Kako Nono za života nije dao televizoru u kuću, tako se tih godina, pogotovo zimi, išlo kod Kostanića na gledanje. Ustvari, samo bih ja išao na gledanje, a Nona je išla s babom Matijom razgovarati o životu i o umiranju. Sjedilo bi se u kužini, koja je vazda vonjala na frigane patate i na živu vatru iz štednjaka na drva. Televizor je bio pojačan do daske, takav je bio u Drveniku običaj, jer se slika slabo vidjela. Daleko smo bili od odašiljača, crno-bijeli ekran bio je neprestano zasniježen, slika je poskakivala, vrtjela se beskrajno ukrug, kao zamorac u onom svom koloturu, tako da je zvuk često zamjenjivao sliku. Ali u ta još uvijek rana televizijska doba, pogotovo ako ti je tek četiri ili pet godina, čudo živog televizijskog ekrana, taman da se na njemu ne vidi ništa osim tog šumnog elektroničkog kaosa, zanimljivije je od svega što možeš vidjeti u stvarnome životu.
Pamtim tako jednu zimsku večer kod Kostanića: njih dvije opet su se zapričale, a ja sam gledao i slušao prijenos nekog međunarodnog natjecanja u umjetničkom klizanju. Niz sivu titravu plohu kovitlale su se ženske figure, koje su njihovi muški lovili u naručja. Hvatali su ih po zraku pa ih, nakon pravilno iscrtanih krugova, bacali nazad gore, ili bi ih ukrug vitlali, kao da načas više nisu žive. A dok se to događalo, mirnim je i uzvišenim tonom Milka Babović opisivala prizor, objašnjavala ga i davala mu smisao. Govorila je o glazbenoj temi na koju klizačica i klizač izvode svoj ples, navodila je nazive obaveznih i onih drugih figura – bio je to neki fantastični metajezik, koji me je namah osvojio, više od samog klizanja – odmah je davala kratku kritiku njihove izvedbe, koja je u svakom pogledu zvučala vrlo stručno. U životu, koji će se nastaviti na ovu zimsku večer, ili na moje sjećanje na nju, naslušat ću se raznih stručnih govorenja, da ne kažem ekspertiza, ali čim osvijestim ono što slušam, čim pomislim da mi tu sad netko drži predavanje o teoriji romana, ili da mi moj električar iznosi ekspertizu digitalnog termostata za naše etažno grijanje, na um mi pada Milka Babović. U mom je životu takav način govorenja započeo te zimske večeri u Drveniku, u kužini kod babe Matije, ispred do daske pojačanog televizora, model Crni biser.
Vani se dizalo jugo, puhalo je sve jače, i sa svakim je naletom, čini se, raznosilo sliku, a za slikom i njezin glas. Na kraju je, po drevnom pravilu epohe, kada jugo nadjača Teslu, moglo nestati struje. Kada se to dogodi, i kada se pogase treperave žarulje na lusteru u kužini, a od televizorskog ekrana još nekoliko trenutaka ostane svijetliti samo jedva vidljiv kružić, i oko njega, kao duh, avetni pravokutnik tek nešto svjetlijeg mraka, baba Matija će otvoriti vratašca na štednjaku pa će nam lica obasjati rumenilo ognja. Tu će svakom razgovoru doći kraj. Čim nestane struje, mi idemo doma. Nona nam osvjetljava put baterijskom svjetiljkom i čvrsto me drži za ruku da me jugo ne baci ukraj. Ili da se ja sam ne bacim, praveći se da me to baca jugo.
Godinu, dvije ili tri kasnije, Nono je umro, mi smo već zastalno bili u Sarajevu, televizor je ušao u njegov mrtvi dom, a ja sam gledao Svjetsko prvenstvo u umjetničkom klizanju, koje se održavalo u Bratislavi, u Čehoslovačkoj. Milka Babović uzbuđeno je najavljivala Irinu Rodninu i Aleksandra Zajceva. Dok je on bio u elegantnom crnom izdanju, na njoj se izdvojio njezin roze žipon. A onda je usred njihova veličanstvenog plesa na ledu najednom zamukla glazba. Nastupila je tišina, koja će potrajati sve do kraja njihova nastupa, tako da je najveći klizački par epohe, zbog čijeg se pobjedničkog nastupa gospođa Milka tako uzbudila, svoju točku izveo bez muzike, svodeći svoje pokrete na mehaniku i ritam tijela, kao da kližu na gluho glamočko kolo.
Publika im je, sjećam se, frenetično pljeskala, Irina i Aleksandar dugo su se klanjali, ona je grlila bukete cvijeća i u svemu se najednom osjećao višak lažnog oduševljenja. Zbog nečega, što nam tada neće biti izrečeno, trebalo je nekako prekriti, potrošiti i nadglasati svu onu tišinu. I svi su bili oduševljeni, samo je Milka Babović bila nekako ojađena. Na kraju prijenosa izgovorila je rečenicu koja mi je ostala: “Od svega što smo danas u Bratislavi vidjeli, ipak ćemo najdulje pamtiti taj roze žipon Irine Rodnine!”
