Nove nacionalne medicinske zvijezde Vili Beroš, Krunoslav Capak i Alemka Markotić u medijskoj pripremi i obrazovanju nacije o koronavirusu učinili su što su mogli, a sada će se morati posvetiti eksploziji zaraze koja slijedi i koja će Hrvatskoj očito donijeti puno zla. U bolnicama će se u sljedećim tjednima odvijati rat za spas svakog bolesnika i tu će sada liječnici biti najpotrebniji.
U taj period ulazimo s crnim slutnjama, ne samo zato što i Hrvatsku opsjeda još nedovoljno poznat virus, za koji se sa sigurnošću zna jedino da je nevjerojatno zarazan, nego i stoga što svi zajedno nismo pokazali najveći stupanj ozbiljnosti u periodu inkubacije virusa te je i kod nas posljedično počeo eksponencijalan rast broja oboljelih. Nakon što su medicinari izrazili svoju razočaranost neozbiljnošću Hrvata među kojima su mnogi pandemiju shvatili poput plaćenog godišnjeg odmora, jasno je da za uozbiljenje nacije predstoje još samo koraci koji će biti represivni.
Takav autoritarni, represivni sustav pokazao se najučinkovitijim u državama poput Kine ili u onima čiji je puk naviknut na izrazitu disciplinu kao u Južnoj Koreji i Japanu. Kako je Hrvatska već svjetlosnim godinama daleko od takvih sustava i država, rat protiv koronavirusa u Hrvatskoj morat će preuzeti profesionalci iz represivnog sustava. Konkretno u hrvatskom slučaju, četvrti iz Nacionalnog stožera civilne zaštite, aktualni ministar policije i potpredsjednik Vlade Davor Božinović.
VIDEO Trenutak potresa snimljen nadzornom kamerom
Riječ je o karijernom diplomatu i političaru, osobi koja je u zadnjih tridesetak godina obavljala razne političke i državne zadatke i koja se pokazala u obavljanju tih zadataka u pravilu kao dobar organizator, učinkovit, nekonfliktan i staložen.
Nikad se nije razbacivao teškim riječima niti je pokazivao i naturao kakav je njegov osobni svjetonazor. I kratka analiza pokazat će da je njegova “ideologija” država, potom da je izrazito vjeran političkom autoritetu, odnosno osobi koja je ga postavila na funkciju i za koju radi i konačno, a možda i najvažnije u ovoj situaciji – njegova je ogromna prednost u tome što nije političar karijerist niti se brine o svojoj osobnoj popularnosti u stranci ili među biračima te ga nije briga kako će se njegovi postupci odraziti na to koliko preferencijskih glasova može ostvariti na izborima.
Božinović nije diktator i nije grubijan, ne gura se pred kamere, međutim, kada to postane potrebno, a postaje, evo, upravo sada, on će bez razmišljanja i taktiziranja početi donositi potrebne odluke kojima će Hrvate stjerati u kuće, prekinuti i trajektni i autobusni i promet vlakovima, šetnje i grupiranje kao u onom starom vicu “zabranjeno grupiranje više od trojice”.
U HDZ-u ga ne vole
On je već od početka krize, pa i ranije, dok je najaktualnija bila migrantska kriza, prilično smršavio, a kako je poznat po tome da valjda jedini u tom političkom društvu oko Andreja Plenkovića puši kao Turčin, trebat će pokušati pažnju posvetiti i svom zdravlju jer ova će kriza trajati mjesecima. Za početak, čuje se od njegovih poznanika, pokušava napraviti kompromis sam sa sobom pa je s “čvrstog” duhana prešao na sada popularne heets cigarete, što bi okorjeli pušači okarakterizirali kao prelazak s “pečenja” na “lešo”.
Prije nego što je postao ministar policije, Božinović je sjedio u kabinetu do premijerova i njega je za šefa kabineta Plenković postavio kao svoju desnu ruku. Činjenica je da ga u HDZ-u baš i ne vole ili, izravnije – ne vole ga, no sigurno nije Plenkovićeva “potrčko”, kako ga neki od njegovih unutarstranačkih protivnika vole karakterizirati. Božinović je u ovih nekoliko godina već pokazao da je i puno više od Plenkovićeve desne ruke, a kamoli “potrčko”. Jedan od HDZ-ovaca s “dna kace”, dakle veterana i utemeljitelja HDZ-a, koji inače Božinovića osobno cijeni, kaže da je on neomiljen među veteranima jednostavno zato što Božinović po njihovim kriterijima “nije HDZ-ovac”.
