– Sjećam se maske koju je napravil ujak Ignac Lacković. Bil sam još dečec, i ta maska je bila nekaj najstrašnije kaj sam videl. To su bile prave maske, one kojih se ljudi plašiju kak črnoga vraga! – kaže 73-godišnji Mijo Sirc iz međimurskog sela Turčišća u kojem nema kuće bez barem jedne lafre, tradicijske drvene maske.
Treba 40 vur za jednu larfu
Mijo je danas jedini preostali izrađivač drvenih maski i boji se da će nakon njega ta vještina izumrijeti. Ima jednog šegrta, no još nije siguran hoće li mladac ustrajati u naukovanju. Majstor Sirc maske izrađuje od 1962. godine.
– Ujak Lacković me sve naučil. Stalno sam nekaj delal, prčkal s alatima, pa mi je jedan dan rekel: Dečec, mogel bi ti probati s maskama. Prva mi je mušterija bil nećak, mali od sestre, koji se žalil da svi u selu imaju maske, samo on nema. Tak sam mu jednu napravil. U ovih 55 let izradil sam prek 150 maski. Za jednu mi treba od 30 do 40 vur. Ja sam vam malo picajzlin, ne dam je iz ruku dok nije sve kak treba biti. U penziji sam, ne žuri mi se nikam – kaže. Koristi drvo vrbe i lipe. Lipu je sve teže nabaviti jer se sve rjeđe sadi pa je većina maski od vrbovine, drva pogodnog za oblikovanje. Koristi svu silu dlijeta koja se nigdje ne mogu kupiti. Mijo je strojobravar po struci pa ih radi sam. Zapali vatru u peći i jednostavno ga iskuje od komada željeza. Pri izradi maski koristi čak i feder od “fićeka”, stare “zastave 750”. Treba se znati snaći. Kao i mnogi Međimurci, jedno je vrijeme radio u Njemačkoj. Ponio je maske sa sobom, objesio ih na zid i oduševio Nijemce. Javili su mu se ubrzo iz poznatog Muzeja maski kod Augsburga i uzeli lafru.
– Zabrali su baš najljepšu. Zna Švaba što je dobro. Pitali su i za masku “ciganku” koju, na žalost, nisam imal na lageru – prisjeća se Sirc. U Turčišću, pitoresknom međimurskom selu, postoji i udruga Lafra, nastala iz skupine maškora koji su se prije nazivali kugačima. Sudjeluju na svim većim fašničkim manifestacijama i čuvaju svoju baštinu od zaborava. Maske lafre, čaplje i lampe izrađuju se i u susjednom selu Podturnu, no i ondje je ostalo malo živućih majstora koji nemaju kome prenijeti znanje.
U tom su selu najpoznatije maske čaplje, izrađene od dva komada drveta. Veći komad obradio se tako da nalikuje svinji ili kravi, s rogovima na vrhu, a manji komad je služio kao donja vilica. Maska se postavila na metar i pol dug štap koji je maskirani, skriven ispod bijele plahte, držao jednom rukom, dok je drugom potezao špagu spojenu na donju vilicu drvene maske, stvarajući zvuk “klepetanja”. A maska lampa imala je ljudsko lice s dodanim životinjskim elementima, poput rogova ili svinjske njuške. Kad bi prolazili selom, prestrašene bi djevojke vikale: “pekel se otpral, ide črni vrag!”.
Manja maska, namijenjena djeci, naziva se štrk. Janja Kovač, kustosica etnografskih zbirki u Muzeju Međimurja, magistra etnologije i kulturne antropologije, kaže da se može točno utvrditi kad su se pojavile pokladne maske koje danas smatramo tradicijskim maskama Međimurja. Sjećanje Međimuraca s kojima su djelatnice Muzeja Međimurja u Čakovcu razgovarale, seže u drugu polovicu 19. stoljeća, no na žalost, o tome nema fizičkih dokaza, ni skice ni slike. Najstarije maske, lampe, lafre i čaplje, koje se čuvaju u čakovečkom muzeju, potječu iz prve polovice 20. stoljeća, dok ih je većina iz druge polovice 20. stoljeća.
– Zanimljivo je da su sve korištene u pokladnim ophodima, što im daje posebnu draž jer sa sobom nose življeno iskustvo, odnosno kontekst u kojem su postojale prije izlaganja u muzeju. Pokladne maske koje još i danas možemo vidjeti na međimurskim fašnicima imaju nekoliko zajedničkih karakteristika. Prva je njihova izrada od prirodnih materijala. Nadalje, odlikuju se robusnošću, predimenzionirane su, oštrih crta i rubova, jarkih primarnih boja, kako bi izgledale što neprirodnije, jer u srži pokladnih običaja je tjeranja sila zla – ističe kustosica Kovač.
