Govorit ću po sjećanju. Drugoga jutra po premijeri o svakoj vrednijoj kazališnoj predstavi u to vrijeme su pisali: Anatolij Kudrjavcev u Slobodnoj Dalmaciji, Hrvoje Ivanković u Jutarnjem listu, Želimir Ciglar u Večernjem listu i Dalibor Foretić u Novom listu. A ja bih sjeo u svoj kafić pa bih, kao i svakoga jutra, pred sobom prostro šest svojih novina i svađao se u sebi s njima oko predstave koju smo skupa pogledali.
Ah, ta mušičavost dvojice bardova, ah, ta njihova svojeglavost i sklonost k uspostavi personalne diktature u hrvatskome teatru, ah, te teške i velike rečenice, makar bile i duhovite, kojima njih dvojica u žanru kazališne kritike troše sav svoj neostvareni prozni i krležinski dar! Ah, taj dobroćudni Ciglar i njegov strah da koga ne uvrijedi, ah, ta dubrovačka finoća Ivankovićeva! I sav taj hrvatski teatar, koji mi se tada, u sumrak devedesetih, upravo zbog njih činio tako lošim. Da je kazališna kritika malo drukčija, možda bi i predstave bile bolje. Da malo više sudi o onome što se na pozornici zbiva, a ne o onome što bi na pozornici trebalo biti. Ili da u sve ne unose funkcioniranje vlastitog metabolizma. Kako sam samo naivan i razmažen bio, nisam bio svjestan toga u kakvo sjajno vrijeme živim.
Mislio sam da kazališni kritičari moraju postojati, kao što postojati moraju meteorološke stanice i znakovi pokraj puta. A kada bi se Kudrjavcev, Ivanković, Ciglar ili Foretić nešto prehladili, kada bi bili na putu ili zbog nečega nisu mogli u kazalište, nastupala je druga postava, koja je katkad bivala bolja od prve. Pamtim i njihova imena, pamti ih možda i još poneko, ali ne moram ih danas spomenuti. Novina je na mom stolu šest, a njih su zasad četvorica. Pete novine su Sportske novosti. Tamo nije bilo kazališne kritike, premda je Tomislav Židak, prije nego što će prijeći u Jutarnji, kojiput u Sportskima o nogometu pisao kao o kazališnoj predstavi. Šeste su pak novine bile Vjesnik.
Dosadni državotvorni bilten sa zanimljivom vanjskom politikom i kulturom (i tjednim kulturnim prilogom koji se zvao Danica), koji bi znao živnuti do velikih i intrigantnih novina, onih godina, ili onih dana kad bi se trgnuo, pa bi ga glavnourednički i uređivao Krešimir Fijačko. U Vjesniku kazališnu je kritiku pisala Dubravka Vrgoč. Pisala je školski uredno i jasno. Odvažnije od Ciglara, manje uljudno, ali nikad tako da uznemiri one koje se ne bi smjelo uznemiravati. Tu se jako razlikovala od Kudrjavceva i Foretića, a onda i od Ivankovića. Ali nisu mi bili nimalo mrski ti njeni tekstovi: iz njih se doista moglo pročitati, ako biste znali čitati Dubravku Vrgoč, ima li ikakvog smisla gledati neku predstavu. Zato sam nju naročito pažljivo čitao ako predstavu prethodno nisam vidio. A naravno da je nisam vidio, jer ni tada nisam visio u kazalištu, premda me je tamo bilo neusporedivo više nego danas.
I još nešto se u tim tekstovima primjećivalo, čega ćemo tek kasnije postati svjesni: njezine ambicije nisu bile da trajno ostane to što jest, kazališna kritičarka. Za razliku od trojice kolega, koji su, svaki na svoj način, bili spremni žrtvovati svu svoju građansku reputaciju za teatar i, za razliku od Ciglara, koji je nastupao kao romantični zaljubljenik u sve što je iz kazališta pritjecalo, Dubravka Vrgoč poželjet će nešto drugo. Vrag bi ga znao je li sve vrijeme za tim žudjela ili joj je došlo, kao što čovjeku u životu dođe, ali joj se u ambiciju i u pamet uvrtjelo da bude gazdarica od teatra. Ne pamtim precizno kako je to bilo, a važnija su mi ovog časa sjećanja na činjenice od činjenica samih, tako da nastavljam onako kako pamtim.
Nakon jednog mandata Slobodana Šnajdera u Zagrebačkom kazalištu mladih, odakle su ga potjerali upravo onako kako se u Hrvatskoj po nekom folklornom običaju tjera svoga jedinog europski relevantnog dramskog pisca, i jedinog dramskog pisca na ravnateljskoj poziciji općenito, Dubravka Vrgoč je od kazališne kritičarke iznenada avanzirala u ravnateljicu. Bio je to kadrovski incident, ali nije se moglo znati kakav. Šnajderov mandat bio je obilježen s nekoliko odličnih, nezaboravnih predstava. I nije bilo lako u ZKM doći iz novina, pa još iz Vjesnika, te prevažne nacionalne institucije s kojom su se najprije neodgovorno poigravale desne, tuđmanovske vlasti, da bi ga na kraju, nakon što Dubravka Vrgoč već zacari i zavlada hrvatskim teatrom, brutalno i šupljoglavo, komesarskim dekretom lenjinista iz dječjeg vrtića, zatukli Slavko Linić i Andrea Zlatar.
