Zbog ljepšeg vremena proljeće, ljeto i početak jeseni razdoblja su kada se, ako je to potrebno, valja upustiti u radove na krovu. Bilo da se postavlja novi ili se tek dorađuje i popravlja nešto na starom. Kako je krov “glava” svake kuće ili zgrade, i u tim poslovima treba biti stručan, odgovoran, precizan i pedantan kako nakon nekog vremena ne bi došlo do problema. Jer, ako krov procuri, eto panike. Zato za takve radove svi žele odabrati najbolje, najpouzdanije majstore. Znamo da je njih sve manje, no kada ih zatrebamo najbolje se osloniti na - provjerene preporuke.
– Tvrtka s dugogodišnjom obiteljskom tradicijom, izvrsno vođena, inovativno orijentirana, ima izvrsno uhodanu ekipu radnika koje se tretira gotovo partnerski. Uzor za hrvatske male tvrtke iz oblasti specijaliziranih usluga. Kvaliteta se dijelom može dovesti u vezu s činjenicom da tvrtka ima djelatnike koji godinama rade za nju, ali i sa spremnošću vlasnika da sam izađe na krov i obavi poneki posao. Vrhunska profesionalnost, brza izrada i fer odnos prema kupcu. Da ne velim da je vlasnik Vlado bio i daleko najpristojniji od svih ponuđača. Garancija je pisana, a nakon pogleda na naš krov i neki susjedi su angažirali istog majstora. Mala tvrtka na razini Skandinavije. Šteta da nemam još jedan posao za njih - dio je to niza komentara o jednoj zagrebačkoj krovopokrivačkoj tvrtki na stranici www.dobarglas.com. Dobar putokaz. Stoga zamolismo pohvaljenog vlasnika da otkrije u čemu je tajna njegova posla i takvih pohvala.
– Možda u tome što želim da moja ekipa uživa na poslu, na gradilištu, gdje dnevno skupa provodi i više vremena nego doma, a onda i u tome što zagovaram usku suradnju s arhitektima, projektantima i nadzornicima jer nam je svima zajednički cilj - kvalitetan proizvod i zadovoljan investitor – sažeo je vlasnik te tvrtke, 51-godišnji Zagrepčanin Vladimir Makoter, inače inženjer za građevinske materijale, čiji obrt ima obiteljsku tradiciju. Djed mu je, majčin otac Mato Ivandić, još 20-ih godina prošlog stoljeća iz Posedarja došao u Zagreb gdje je počeo šegrtovati za krovopokrivača. I 1938., položivši majstorski ispit, pokrenuo je obrt.
– Uspio je djed ni iz čega, iz velikog siromaštva, no kada je počeo raditi ljudi su ga čekali i po godinu dana. Onda kada je djed ostario odlučeno je da će se obrt nastaviti, i to sa zetom, mojim ocem Zlatkom koji sad ima 82 godine, ali još uvijek rado dođe na gradilište pozdraviti dečke i donijeti im štogod. Znate, dobro je donijeti i samo “dobru volju”. Ja sam obrt od oca preuzeo krajem 90-ih. Zapravo, djeda sam uvijek gledao kako rano odlazi na posao i kasno s njega dolazi, stalno sam bio okružen građevinskim materijom, crijepom, valjao sam se u mineralnoj vuni, znao sam mu i pomoći, dodati kantu s mortom, i tako sam shvatio koliko je taj posao odgovoran i opasan.
Usto, u 365 dana u godini imate možda samo 30-ak onih idealnih dana za rad jer ili je jako sunce, ili kiša, ili prašina. Zato mi je bilo drago pomoći djedu iako tada nisam znao da ću se jednog dana i sam time baviti. A vidite, prije nekih desetak godina jedan me investitor pozvao zbog sanacije njegova krova. Penjem se prema krovu, a sve mi je nešto poznato. Pitam investitora tko mu je radio krov, on uzvraća: “Jedan sjajni majstor, već je umro”, i izgovori ime mog djeda. Kad sam mu rekao da sam ja njegov unuk i da se sjećam da me djed znao dovesti tu dok se krov radio, čovjeku su suze potekle. A nakon što smo mu napravili kompletnu sanaciju pokrova za taj smo krov na kraju u Pragu, na međunarodnom natjecanju krovopokrivača, dobili 2. nagradu – prisjeća se gospodin Makoter koji je tijekom studija građevine spazio kako njegov otac na pisaćoj mašini tipka troškovnike pa mu je poželio pomoći, pišući troškovnike na kompjutoru, unoseći pritom razne ispravke i dopune.