Više podataka postoji o maski nazvanoj pikač. Iako se danas povezuje sa selom Selnicom, umijeće izrade te maske od slame, užadi i slamnate košnice koju koriste pčelari, u Selnicu je donio doseljenik iz obližnjeg Svetog Martina na Muri. Nastavio je tradiciju koja je u njegovu rodnom selu zamrla. Pikač je dobio ime po biljci čičak, čiju stabljiku maškor drži u ruci. Umijeće izrade pikača, za razliku od lafri, lampi i čaplji, danas je zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, a posebna je i po tome što na ulazu u Selnicu ima i nekoliko metara visok spomenik.
– U muzeju pratimo stanje na terenu i bilježimo na fašnicima. Danas su fašnici, ponajviše iz turističkih razloga, rascjepkani i ne prate uobičajeni termin održavanja. Tako već krajem siječnja možemo vidjeti maske na međimurskih ulicama – pojašnjava Janja Kovač.
Čaplje i štrke prati herdar s bičem, a njegova je zadaća da ih, kao svojevrsni pastir, drži na okupu i pazi da ne zalutaju. Uz lafre i lampe često se viđa i lik “ciganice” s djetetom u koritu, a tu masku redovito nose muškarci.
– Transrodnost kod pokladnih likova izrazito je česta, a istraživači i dalje tragaju za izvorima te pojave – kaže etnologinja. Uz fašnik se veže i običaj obilaska kuća, kad se pjevalo: “Tu za len, tu za len, za debelu repu. Tu za len, tu za len, tu za masno zelje. Fašnjek se je oženil, Pepelnicu zaročil, Pepelnica zaročnica, Fašnjek mladoženja.”
Međimurske tradicijske maske moći će se uživo vidjeti u nedjelju 26. veljače u Čakovcu, na 53. Međimurskom fašniku. Osim pikača, na popisu nematerijalne baštine, zajedno s gangom, bećarcem, hlebinskom slikarskom školom ili paškom čipkom, našli su se i pokladni običaji s Lastova – Lastovski poklad te Novljanski mesopust, “Zadušnjaci”, dječje poklade u Donjoj Bebrini...
Maske su naše blago
A tu su, naravno, i zvončari s Kastavštine. Tradicionalan način izrade maski za zvončare zadržao je još samo majstor Žarko Lučić, koji je prvu masku izradio 1972. godine. U radionici u Viškovu posjećuju ga i učenici kojima pokazuje kako nastaju zvončari.
– Radim onako kako sam radio prije 45 godina. Moje su maske po muzejima diljem Europe, zadnja je otišla u Ameriku. Naša je maska posebna jer je originalna, atraktivna i ima tradiciju. Otprije nekoliko mjeseci sam u mirovini i planiram pokrenuti projekt da maske budu po etnografskim muzejima diljem svijeta, jer one su naše bogatstvo i nešto čime se možemo dičiti, samo to moramo prezentirati u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom – najavljuje Lučić.
– Kod nas je praksa da si svatko sam izradi svoju masku, tako da ne postoje dvije jednake. Ispod kože stavljamo plastiku – tumači nam Marinko Host iz Halubajskih zvončara, koji će uskoro krenuti u obilazak sela.
U Baranji će na ulicu strašne buše, maske slične onima u Istri, izrađene od ovčje kože i drvenih dijelova s rogovima koji se stavljaju na glavu. Među najstrašnije maske ubrajaju se i grobnički dondolaši, zaogrnuti ovčjim krznom i s krabujama – kostima glave bika ili goveda brava – na glavama, lica zacrnjenih čađom. U rukama nose zvona, dondole. I dondolaši imaju legendu o borbi protiv Tatara predvođenih Bačukom Batukanom, Džingis-kanovim unukom, kad su hrvatskim vitezovima u bitci na Grobničkom polju pomagali i hrabri seljaci dondolaši. od Međimurja, maske se ondje danas izrađuju u moderniziranoj verziji, od plastike presvučene kožom jer su otpornije na kišu i snijeg. Koža koja se koristi je prirodna, janjeća ili kravlja. Rogovi su kravlji ili jarčevi. Štap, bačuka, koju zvončar drži u desnoj ruci je od drva. Zvončar Dalibor Marčelja kaže da je uvjet za nošenje maske to da je muškarac rođen na području općine Viškovo, ali mora biti malo jači jer cijela maska ima oko 30 kilograma.
>>Mislite da je 'djetinjasto'? Evo zašto je zapravo dobro nositi masku...
Pogani