neće dogoditi, Rusi su gospodari svijeta, hvale se, prijete, posve su sigurni da im ni od koga ne prijeti opasnost, mogu raditi što hoće i na kraju ukrajinske krvave avanture mogli bi vratiti moć kakvu su imali u najslavnjim vremenima. I što svijetu donose kao vrijednost, što donose u tehnologijama, kulturi, čime svijet mogu obogatiti, tko će s njima u dobovoljni savez? I sebi i svijetu mogu donijeti samo bijedu, siromaštvo, diktat oružja i moći, ropstvo narodima čije zemlje osvoje, nijekanje života.