Sav zadihan utrčao je u poštu tek punoljetni Bubi, dojurio je iz Planice u obližnju Kranjsku Goru i službenike iza pulta uzbuđeno pitao:
– Mogu li poslati telegram?
– Naravno – odgovorili su mu.
– Pišite: “Mama, preskočio sam 100 metara i još sam živ! Tvoj Josef.”
Telegram je otišao u južnu Bavarsku, a Josef Bradl Bubi vratio se pod skakaonicu. Petnaest tisuća gledatelja bilo je u transu, postao je prvi čovjek koji je preletio čudesnu granicu. Bilo je to na Planici točno na današnji dan, također je bila subota sredinom ožujka, ali 1936. godine. Doba je to kada se s nevjericom preko radija pratilo svjetsko čudo.
Odšetate li s tog mjesta, onoga gdje je Josef nakon više od stoljeća skijaških skokova probio čarobnu okruglu brojku, samo nekoliko metara dalje, stižete pod tzv. velikanku, na kojoj je Toni Nieminen 1994. godine probio i granicu od 200 metara. Obuzme vas neobičan osjećaj, tu su se u povijesti zaista događale posebne stvari, a sada sve izgleda tako mirno. Bili smo sami na doskočištu, oko nas visoke i snijegom prekrivene planine Ponce nastale otapanjem ledenjaka, a u zaustavnoj ravnici – potrgane daske. Kao da je na to mjesto netko zaboravio...
Projektirao 150 skakaonica
Ali nije, priprema se ovdje novo čudo – skok preko 300 metara!
– U tijeku je dogradnja velikanke, riječ je o projektu vrijednom 42 milijuna eura. Europska unija većim dijelom financira gradnju, a sudjeluje i država. Sagrađeno je devet skakaonica, a posljednja je faza obnova velikanke koja će biti gotova za godinu dana. U cijelom svijetu, kada spomenete Planicu, znaju gdje je smjestiti. Planica je brend Slovenije. Skokove uživo gleda 250 milijuna ljudi. Ona je naš identitet... Inače, Kinezi su pokušavali preskočiti 300 metara, nešto slično planirao je i Red Bull na skakaonici u Innsbruscku, ali sve je to bio više šou. Broji se ono kada je po pravilima!
Mi imamo rekord od 239 metara, postavio ga je 2005. Bjørn Einar Romøren i trajao je šest godina, sve do skoka Johana Remena Evensena u Vikersundu od 246,5 metara. S Norvežanima smo prijatelji, kada su skinuli rekord, odnijeli smo im ploču s našim rekordom koji je otišao u mirovinu. Ali, vratit će se on nama... – priča Tomi Trbovc iz Slovenskog skijaškog saveza.
Dva su čovjeka zaslužna za to što Planica ima titulu “majke svih skakaonica”. Prvi je Stanko Bloudek koji je ovdje napravio prvu skakaonicu 1934. godine i on je zaslužan za skok preko 100 metara, a njegovo ime nosi danas najviša sportska nagrada u Sloveniji. Drugi je Janez Gorišek, koji je kada se preskakalo 100 metara, bio beba od godinu dana. Danas ima 80 godina. On je projektirao velikanku, na kojoj je preskočena druga čarobna granica. Projektant je najvećih svjetskih skakaonica, i to već 55 godina!
– Projektirao sam više od 150 skakaonica diljem svijeta, sve su to moja djeca i jednako su mi drage – priča građevinar koji je s bratom Vladom projektirao velikanku 1968. Radio je i skakaonice u Obersdorfu, Kulmu, na Igmanu za OI u Sarajevu, onu u Garmisch-Partenkirchenu, turskom Erzurumu, te danas najveću u Vikersundu, na kojoj je postavljen novi rekord. Inače, na Planici je svjetski rekord preskakan 42 puta!
Kada će se skakati preko 300 metara? Pretpostavlja se da će to biti ovdje?
– Treba ići postupno. Došli smo blizu 250 metara i to se danas može preskočiti. No, neprestano pripremamo projekte za napredak. Nije lako, borimo se s FIS-om i pravilima, ali uvijek pronađemo način kako nategnuti koji metar više. I tako ta igra traje godinama. Projekt postoji, ali problem je pronaći put da ga se i prihvati. Neće se granica probiti tako brzo, tek možda za 10 godina. Važno je reći da nije potrebno graditi nove letaonice, već samo modificirati postojeće – kaže Gorišek, koji je skakao i sam i osvajao svjetske studentske naslove.