I tako je, kaže, indirektno ušao u taj posao koji podrazumijeva odlazak na teren, pregled postojećeg stanja na objektu te ponudu jednog ili više rješenja. Takav individualni pristup ljudi vole i cijene, pa su na kraju i zahvalni. Čak i oni koji u početku znaju biti vrlo zahtjevni, možda čak i mušičavi.
– A onda se nakon nekoliko godina jave i kažu da su nas preporučili poznaniku. Znate, nisu bitne samo novotarije, već i primjena, pristup poslu i pristojan odnos s klijentom. A krov je danas puno kompleksniji. Nekad je on bio debljine 15-ak centimetara, a danas je to već 50-60 centimetara, pa i više. I od krova se danas puno očekuje. Tu su: krovni pokrovi (crijep), krovni prozori, toplinska i hidroizolacija, parne brane, krovna limarija, nosive konstrukcije, nosači raznih cijevi, ozračni elementi, plinske instalacije, dimnjaci, priprema za ugradnju solarnih panela, prirodno strujanje zraka 365 dana u godini od dna do vrha krovne plohe da se ljeti izbacuje višak toplog zraka, a zimi višak vlage... I o svakom tom detalju treba voditi računa. Kada investitor sve to traži, vi to morate znati da bi se ispod tog krova moglo živjeti ugodno i zdravo. Moja je filozofija da se radi i tri-četiri dana dulje ako treba jer je kvaliteta na prvom mjestu. Krov koji radimo treba trajati desetljećima. A metla je najvažniji alat u građevinarstvu. Na kraju svakog dana sve treba biti uredno na gradilištu pa će svaki investitor biti zadovoljan. I znate, nismo mi jedina firma koja dobro radi krovove, poznajem još dobrih kolega. Nema ih toliko koliko tržište traži, ali ima kolega koje i ja mogu preporučiti – iskreno, uz osmijeh govori Makoter čiju ekipu, uz oca i njega, čini i sedam radnika na gradilištu, jedan mladi inženjer i limari.
– Još i danas imate situacije kada roditelji djeci kažu: “Ako ne budeš dobro učio, ići ćeš u neku strukovnu školu”. To dođe kao kazna. A u Njemačkoj, recimo, s velikim poštovanjem gledaju na ljude koji se bave tim zanimanjima, tamo postoji tradicija strukovnog obrazovanja. Zato želim privući mlade ljude u ovaj posao. I uspijevam u tome. Pritom jasno dajem do znanja kakav mora biti odnos prema poslu i klijentima. Tražim ozbiljnost, marljivost, odgovornost i volju za učenjem, jer spreman sam platiti njihovo doškolovanje kako bi napredovali. Zato svaki mladi čovjek, neovisno kakvog je formalnog obrazovanja, kod mene ima otvorena vrata – poručuje na kraju Vladimir Makoter.
Mladi bi danas, kume, samo šetali papire iz ureda u ured. Eventualno bi bili IT ovci i informatičari. Četvrto ne postoji, ne možeš ih iz kuće, ma iz sobe, istjerati........ Nitko nije spreman malo zasukati rukave pa odraditi makar probe radi, da vide kad se stvarno radom zaradi da je to najveće zadovoljstvo. Počinješ cijeniti rad, ljude oko sebe, znaš je li što skupo ili nije i na koncu - kreneš cijeniti sebe kao osobu i u usporedbi s drugima. Ne kažem da rad na kompu u profi varijanti nije rad, ali malo fizičkih i umnih napora kombinirano je prava formula za život.