– Drži se nekako “hoch” pa nam nije drag, no priznajemo mu to što se on i ne trudi da bi nama bio drag – kaže. No taj veteran i sam uz kiseli osmijeh zaključuje da možda više i nije važno što oni misle o Božinoviću s obzirom na to da su protekli unutarstranački izbori pokazali koliko je još “pravih HDZ-ovaca u stranci ostalo” – otprilike 20 posto.
Otac kapetan fregate
Kako to već u Hrvatskoj biva, Božinovića su često sudili po njegovoj obiteljskoj povijesti i priči, po tome na kojem je fakultetu u Jugoslaviji studirao, po tome u čijim je kabinetima političara radio i vodio poslove, što u njegovu slučaju jest površan pregled. Za razliku od Plenkovića, koji potječe iz obitelji koja je i u vrijeme Jugoslavije bila baš društvena elita, za Božinovića se to može tek djelomično ustvrditi s obzirom na to da to da je njegov otac bio kapetan fregate u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, a iz toga nije proizilazila činjenica da je jeo zlatnom žlicom.
U svojim biografijama, istina, Božinović nije previše nastojao isticati taj podatak s obzirom na to da to nije bilo u novoj Hrvatskoj toliko popularno, premda mnogi novohrvatski revolucionari potječu iz takvih obitelji, no već i tada, u prošlom sustavu, njegova je “ideologija” bila država. Premda je kasnije i postao doktor politoloških znanosti, kažu da izvorno nije studirao izbornu politologiju na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, nego, tzv. ONO i DSZ studij, na kojem su se u to vrijeme školovali “sistemski ljudi”. I njegov prvi posao, koji je dobio 1987., dakle kao 26-godišnjak, bio je vezan uz rad u Sekretarijatu općenarodne obrane, gdje je ostao i bio “transferiran” i 1990., u vrijeme stvaranja nove Hrvatske.
Njegovi poznanici tvrde da je tu mirnu transformaciju unutar sustava državne obrane ostvario uz pomoć i poguranac pokojnog generala Zvonimira Červenka, koji je kao hrvatski kadar u JNA stradao još 70-ih godina prošlog stoljeća, da bi ga na kraju rata, pred Oluju, sam Franjo Tuđman postavio za načelnika Glavnog stožera OSRH. Červenko je, navodno, prijateljevao s obitelji Božinović jer je jedno vrijeme, dok je još bio u JNA, radio u Boki kotorskoj i tamo se povezao s Božinovićima. Premda je Davor Božinović krajem prosinca 1961. rođen u Puli, on nije Istrijan i s Istrom nema neke dublje veze. Njegovi su i otac i majka Bokelji pa tako u Tivtu, koji sada pripada u sastav Crne Gore, još ima nešto naslijeđene imovine. Božinovića Bokelji poznaju kao takvog i pamte da je često sudjelovao u Bokeljskim večerima u Zagrebu, no nikad to nije osobno previše isticao niti je, tvrde, nešto specijalno za Bokelje kasnije i učinio. U Boki kotorskoj desetljećima nije bilo lako biti Hrvat, naprotiv. I tamošnjim se Hrvatima dogodila nacionalna mimikrija, nešto slično kao Hrvatima u Vojvodini, gdje postoje Hrvati, Šokci, Bunjevci.
VIDEO Igor Rudan: Što svatko od nas može sada učiniti u borbi protiv pandemije COVID-19?
Kako bilo, Božinović je u svom djetinjstvu stekao gotovo vojnički dril i svi objektivni analitičari tvrde da je to kasnije kroz njegov politički život rezultiralo njegovom glavnom osobinom, da je riječ o fantastično discipliniranom i korektnom državnom službeniku. Činjenica je da su njega, kao izravni ili neizravni šefovi “prigrlili” i Franjo Tuđman, i Stjepan Mesić, i Jadranka Kosor, i Ivo Josipović i Andrej Plenković. Od 1994. do 2005. obnašao je brojne diplomatske funkcije.