U ZKM-u je, začudo, zablistala. Kazalište je profunkcioniralo kao jedinstven stroj i najednom je, u nekoliko upečatljivih sezona, postalo središnje teatarsko mjesto Zagreba i Hrvatske. Najednom je omladinsko kazalište postalo veće i važnije od onoga nacionalnog, s Trga maršala Tita, koji se tada tako zvao. Dubravka Vrgoč birala je nepogrešivo i autoritativno, njezine predstave bile su prvorazredni događaji nacionalne kulture – premda o njima više nije imao tko pisati jer su pomrli, nestali, pobjegli, rastjerani gotovo svi kazališni kritičari – u kojoj se, toj kulturi, tih godina zbivalo malo toga što bi bilo važnije ili makar jednako važno predstavama njezina teatra. Tako je to izgledalo s ove strane kazališnoga četvrtog zida, tog najvažnijeg i najnepropusnijeg od svih zidova, ali unutra, u samom kazalištu, i u svakodnevici onih dana kada nije bilo premijere, a takvih je u kalendaru uvijek više, stvari su izgledale drukčije.
Dubravka Vrgoč očito nije baš najugodnija gazdarica i nije uvijek najlakše biti njezin zaposlenik. Pogotovo ako niste zaštićeni autoritetom svoga talenta. Sve ono što nije pokazivala kao kazališna kritičarka, pokazat će kao gospodarica od teatra. To je, možda, samo po sebi potvrda da je ovo bila njezina stvarna životna ambicija. A ja kažem ovako: sreća je za hrvatsku kulturu i za ostatke ostataka kazališne publike i umjetničkih kriterija u kazalištu što ju je ostvarila. Na mjesto intendantice HNK nikada ni ona ni njezin ravnatelj drame Ivica Buljan ne bi došli da nije bilo Milana Bandića. I to gosponu iz Pogane Vlake također treba pamtiti, kao što mu se pamte manje ugodne stvari. Fina zagrebačka curica iz gimnazije u Križanićevoj, ministrica Zlatar, imala je za HNK neke zastrašujuće kadrovske ideje.
Srećom za teatar, Milan je Bandić tad već bio moćniji od nemoćnice u Milanovićevoj vladi, u kojoj je Ministarstvo kulture doista imalo status trinaestog praščića. U HNK Vrgoč je nastavila raditi ono isto što je radila u ZKM-u. Na radost publike i na užas dijela zaposlenika ove sad već ogromne i prenapučene institucije. Ona pak ne voli neradnike, ne voli ni one za koje pomisli da su neradnici, a možda nema ni dovoljno srca za ljude koji u kazalištu rade manje kreativne poslove. Tko zna što je od toga istina, nisam sklon nikome tu vjerovati na riječ. Zanimaju me, ipak, predstave. S njezinim i Buljanovim dolaskom u HNK počele su mi stizati pozivnice za premijere.
Prije toga bio sam, možda i zasluženo, nitko i ništa. Ne, nisu me potkupili pozivnicama, nisu mi na oči grunule suze ganuća. Ali cijenim da neka misao stoji iza odluke da se pozivnica pošalje i piscu, a ne samo političaru, neurokirurgu i akreditiranom razbojniku i lupežu. Cijenim takvu misao. I opet je tu bilo veličanstvenih predstava. Najprije jedan Krleža, pa Tena Štivičić, a onda jedan Matišić, koji će, barem što se mene tiče, predstavljati vrhunac mandata Vrgoč i Buljana. Osim što je to bila velika predstava jednoga doista velikog pisca, tada je HNK izazvao malograđansku javnost, pa je eksplodirao jedan odvratan trač, koji se zatim toj javnosti zalijepio u lice, poput torte u slepstik-komediji i sadržaja vrčine u nekoj nam bližoj domaćoj komediji. Ali čini se da su se tada Vrgoč i Buljan pomalo uplašili. I počelo se kalkulirati oko budućih mandata i vlastitih ugleda.
Da bismo se svidjeli onima kojima je važno svidjeti se, postavljalo se Miru Gavrana, i kola su, barem što se mene tiče, krenula oštro nizbrdo, u trivijalnosti, u jad i u bijedu kolektivne imaginacije. Ali ta je žena dovoljno snažna i dovoljno luda – luda ne klinički i ne socijalno, nego luda u teatru, luda u umjetnosti, u književnosti; a to je uvijek pozitivno – da vlastitom snagom zaustavi put dolje. Recimo, žudno iščekujem predstavu po tekstu Monike Herceg. Genijalnom tekstu, tekstu od kojeg staju srca. Dubravku Vrgoč optužili su da je onemogućila svoje djelatnike da se pridržavaju protuepidemijskih mjera i da je time izazvala čovjekovu smrt. Tako danas, u vrijeme kada su pozornice puste ako iza njih nisu oltari, izgleda stvarni život. Strašno je kad kazališne naracije i zapleti siđu među ljude, u publiku, a teatra više nema. Od toga su nas štitili ljudi s početka ovoga teksta. Nema ih više.
