Svega koji tjedan nakon šokantnog pada Tomislava Karamarka, nakon čega se očekivalo da će još jednom biti pometen, HDZ je ponovno u igri, na svega djelić postotka zaostatka za SDP-om, a iako se to još ne vidi, vjerojatno na krilima pozitivnog trenda koji će se u kampanji i nastaviti. Sve to samo zbog uvjerljive promjene na vrhu: Andrej Plenković na juriš je osvojio HDZ, a sad je u najboljoj poziciji preustrojiti ga u modernu političku stranku kadru dugoročno upravljati državom.
Sad mu preostaje “sitnica” – tako osvojiti i glasove u centru, birača koji su nekad glasali za HDZ, ali su mu davno okrenuli leđa. Bez njih je nemoguće pobijediti na izborima pa će im morati dokazati da sve to nije samo obična kozmetika. A pritom desnom krilu stranke valja dokazati da neće iznevjeriti ono što oni smatraju temeljnim polazištima stranke koja je stvarala Hrvatsku.
Od Plenkovića se do jučer samo priželjkivalo čudo, da HDZ još jednom vrati iz mrtvih, možda tek priliku za relativnu pobjedu, no to se sad više nipošto ne čini kao nemoguća misija iako se čak ni rezultat sličan onome koji je lani ostvario Zoran Milanović, dakle tijesan poraz, u ovakvim okolnostima ne bi mogao nazvati neuspjehom. Za izvjesniju pobjedu Plenković bi morao predstaviti potpuno novo lice HDZ-a, što ovako brzo vjerojatno ipak nije realno.
Morat će graditi s onim što ima, no ključno je da u prve redove stavi stranci i naciji prihvatljiva lica – one koji neće držati figu u džepu. Ne treba sumnjati, u ovom trenutku u HDZ-u svakako ne nedostaje likova koji se gotovo jednako plaše (HDZ-ova) poraza koliko i (Plenkovićeve) pobjede na izborima. Jer, ako pobijedi, Plenković će u prvim redovima ostaviti samo one koji odgovaraju njegovoj viziji stranke i one za koje zna da su mu se bezrezervno stavili na raspolaganje. A dojam je da Milijan Brkić u ovom trenutku – još nije među njima.
Plenković mora naciji obećati da će u državi promijeniti baš sve te da će pritom krenuti od vlastite stranke. To nipošto ne znači da HDZ-u treba klasična čistka, naprotiv, ako ne upregne baš sve snage koje ima, pobjeda će biti nedostižna. No dosadašnji HDZ-ovi tribuni, koji su nudili obećanja kojima, barem izrečenima iz njihovih usta, hrvatska nacija nije povjerovala – i više nikad neće – morat će priznati da su već davno dosegnuli svoj maksimum, da su neslavno podbacili te stati u stranu i staviti se na raspolaganje novom vodstvu koje će sad iskušati novu taktiku, primjereniju vremenu u kojem se nalazimo te golemim zadaćama koje su pred nama. Ideja da se pri tom u stranku pozovu natrag i oni koji su iz nje bili otjerani ili više-manje prisiljeni izići, ljudi poput Drage Prgometa i Milana Kujundžića, da se i oni stave na izborne liste, po potrebi i kooptiraju u Predsjedništvo, pri om je upravo onaj nužni javni dokaz takve širine te odbacivanja isključivosti i zatvaranja u vlastiti krug, kakvom je bio sklon Karamarko.
Vrijeme je da se “dite vrati materi”, odnosno Hrvatska zora, Hrid i ini u HDZ, kojem zapravo i pripadaju, iz kojega su izišli uglavnom zato što su vjerovali da je stranka odstupila od svojih izvorišnih trajnih vrijednosti, a s Karamarkom jednostavno ni u čemu nisu mogli naći zajednički jezik. U tu priču djelomice spada i Most koji će vjerojatno tvrdoglavo pokušati ostati svoj iako će se njegovi birači sad sasvim sigurno naći u mnogo većoj dvojbi birajući između Petrova i Plenkovića nego lani između Petrova i Karamarka. Jasno je zašto HDZ neće grubo napadati Most, kao i zašto će SDP jednako inzistirati na demonizaciji Hasanbegovića koliko i na tvrdnji da je glas za Most zapravo – glas za HDZ. Razlog za zebnju je očit. Ankete sugeriraju da bi, da su izbori danas, rezultati bili preslika lanjskih, odnosno bez jasne pobjede bilo koje strane. No predstoji kampanja u kojoj će se pokazati razmjeri kontaminiranosti Zorana Milanovića, pogotovu ako stigne očekivana presuda iz Münchena.
Ostaje pitanje pravaša i kako naći recepturu da njihovi glasovi ponovno ne odu u vjetar, da i oni pomognu pobjedu nacionalno obojenih snaga. Je li, dakle, došlo krajnje vrijeme za formiranje neke okupljajuće “hrvatske desnice” ili će se potvrditi žalosna činjenica da to ostaje najrazmrvljenija politička opcija u Hrvata? Bilo bi sjajno kad bi Ćorićevo komedijaško izbacivanje HDZ-a iz Domoljubne koalicije bilo samo gluma, bilo bi sjajno kad bi obnova ideje o pravaškom kišobranu dolazila od nekoga ozbiljnijeg nego što je Anto Đapić.
Nažalost, daleko od toga. Kad bi svi oni mogli svoj ego staviti u stranu, pravaštvo bi moglo postati i relevantna snaga, no bez HSP-a u središtu toga, to će ostati samo iluzija. Možda još uvijek nije kasno.
>> Plenković komentirao događaje u Srbu i odgovorio treba li sankcionirati ustaška obilježja
Možda bi u interesu dobrih novinarskih običaja bilo dobro malo manje nabrijavati HDZ-ovo razočarano biračko tijelo, trebalo bi taj posao prepustiti Plenkoviću. HDZ za sada ima jednake izglede kao prije, jer kao najveća hrvatska stranka nikada stvarno nije bio izvan utrke za vlast. No sigurno je da im uz intenzivnu topničku pripremu naklonjenih medija i novinara vrijednost dionica raste.