Prvo je bio viši savjetnik u Odjelu za konzularne poslove MVP-a, pa savjetnik u Bugarskoj (1994.) i BiH (1996.). Već 1999. postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova, naravno u vrijeme Mate Granića. Vodio je i Sedmu upravu MVP-a, koju su mnogi tada definirali kao svojevrsnu vanjsku obavještajnu službu. Od 2000. već koordinira odnose Hrvatske i tada Savezne Republike Jugoslavije te 2001. odlazi u Beograd kao privremeni otpravnik poslova, da bi 2002. postao i veleposlanik RH u Srbiji i Crnoj Gori. On je relaksirao odnose sa Srbijom i napokon uspostavio konzularne urede RH tamo gdje žive Hrvati kao nacionalna manjina. Početkom 2004. hrvatski predsjednik Stjepan Mesić imenuje Božinovića predstojnikom Ureda, a već godinu kasnije karijeru nastavlja u Bruxellesu, gdje postaje veleposlanik RH, odnosno šef misije pri NATO-u.
Politički uzlet
U idućim godinama bavi se europskim poslovima, sve dok ga krajem 2010. premijerka Kosor nije postavila za ministra obrane. Premda je primjerice s Tomislavom Karamarkom dijelio dio biografije, što se tiče njegove pozicije i rada u uredu Stipe Mesića, godinama poslije Božinović će, tumačeći svoj nestanak iz utjecajnog dijela državne politike tijekom Karamarkova razdoblja, jednostavno reći da njih dvojica “nisu kliknula”. Inače, i Božinović, i Karamarko, i Milijan Brkić, a i Andrej Plenković u HDZ su stupili 2011. na poziv Jadranke Kosor.
Božinovićev daljnji politički uzlet vezan je uz nastup Plenkovićeva doba u HDZ-u te je dolazak Plenkovića na vrh tumačio kao promjenu za koju će trebati vremena “jer je čvrstorukaški način upravljanja dugo dominirao ne samo u HDZ-u nego na ovim hrvatskim prostorima uopće”. Na prve kritike da je Plenković neodlučan, tada je, prije otprilike četiri godine, Božinović kazao da se dobro prisjetiti jednog od najvećih američkih predsjednika svih vremena (Theodorea Roosevelta), koji svoju politiku opisao čuvenom krilaticom “speak softly and carry a big stick” (govori meko i nosi veliki štap).
– Tako ja vidim i Andreja Plenkovića – ustvrdio je tada Božinović. I danas se, prema razvoju političke situacije i načina Plenkovićeva vladanja, valja sjetiti te tadašnje Božinovićeve izjave koja je vrlo točno najavljivala što će se u HDZ-u i državi pod Andrejem Plenkovićem kasnije zbivati.
Kako Božinović služi državi, vidjelo se i u vrijeme do jučer primarne migrantske krize, kada je kao predstavnik Hrvatske u Europskom parlamentu bio izložen velikim kritikama skandinavske i njemačke grupe zelenih i ultralijevih političkih snaga te brojnih tako razmišljajućih novinara koji su Hrvatsku prozivali da je nehumana prema migrantima i da ih mlati i maltretira.
– Ako vaše zemlje žele i spremne su prihvatiti ove migrante o kojima govorimo, mi smo spremni asistirati u njihovu prijevozu u vaše zemlje – odgovorio im je Božinović usred Europarlamenta i time ih trenutačno ušutkao.
Znalci bruxelleskih prilika tvrde da je Božinović, naprotiv, vrlo omiljen u njihovim krugovima i drže ga vrlo ozbiljnim igračem. Iz toga izvlače zaključak da će on, dovrši li svoju političku karijeru u Hrvatskoj, odmah naći dobar posao u bruxelleskoj birokraciji. No do tada Božinović ima možda i najzahtjevniji zadatak svoje karijere, a to je operativno voditi bitku s pandemijom koronavirusa. Stoga nacija i sva politika, i lijevi i desni i oni unutar HDZ-a, u ovom trenutku na njega trebaju gledati i podržati ga u stilu kineskog reformatora Deng Xiaopinga, koji je Kinezima ostavio čuvenu krilaticu koju ćemo mi za ove naše hrvatske prilike malo prepjevati i reći – “nije važno kakve je boje mačka (ovdje Davor Božinović), glavno da lovi miševe (koronavirus)”.
još u udbi i partiji se dokazao kao izvrstan operativac, zato je bio čovjek od povjerenja josipoviću, mesiću i plenkoviću....