Prije nego što je kormilo preuzeo Zoran Milanović i davno prije nego što je najjača stranka hrvatske ljevice ušla u novo turbulentno razdoblje unutrašnjih izbora kad, prema definiciji političke borbe, svatko svakome može postati vuk, odnosi u SDP-u uklapali su se u opis koji je u svoje vrijeme dao jedan veliki pisac (Honoré de Balzac): “Nakon što dade više nego što ima, ljubav završi tako da daje manje nego što prima.” Koliko emocije u nekim okolnostima mogu biti zastupljene i u disciplini koja bi se trebala isticati racionalnom hladnoćom, vidi se već iz prvoga razvrstavanja u (pred)izbornim manevrima: tko će s kime na putu do pobjede u stranci (nakon poraza u državi)? Stari računi, jučerašnji obračuni, osobne sudbine postaju glavna crta razdvajanja: na jednoj strani stoje žrtve, a na drugoj strani stoje pobjednici; s jedne strane crte pripadnici kaste pomazanih, koji su u proteklih nekoliko godina kušali šampanjce saborskih slasti i kavijare ministarskih časti, a na drugoj parije koji su bili udaljeni od stranačkog oltara ili izbačeni iz katedrale, čak i iz Crkve! Javna pozornica za veliko izjašnjenje o budućnosti jedne stranke, možda, dijelom barem, i o budućnosti jedne zemlje, nalikuje u početku više na politički muzej prekinutih veza nego na poprište ideološke borbe gdje bi trebalo prštiti od novih ideja i velikih projekata. Tipično stanje “pesimizma razuma” i “optimizma volje”, kako ga je opisao jedan drugi veliki pisac (Umberto Eco), koje još može skrenuti i u jednom i u drugome smjeru.
Kao pit bul ili kao ovce
Uvodni manevri upućuju na to da će se stranka izjašnjavati između bivših prijatelja, i da će završiti tako da će u stranački muzej biti pohranjeni novi eksponati o raskinutim vezama. Od francuskih socijalističkih kolega, koji se uz porođajne muke ideološki preoblače u socijaldemokrate, ne bi li se zadržali na političkoj površini kad za 15 mjeseci dođu na red posljednji izbori koje nisu izgubili, hrvatska je politička ljevica mogla proći neke bolne lekcije takvoga preoblikovanja: socijalisti su – kore ih njihovi intelektualni pristaše (politolog Gael Bruster) – oštri kao pit buli dok se obračunavaju međusobno, a blagi i neopasni kao ovce u odnosu na desnicu! Nije nemoguće da se iz takve mentalne konstelacije izrodi čopor pasa, kao što nije isključeno da se formira stado ovaca. Ekstremna logika “mi” i “oni”, ili još ekstremnija “mi ili oni”, mogla bi zahvatiti stranačke duhove, pogotovo ako kampanja krene ekskluzivno u smjeru kadrovskih promjena na čelu stranke – s čime, čini se, (do)sadašnje vodstvo ne računa ozbiljno, na ulasku u novu izbornu utakmicu – i ako zapostavi temeljniju raspravu o programu i o bilanci esdepeovske vlasti. Prevlada li, svejedno čak s koje strane, pitbulovski duh obračuna, SDP-u bi u tome slučaju, tko god na kraju pobijedio, bilo teško ponovno sklopiti pobjedničku vazu od kristala polupanog stranačkog povjerenja; do novih bi problema moglo lako doći, svede li se kampanja na nove sukobe ljudi: tko je koga i tko je kome, umjesto na borbu ideja: tko je za što i kojim putem stranka može nastaviti novi put prema vlasti?
