Andrej Plenković povratkom iz Bruxellesa zadao si je dva cilja: mijenjati Hrvatsku i HDZ. To je već opjevana potka Plenkovićeva političkog djelovanja. I ona je sama po sebi pohvalna. Plenković je, doista, u hrvatski politički prostor unio smiraj, međutim precijenio se u brzini i načinu izvođenja promjena koje je, možda i iz posve osobnih razloga, naumio provesti.
Inzistiranjem na ratifikaciji Istanbulske konvencije, o kojoj prije svoje decidirane odluke da ona mora biti usvojena u HDZ-u uopće nije proveo raspravu, otvorio je Pandorinu kutiju. Time je mobilizirao sve moguće protivnike, i one u HDZ-u i one izvan stranke. Priča ide i dalje. Udruge koje su organizirale prosvjede u Zagrebu i Splitu zbog Istanbulske koriste taj val nezadovoljstva pa na Plenkovića sada jurišaju pokušajem referenduma za izmjenu izbornog zakonodavstva. I u HDZ-u pojedini sugovornici sasvim otvoreno komentiraju da će, uspije li referendum, to zapravo biti referendum protiv Vlade i Plenkovića. Pa sve i da HDZ ili Ustavni sud nađu način da stopiraju referendum, prikupili li inicijativa “Narod odlučuje” potrebnih 380.000 potpisa, Plenkoviću će to biti jasan signal što 10 posto birača misli o njegovoj politici. Izgleda da će udruge imati, barem prešutnu, potporu Crkve, pa bi premijer mogao dobiti solidnu alijansu protiv sebe. Kako god bilo, rat je već počeo, a vodstvo HDZ-a je od vikenda započelo žestoku kampanju protiv referenduma uvjeravajući svoje članstvo i javnost da je na djelu destabilizacija postojećeg sustava.
Možda je to najbolja poruka koju su mogli poslati u korist inicijative “Narod odlučuje” jer su ljudi, očito, siti postojećeg političkog i stranačkog sustava. Inače u nebo ne bi letio Živi zid, ne bi se prije nekoliko godina pojavio Most... Ta začuđujuća sposobnost nerazumijevanja društvene klime (o kojoj govori i 80.000 iseljenih iz RH godišnje) jednostavno impresionira. I nije HDZ, nažalost, u tome usamljen. SDP je ipak rekorder u odbijanju birača...
plenkovic = sanader drugi....