– Počeo sam skakati prije Drugog svjetskog rata, i to iza kuće u Šentvidu kraj Ljubljane, bile su to skakaonice od pet metara. A završio sam s rekordnih 105 metara, i to u dva navrata, oba puta na Planici! Zatim sam nastavio projektirati skakaonice, a na mojima se svake tri-četiri godine postigne svjetski rekord, više im ni broja ne znam. Danas radim sa sinom Sebastianom, idu mi godine, polako gubim energiju, a želio bih da on nastavi tradiciju. Iako mi je 80 godina, pozitivno razmišljam i to me drži! – dodaje simpatični slovenski arhitekt.
Doma im je dosadno
Sina geometra i savjetnika arhitekta pitali smo što je ključno u projektiranju skakaonica?
– Treba imati dobru lokaciju, logistiku i – građevinara, geometra i arhitekta. Razlikuju se po tehničkim specifikacijama. Pri projektiranju imate kompleksnu situaciju, morate koristiti znanja iz niskogradnje, iz projektiranja autocesta u kojima pronalazimo matematičke formule koje i mi koristimo za konstruiranje profila skakaonice. Posebnost projektiranja je uporaba kubne parabole za izračun zaletišta, a za doskočište upotrebljavamo obrnutu klotoidu. Time omogućavamo daleke i sigurne letove. Iz visokogradnje koristimo znanja za popratne objekte poput stupova za suce, trenerske tribine itd. – kaže mlađi Gorišek.
Na svijetu je samo pet aktivnih letaonica; austrijski Kulm (HS200), češki Čerťák (HS205), njemački Oberstdorf (HS213), slovenska Planica (HS215) te najveća, norveški Vikersund (HS225).O probijanju granice odlučujuća su četiri faktora. Prvo, treba dodatno modificirati postojeću skakaonicu. Drugo, FIS treba donijeti pravilnik kojim će dopustiti tolike daljine, a treći faktor su sami skakači. Moguće je da će ovdje trebati mijenjati tehniku skokova, ali i opremu, poput dresova. Posljednji odlučujući faktor je – vjetar!
Na maloj skakaonici, prvoj desno od velikanke, susrećemo djevojčicu Petju (13). Na ramenu su joj skije, dva puta veće od nje. Pa što ona tu radi?
– Skačem i ja! I to već dvije godine. Super je, a i sve moje prijateljice iz škole me podržavaju – ponosno priča Petja te u dahu nastavlja:
– Doma mi je bilo dosadno pa sam počela skakati. I želim to zauvijek!
Društvo su joj pravili prijatelji Karlo (11) i Lovro (13), a njihov otac Roman, oslonjen na kombi, kaže:
– Skup je to sport. Samo za dresove klincima dao sam po 400 eura, za cipele 350, skije 300, vezove 300... Nakupi se. Ali, nije mi žao. Umjesto da su doma uz playstation, ovdje su na suncu i svježem zraku. Mogli bi biti jako dobri, imaju već po 600 skokova godišnje. Tko zna hoće li dečki nastaviti, kamo će ih život odnijeti – kaže tata Vodušek. Klinci počinju već sa šest godina na malim skakaonicama od devet metara. Kasnije se sele na one od 20, 30, 50, 60, 70 metara... Slovenija ima više od sto skakaonica!
Za svjetski naslov – stisak ruke
S lopatom u ruci, kako čisti snijeg, susreli smo slavnog Jaroslava Sakalu, prvog Čeha koji je preskočio 200 metara, pobjednika Svjetskog kupa u letovima 1993. i 1994., vlasnika medalje s OI iz Albertvillea, koji se natjecao s Andreasom Goldbergerom i Noriakijem Kasaijem.