Sukobi na ljevici, kad god su izbijali ispod fasade jedinstva i monolitnosti, nisu se nikad odlikovali nježnošću i brigom za slabije i poražene. Ne samo u vrijeme jedne partije i jednoga vođe, kad je politika funkcionirala na uslugama državnoga aparata (represivnoga, prije svega) nego i u pluralnim demokratskim okolnostima kad su nastajale lijepe kolekcije izbačenih i odbačenih partijskih uglednika. Od njih i oko njih, stvara se antimilanovićevski savez, koji ne može dobro završiti ne uspije li se proširiti na ljude koji u tim sukobima nisu sudjelovali ni na jednoj strani; ne uzdigne li se iznad osobnih frustracija, kolikogod one bile shvatljive i utemeljene na činjenicama brutalnih obračuna, vidnoga nezadovoljstva zbog izbornih poraza u nekoliko posljednjih godina i nepovjerenja među čelnim ljudima stranačke i pogotovo državne vlasti; ne nametne li produktivnu raspravu oko budućnosti zemlje, umjesto da se skolastički svađa oko prošlosti stranke koja je u godinu dana izgubila sva tri strateška položaja u državi. Da se sve može objasniti samo izbornom (ne)srećom, bilo bi krajnje površno, i opet bi izazivalo legitimno pitanje odgovornosti vodećih ljudi SDP-a: kako je HDZ uspio osvojiti sve poluge vlasti, onako kako mu nije uspijevalo od vremena Franje Tuđmana? Od uvjerljivosti odgovora može ovisiti budućnost ljevice u Hrvatskoj: teško ga je, ili nemoguće, dati bez temeljite političke, ideološke i intelektualne rasprave, za koju nije ostavljeno, s namjerom ili bez nje, dovoljno vremena da može uključiti sve one koji bi imali što reći a da nisu opterećeni nikakvim osobnim interesima da se apodiktički svrstavaju za jednog ili drugog kandidata. Iskustvo izgubljene bitke Slavka Linića može svima, njegovu izbočenom sugrađaninu Zlatku Komadini prije drugih, služiti kao dobar primjer kako se i u politici mogu upropastiti dobivene situacije kad se lopta ne pokrene s prave strane: umjesto da na Rubikonu otvorenog, frontalnog sukoba s moćnijim oponentom, kad je već na njega uspio izvesti šefa svoje stranke, sa svim njegovim pristašama i protivnicima, nametne političku borbu oko nejasne i nekonzistentne platforme Vlade, oko autokratskih metoda i nedemokratskih sredstava vladanja jer je jedino na tim osjetljivim mjestima mogao prijeći na drugu (pobjedničku) obalu, on je bacao udice po plićaku osobnih odnosa s Milanovićem, što se pokazalo nejakim i nedomišljenim planom da u Rubikonu potopi samouvjerenog premijera i razoruža njegovu pretorijansku gardu. Ni biblijske opomene nisu Liniću bile dostatne da sam ne upadne u raku koju je kopao za svoga stranačkog (ne)prijatelja, i da se poslije olako izgubljene bitke ne svede tek na jedan od eksponata u muzeju prekinutih stranačkih veza kojim Komadina može dokazivati autoritarnost svoga konkurenta za stranačkoga vođu. Ima za to i jačih primjera.
Sječa glava, ali uljudno
Prošlost će opterećivati budućnost i u toj (i svakoj drugoj) političkoj stranci, sve dok su živi akteri personalnih obračuna i dok se ne zatvori pamćenje o njima tako da se, za početak i za kraj, dobro objasni. I Zoran Milanović, kad je meo konkurente i protivnike, i Tomislav Karamarko, kad je izbacivao “svoju predsjednicu” bez ikakve sentimentalnost i metodama prijekog suda, bliži su bili logici demokratskoga centralizma nego znamenite engleske demokracije, a daleko od Churchillova pragmatičnoga savjeta o “sječi glava”: “Ako baš morate nekoga ubiti, ništa vas ne stoji da budete uljudni!” Milanović je prvi došao na red, jer je izgubio vlast, ako i dalje stvarno vjeruje da nije izgubio i izbore (što može nastavljati uzaludno dokazivati matematički, ali ne i politički, jer nema u ruci krunski dokaz o dobivenim ili neizgubljenim izborima, tj. samu vlast); Karamarko bi vjerojatno bio na njegovu mjestu da nije u posljednji tren, i poslije mnogo različitih manevara i (ne)očekivanih usluga, pobijedio za zelenim stolom, i tako spasio svoju kožu, ostvarivši cilj zbog kojeg, u konačnici, političke stranke i postoje – vlast, pravo da upravlja zemljom i mogućnost da svoje ljude raspoređuje po strateškim položajima državne administracije. Stranačkim uhljebima u svim politikama takve su sinekure uvijek bile važnije od toga kako će se zvati njihov premijer; s te strane dolazi podrška vlastima, ali i kazna bivšim vladarima. Francuske socijaliste nije najviše pogodilo što su izgubili lokalne izbore, nego što je 15.000 njihovih članova i simpatizera ostalo bez dobro vrednovanih funkcija. Nije François Hollande postajao rekorder nepopularnosti zbog svoga privatnoga života (Francuzi su daleko od anglosaskog puritanizma), nego zato što svaki deseti radno sposobni stanovnik nema posla. S primopredajom vlasti i u nas će isplivati novi kandidati za burze rada: izbori su kao i poplava, ostavljaju iza sebe i žrtve (ne samo heroje i pobjednike). Nije nevažno tko će im bolje objasniti, Zoran Milanović ili Zlatko Komadina, što im se dogodilo i zašto im se dogodilo. Jer, politika, prije nego što dođe do glave, prolazi kroz želudac.
