Možemo mi nekoga ne voljeti, ne poštovati, iz raznih razloga ne podnositi, i možemo to iskazivati služeći se objašnjenjima i argumentima koji mogu biti oštri, direktni i neumoljivo nemilosrdni, ali pri tome nikada ne smijemo posezati za govorom mržnje.
Takav necivilizirani i nehumani način komunikacije pune strasti zabranjuju i zakoni, no mnogima i ne trebaju zakoni da bi, onako ljudski, u dubini svoga bića znali i osjećali da gajenju i širenju mržnje u njih nema niti bi smjelo biti mjesta.
Kako prema živima tako i prema mrtvima. Ipak, postoje pojedinci koji, na svoju žalost i nesreću, nemaju taj unutarnji tankoćutni mehanizam koji svojim finim otklonima pokazuje što je moralno, pristojno i ljudski, a što sve to nije. Zbog takvih i postoje zakoni.
No, događa se da često ni zakoni ne mogu pomoći da netko pokuša, potrudi se biti bolji nego što jest. Kada je to slučaj s nekim tko obnaša javnu funkciju, koga se na toj javnoj funkciji naziva “uvaženim saborskim zastupnikom” što, među ostalim, znači da je plaćen novcem svih nas i da bi svojim radom, ali i ponašanjem, trebao promicati ono što ljudima služi na čast, onda je to ozbiljan slučaj preko kojeg se ne bi smjelo olako prijeći.
A taj je “slučaj” naš saborski zastupnik Ivan Pernar i njegovo jučerašnje komentiranje smrti zagrebačkog odvjetnika i vlasnika Jutarnjeg lista Marijana Hanžekovića. Ne mogavši se izdignuti iznad svog vremenski poduljeg osobnog animoziteta i obračuna s tek preminulim Hanžekovićem, a taj je obračun imao i sudsku dimenziju, zastupnik Pernar na svom je Facebook profilu u nekoliko kratkih rečenica, punih uvredljivih i malicioznih izraza, započetih riječima “naravno da se radujem Hanžekovićevoj smrti...”, osramotio svoju javnu zastupničku funkciju.
Zastupniče Pernaru, svojim osebujnim stilom i retorikom unijeli ste živost u Sabor, s kolegama iz Živog zida učinili ste ne mali potres u domaćoj politici, ali verbalno se iživljavati na mrtvima, ma što vi o njima mislili, ne smijete.