– Ovdje sam postao svjetski prvak 1994. godine. I znate što sam dobio? Stisak ruke, ha-ha. I medalju. Novca tada nije bilo, samo slava. Danas moram raditi od jutra do sutra kako bih preživio. Evo, najveća nagrada za pobjedu u Kulmu bila je – šest tisuća maraka! Vremena se mijenjaju i dečki koji su danas najbolji mogu lijepo zaraditi – priča nam Sakala, danas trener. Gledamo prema vrhu, na mjesto odakle se skače, a on kaže:
– Nije stvar u strahu, on popusti. Više je stvar u respektu, jer ako se popnete gore, sjednete na klupicu i isključite glavu, imat ćete problema. Unazad 40 godina mogu se sjetiti samo jednog smrtnog slučaja, tako da se ne radi o opasnom sportu. Pogledajte mene, imam 44 godine i ništa me ne boli! Čak ni koljena... I moji klinci skaču, sin Filip (18) je juniorski državni prvak s preskočena 143 metra. Ja sam preskočio 205 i on mora više! Ako ne uspije, razočarat će me. Ali, ne brinem se, jer će moj rekord nadmašiti za barem 30 metara – dodao je legendarni skakač i nastavio čistiti snijeg.
Nešto dalje srećemo Ivu Zupana (57), prvaka Jugoslavije iz 1979. godine s preskočenih 171 metar.
– Gdje ste, Hrvati? Što je s Delnicama? Bio sam 70-tih na pionirskom prvenstvu Jugoslavije. Volio bih da se nešto pokrene i kod vas – kaže Zupan.
Oteo se vrisak, okrenuli smo se, a s rukama u zraku veselio se amater.
– Skočio sam 30 metara i odmah dajem intervju! – smijući se rekao je Gašper Penca (28), motociklist koji skače rekreativno, te nastavio objašnjavati:
– Neki idu na nogomet, a ja na skokove. Počeo sam nedavno, kupio opremu i došao tu. Vozim motore, lud sam za adrenalinom, a tih 50 km/h koliko postignem je kao preko 200 km/h na motoru. Čak sam i curu našao, liječnicu iz Ljubljane, pa ako stradam, siguran sam da će me pokrpati. Evo, tu je, snima me! – kazao je i odjurio na vrh.
Skijaški skokovi odnosno letovi drže gledatelje otvorenih usta dva stoljeća, od 1808. kada je Olaf Rye preskočio 9,5 metara. To nije alpsko skijanje, u kojem može sudjelovati svatko tko ima novac za opremu. Ljude privlači ono što im je nedostupno. Nekad je, prema legendama, ovdje bilo i 80 tisuća ljudi, a danas ih dolazi 35 tisuća.Ima ih i iz Hrvatske, dolaze autobusima, a ovdje je tada praznik. Stižu i Austrijanci, Mađari, Talijani, Nijemci, ali i Finci i Norvežani.
– Dan natjecanja je najveći događaj u Sloveniji, svatko tko se želi zabaviti, dođe tu. Svojedobno je i Tito posjećivao Planicu, a kako se ne bi morao penjati, sagrađena je i prva žičara. Samo zbog njega – kaže Mojca, novinarka slovenskog Dela. Uz skijaške skokove, ruku pod ruku ide i – alkohol, a na ovom se mjestu popilo puno više nego u svim onim klubovima na paškom Zrću otkako su sagrađeni. Postoji i livada na koju su donosili one koji su previše zavirili u čašicu. U vremena kada je ovdje alkohol tekao u potocima, na toj bi se livadi za triježnjenje moglo vidjeti i pedesetak posrnulih navijača. Mišo Kremelj (60) iz Kranja nam objašnjava:
– Na utrci sam prvi put bio kao dijete od pet godina i ne odustajem, dolazim i danas. Nekad, ako niste došli s dva demižona vina, niste morali ni doći ovdje...Strasti su se danas smirile, na tribinama se toči samo pivo. Sljedeći vikend ovdje se okuplja elita, skakat će na manjoj skakaonici budući da se velikanka preuređuje. U Sloveniji se šou ne propušta, a od Zagreba je udaljen nešto više od dva i pol sata vožnje. Kult nam je nadohvat ruke...
>> Austrijanac Gregor Schlierenzauer pobjednik na Planici
Ja pak mislim da postoji veeeeeelika razlika između skakaonice i letaonice, kaj nije tak? Zato postoje i skokovi i letovi-na skakaonici nikak nemreš srušiti rekord u letovima! Uvijek se divim ljudima koji pišu totalno neinformirani o temi, svaka čast!!!!