Roman o ljubavi koja je u jednoj obitelji spojila nespojive ljude kako bi pokazala koliko snažna i razorna može biti.” Ova pomalo fatalna rečenica stoji na naslovnoj stranici romana prvijenca Mirele Španjol Marković “Drugi peron, četvrti kolosijek” koji je objavila izdavačka kuća Beletra pod uredničkom paskom Sandre Pocrnić Mlakar. Mirela Španjol Marković nije književnica.
Večernji list ove joj je godine objavio kratku priču “Najbolji student” koju je poslala na natječaj koji ponosno nosi ime Ranka Marinkovića. No Mirela Španjol Marković, direktorica i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije koja je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završila studij germanistike i fonetike, da bi se kao gost docent bavila retorikom na Fakultetu nove filologije u njemačkom Tübingenu, iza sebe ima jedan ukoričeni bestseler.
Riječ je o knjizi “Moć uvjeravanja”, priručniku za retoriku koji je prodan u osam tisuća primjeraka što je za hrvatsko tržište knjiga, pa čak i onih stručnog i priručnog karaktera, više nego respektabilna brojka. Ako se k tome pribroji i informacija da Mirela Španjol Marković već jedanaest godina objavljuje blogove o komunikaciji pod nazivom Retoričke priče, jasno je da je riječ o literarno pa i intelektualno itekako osviještenoj i izgrađenoj osobi koja je sazrela i za plovidbu u neizvjesnim književničkim vodama. U uvodu knjige autorica je napisala i pomalo tajanstvenu posvetu u kojoj piše “Mojoj majci Josephine koja nikad ne bi smogla snage pročitati ovu knjigu, a koja je odlučila otići već samo naslutivši njezin kraj”.
I doista, jedan od središnjih likova ove tople, ali i ponekad okrutne obiteljske sage uglavnom smještene u melankoličnu Slavoniju u godinama prije Domovinskog rata je tragični lik Josephine, žene koja odlično kuha, ali joj pravljenje kolača ne ide od ruke. Josephine ima problema s majčinstvom i supružništvom, dakle osnovnim funkcijama koje joj je konzervativno i tradicionalno društvo natovarilo na jedra pleća. Josephine je buntovnica i prkosnica, a negdje na kraju balade taj svoj neukroćeni i slobodarski prkos plaća najtežom cijenom i to vlastitim životom žrtvujući pri tome i psihičku stabilnost svoje obitelji. Pripovjedačica u ovom pitkom romanu kantilenskog ugođaja možda jest, a možda i nije autoričin alter ego, ali to u konačnici uopće nije važno. Riječ je o Slavonki koja snažno voli svoje korijene duboko usađene u plodnu slavonsku zemlju, voli svoju užu i širu obitelj, karizmatičnu baku i nekonvencionalnu majku, svoju jedinu tetu koja je izazvala skandal u obitelji kada se udala za Srbina, i još k tome oficira Jugoslavenske narodne armije.
Pripovjedačica je i junakinja koja voli svog prelijepog ali introvertiranog bratića koji se nije mogao oporaviti od fatalne ljubavi koju je konačno dočekao, pa i svog bodulski nefokusiranog i fjakastog oca... “Drugi peron, četvrti kolosijek” je roman o generaciji koja je stasala u posljednjoj bezbrižnoj fazi Titove federativne Jugoslavije kada kosturi još nisu izašli iz ormara, ali su se itekako mogli nazrijeti skriveni između obiteljskih zidova, opasni i nakostriješeni kao nagovještaj približavajuće sveopće kataklizme. To je generacija koju su hranile Balaševićeve panonski umirujuće, pomalo i bajkovito naivne ljubavne pjesme u kojima ljubav uvijek pobjeđuje i zlo i siromaštvo i nesreću i razlike među ljudima, ali čak ni ostvarena ljubav nije garancija obične ljudske sreće i običnog ljudskog trajanja pod naoko skladnim nebeskim svodom.
Prvijenac Mirele Španjol Marković jest nostalgična knjiga o vremenima jedne neomeđene i nesputane mladosti koju su utopistički odgajali u antikapitalističkom duhu sveopće jednakosti i solidarnosti. Ali to je i knjiga o pravu te danas pomalo pogubljene generacije na njihove osjećaje i uspomene na vrijeme koje, kako to Zvonko Bogdan gordo veli, “sigurno ponovit’ se neće”. I knjiga u kojoj je težište stavljeno na ženske likove koji su, ne prvi put, prikazani kao puno stameniji i čvršći od onih muških, nekako vjetropirastijih i lepršavijih, povodljivijih i nepostojanijih. Ali unatoč tome, nenadomjestivih.
