U trodnevnoj bitki za najviše pozicije u institucijama EU, premijer Andrej Plenković nije isticao nikakve osobne ambicije da postane predsjednik Komisije ili Europskog vijeća. Ali, kako potvrđuje izvor Večernjeg lista u Bruxellesu koji je dobro upućen u zbivanja u zgradi Europa, u besanoj bruxelleskoj noći s nedjelje na ponedjeljak Plenković je imao moćnog saveznika koji je po hodnicima i delegacijskim sobama država članica radio za Plenkovića.
– Nije se nametao osobnim ambicijama, ali nije se protivio tome da ih netko drugi ističe. Tanka je linija između toga dvoga. Ako pustite glavnom tajniku Komisije da se rastrči uokolo u vaše ime, onda… – rekao nam je taj izvor koji je govorio pod uvjetom anonimnosti jer nije ovlašten otkrivati detalje iz duboko tajnovite utrobe zgrade Europa, sjedišta Europskog vijeća.
Video: Plenković komentirao predloženu predsjednicu Komisije
Martin Selmayr, bivši šef kabineta predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera koji je s tog mjesta u jednom dosta politiziranom i osporavanom manevru početkom 2018. postao glavni tajnik Komisije, što je najviša nepolitička dužnost na čelu europske administracije, moćan je saveznik jer je iznimno sposoban i strateg i operativac. Selmayra prati glas da je jednom već instalirao predsjednika Komisije, prije pet godina Junckera, izmanevriravši između nesklone njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih aktera u Europskom vijeću. No od imenovanja za glavnog tajnika, upravo zbog sporne procedure po kojoj je to učinjeno (o čemu je Večernji list pisao kad se to događalo), mnogi kojima se zamjerio kao da su se zavjetovali ograničiti njegovu moć, uključujući vjerojatno i francuskog predsjednika Macrona kojemu se od početka nije sviđalo da stranački operativac europskih pučana postaje glavni javni službenik EU.
Stoga je podrška takvog saveznika za Plenkovića bila i korisna i opasna, dvosjekli mač. Više hrvatskih diplomata koji su postali političari poznaje Selmayra iz doba pristupnih pregovora, kad je bio šef kabineta povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, dakle u ključnom portfelju za završetak pregovora i ulazak Hrvatske u EU (a i ključnom u slučaju “lex Perković”, što je druga priča). No Plenković se još bolje s njime zbližio i kao europarlamentarac koji je u vanjskopolitičkom odboru figurirao kao desna ruka dugogodišnjeg njemačkog zastupnika Elmara Broka. Selmayr i Plenković nisu rakova djeca, ali na neki način jesu Brokova djeca.
Manevar nije prošao
U noćnoj bitki za pozicije na čelu EU u sljedećih pet godina Selmayr se, dakle, “rastrčao” kako bi mobilizirao dovoljan broj aktera za podršku Andreju Plenkoviću kao igraču s klupe europskih pučana, kojeg se ubacuje u igru onog trena kad je postalo jasno da glavni igrač EPP-a, “spitzenkandidat” Manfred Weber, konačno izlazi iz igre, a da se EPP i dalje želi boriti za pravo da imenuje predsjednika Komisije. No taj manevar nije prošao. Bio je ozbiljan, bio je aktiviran, ali prošao nije. Dijelom i zbog toga što je podršku za Plenkovića skupljao moćan čovjek, ali uzdrman u svojoj moći; čovjek koji može okupiti, ali i odagnati glasove.
Više diplomatskih izvora u Bruxellesu potvrđuje teoriju da Selmayr, s obzirom na to da je Nijemac, teško može ostati na poziciji glavnog tajnika Komisije ako predsjednik EK bude Nijemac (u prvom scenariju trebao je biti Manfred Weber) ili Njemica, što se sada događa nakon što je Europsko vijeće nominiralo Ursulu von der Leyen. Isto tako vjerojatno ne bi mogao ostati ni da je Komisiju preuzeo netko od Macronovih liberala ili socijalist Timmermans jer ga druge političke obitelji smatraju previše stranački obojenim za šefa nominalno nepristrane, stručne administracije. Selmayru je, prema toj teoriji, bilo jako stalo da predsjednik Komisije postane netko s kime on može raditi kao dosad s Junckerom.
Najslabija ministrica
Njemačka je na kraju ostala suzdržana oko Ursule von der Leyen jer socijaldemokrati (SPD), koalicijski partneri Merkeličine i Von der Leyeničine stranke CDU, kažu da ne podržavaju kandidatkinju koja nije bila unaprijed istaknuta, koja je najslabija ministrica u njemačkoj vladi, a i nesretni su jer nije prošao Timmermans koji je bio tako blizu. No nezadovoljstvo tinja i u Europskom parlamentu koji drži do principa “spitzenkandidata” pa nije još jasno hoće li se u EP-u skupiti većina za prolazak Ursule von der Leyen. Glasanje o tome je za dva tjedna, a u slučaju da parlament odbije izabrati prvu predsjednicu Komisije u povijesti, Europsko vijeće mora pronaći novo ime.
Paket usvojen na summitu na kraju je zadovoljio i Francusku i Njemačku koje su progurale svoje kandidatkinje – Christine Lagarde u ECB i Ursulu von der Leyen u EK – ali nije sve gotovo dok prve dvije žene na čelu najvažnijih institucija EU ne prođu čitavu proceduru imenovanja.
David Sassoli novi predsjednik Europskog parlamenta
Parlament je jučer za predsjednika izabrao talijanskog socijalista Davida Sassolija, čime se paket dogovoren na summitu već lagano raspada jer ideja je bila da se poštuje geografski kriterij i da neku od čelnih dužnosti dobije netko iz istočne Europe. Lideri na summitu nadali su se da će EP izabrati bugarskog socijalista Sergeja Staniševa, no ni klub zastupnika socijalista, a onda ni čitav EP ne žele baš slušati što im diktiraju lideri iz Europskog vijeća.
Sassoli je izabran tek u drugom krugu, što pokazuje da većina koju u EP žele formirati pučani, socijalisti i liberali nije baš tako stabilna: u prvom krugu dobio je 325 glasova, nedovoljno za većinu za koju je trebalo 332. Čak 117 zastupnika iz redova triju “vladajućih” stranaka priklonilo se nekom drugom. U drugom krugu Sassoli je dobio 345.
Đaba mu moćni pomagač. Dovoljno im je bilo pratiti članke iz novina tko mu sve sjedi u Vladi i koga brani. Pa nisu oni lude gljive jeli, ako smo već mi i sve ovo podnosimo. Ministri na zapadu sami daju otkaze zbog sitnica, a naši gledaju kako da još nešto drpe.