Sjećanje je vjerojatno najveća tajna u čovjekovu životu. Nikad ne znamo zašto smo nešto zapamtili, a sve drugo zaboravili. Ali, ipak, slobodan sam pretpostaviti da ovu rečenicu pamtim jer joj je prethodilo nešto šokantno – nestalo je glazbe, Milka Babović totalno je promijenila raspoloženje – a onda i zato što ja u tim njenim riječima zapravo ništa nisam razumio. Niti sam razumio njeno ogorčenje – u tom času ga, vjerojatno, nije razumio nitko – a bio sam premlad, bilo mi je nepunih sedam, da bih razumio njenu ironiju. Na kraju krajeva, nisam imao pojma ni što je to – roze žipon! I proći će godine, možda i deseci godina, dok tu riječ ne povežem s pojmom ženske podsuknje.
U to vrijeme, kad rečenica – “Od svega što smo danas u Bratislavi vidjeli, ipak ćemo najdulje pamtiti taj roze žipon Irine Rodnine!” – već bude trajno i neotklonjivo usječena u moju pamet, incident na Svjetskom prvenstvu u umjetničkom klizanju 1973. u Bratislavi pretvorit će se u povijesni podatak i u opće mjesto čehoslovačkog otpora sovjetskoj okupaciji: radilo se, naime, o sabotaži, neki se Čeh ili Slovak gašenjem glazbe pobunio protiv ruskih tenkova, koji su se pojavili na čehoslovačkim drumovima i gradskim ulicama u kolovozu 1968. Tada ću, već kao odrastao čovjek, razmišljati o tome što je Milki Babović baš toliko pokvarilo raspoloženje. Je li ona stvarno bila na strani ruskih tenkova, ili se meni sve to naprosto pričinilo? Zaboga milog, pa nisam imao ni sedam godina kad sam to gledao na televiziji.
Tridesetak godina kasnije, u Mercatoru, gdje smo se često sretali i gdje bismo u hodu i u prolazu razmijenili rečenicu-dvije, pitao sam je sjeća li se ove svoje rečenice. Ne, nije se sjećala. Ali naravno da se sjećala incidenta s gašenjem glazbe. “Ali, molim vas, pa zar je to način?”, ljutito je uzviknula, “pa učinite bilo što, istopite led na klizalištu, složite kurcšlus na razvodnoj kutiji, zaglavite ih sve u liftu, ali nemojte Irini Rodninoj i Aleksandru Zajcevu isključiti muziku usred nastupa. To se ne radi, i gotovo!” A vi ste odmah znali što se dogodilo, pitao sam je. Svi su znali. Samo sam se ja trebao strpjeti nekih desetak-dvadeset godina da saznam.
Svidjelo mi se, jako, to da neprijatelju smiješ prirediti sve što ti na um padne, ali da klizačici i klizaču, makar bili i živi simboli neprijateljske strane, ne smiješ gasiti glazbu usred plesa. Ne smiješ to činiti ljudima, čak i ako u njima vidiš neprijatelje. S tim susretom u Mercatoru mogla bi završiti moja pripovijetka s Milkom Babović. Sretali smo se mi i kasnije, ali nije se više dogodilo ništa važno, ništa što bi izlazilo izvan okvira privatnoga i građanski pristojnog odnosa dvoje međusobno udaljenih ljudi. Nje, tog fantastičnog glasa koji dopire iz zvučnika crno-bijelog televizora (naš sarajevski televizor bio je model Ambasador 61 Super I), i mene, odraslog izaslanika onog dječaka iz drveničke kužine, kod Kostanića, i iz dnevnog boravka na Sepetarevcu. I to je, zapravo, odnos većine nas s gospođom Milkom Babović. Ona je, poput tih nekoliko najvećih novinarskih zvijezda Televizije Zagreb, bila fikcionalni lik, uzor iz filma ili iz književnosti. Kada joj je netko krajem osamdesetih prigovorio što i dalje u svojim prijenosima opisuje boje na junakinjama i junacima ledenih nastupa, odgovorila je da još uvijek ima građana bez televizora u boji, i da ona najprije radi za njih, a tek zatim za sve ostale. Izlazeći iz kuće, obraćajući se svijetu, čovjek biva u ulozi učitelja i pomiritelja, odgovornog da svijet oko njega sasvim ne podivlja i ne padne u barbarstvo. Takva je bila Milka Babović.
U 2020. smrt nam je bivala blizu. Mnogo bliže nego u tolikim prethodnim godinama. Naravno da je to bio privid: kad god se lome epohe, čovjeku se učini da je smrti oko njega više. A ustvari umire se neprestano. U toj 2020. smrt nas je nadahnula i viđenijim dušama od duše Milke Babović, oštećujući nas za te žive ljude i čineći da nakratko pomislimo kako bez njih nećemo moći. I odmah zatim već smo mogli. Ali nitko se nije kao ona toliko trudio oko načela, oko pristojnosti i oko dobrog primjera drugome. A kada bi netko baš pregonio i prekardašio, odvraćala bi ga tim besmrtnim retoričkim oružjem onog Zagreba, figurom ironije. Smrću takvih žena, smrću takvih Zagrepčana, sve postaje bukvalnije. Tko bi danas još mogao primijetiti roze žipon Irine Rodnine?