Europskoj, demokratskoj ljevici ideje su dugo bile prije vlasti, osobito dok se suočavala sa “staljinističkim leševima” koji su, nekad ni krivoj ni dužnoj, opterećivali njenu lijevu savjest; danas nema ni ideje ni vlast, kako dokazuje sociolog modernizma Alain Touraine; ili, kad je i dobije, s njome samo “tehnicira”, onako kako bi to činila svaka druga vlast da je na njenu mjestu: upravlja kapitalizmom umjesto da ga mijenja, da ga potiče i usmjerava da bude pravedniji ili barem manje nepravedan. Ljeviji dio socijalističke ljevice (komunistički je dio sve beznačajniji na svakom novom izbornom vaganju) pravi isti pritisak na Hollandeovu vlast kakvi pristaše Zlatka Komadine prave na SDP-ove elektore: da se uoči prvog izbornog semafora svrstaju na lijevi trak, onaj koji ne vodi dalje u slijepu ulicu politike štednje i odricanja, koja izaziva toliko socijalnih žrtava. Dok apostoli globalizacije s političke desnice i socijaldemokratskoga dijela ljevice i dalje propovijedaju da od tržišno-liberalne kombinacije nema boljeg puta, a da puno puteva ne vodi nikamo, radikalni protivnici “divljega kapitalizma” uvjeravaju da “revolucije 21. stoljeća”, tehnološka i liberalna, ne mogu sasvim istisnuti državu iz njene uloge čuvara pravednosti i solidarnosti. Može li se odnos države i tržišta definirati drukčije, i samo u jednoj državi, kad globaliziranim svijetom toliko vlada novac da i zapadne burze kašlju čim se u (komunističkoj) Kini pojave simptomi financijske gripe? Prije sto godina A. G. Matoš je uzaludno pjevao da “novac ne kvari samo etičnog nego i estetičnog čovjeka”, a njegov francuski vršnjak Charles Péguy da “novac ima veću vlast nego ikad u ljudskoj povijesti”; što bi danas rekli da mogu vidjeti kako financijske vlasti prkose demokratskim institucijama u zaštiti i obrani svojih interesa?
Vlast novca prisiljava ljevicu na europskome Zapadu da paktira s njime, ili da se uklanja na prvoj izbornoj postaji. Od čega je François Hollande morao najprije odustati? Od toga da prihode iznad milijun eura oporezuje po visokoj stopi od 75 posto, ne da zaustavi glumca Gérarda Depardieua da ne ode u Putinovu Rusiju, nego da spriječi Vincenta Bolloréa i druge poslovne velikane da se isele preko granice. Krah komunizma, njegov povijesni neuspjeh, koristio je strankama političke desnice: one su okrenuli vodu povijesti na svoj mlin.
Besmrtnost kapitalizma
Kriza kapitalizma ne koristi strankama ljevice: “besmrtnost kapitalizma”, to je greška ljevice, kako dokazuje filozof politike Serge Audier, zato što njene stranke “nemaju nikakve imaginacije”, i što “više slušaju sondaže” nego što uvjerljivo objašnjavaju što se za ljevicu dogodilo s pobjedom kapitalizma, i na kome projektu mogu obnoviti povjerenje i u politiku, i u vlast i u ljevicu. Jer, sve što je ljevica nekad lansirala u području političkih i socijalnih prava preuzela je desnica, i time i politiku sasvim preselila na svoj teren ekonomije, rasta, štednje... Kako ljevica nema što nova reći o ekonomiji, nego se prikloniti (liberalno-tržišnim) stavovima desnice, ne ostaje joj velik manevarski prostor da dokazuje svoju differentia specificu, osim da se zauzima za prava manjina u društvu i da druga svjetonazorska pitanja drži kao poslasticu na svojoj političkoj trpezi. U odnosu na druge države nekadašnjeg komunizma, osobito na “uspravnice” na koje se usmjerava nova vanjskopolitička pažnja, hrvatska socijaldemokracija je stvarno posljednji bastion ljevice u tome dijelu Europe, što i jednog i drugog pretendenta na njena vođu obvezuje da ne gube iz vida da se i oni sutra mogu suočiti s ogrankom “konzervativne revolucije” i s napadom na neke svjetonazorske stečevine političke ljevice.
Na izlasku s pozornice, svaku vlast prati ista sudbina – da je jedni pokušavaju braniti više nego što treba, a drugi napadaju više nego što zaslužuje. Kritike su uglavnom kakva je i predstava: dobra posljednja četvrtina, i tri godine propuštenih prilika da se provedu prave reforme, i umanji strah od budućnosti, opterećene brojnim hipotekama. Za Milanovića i njegove (nekritične) ministra, čaša s bilancom je napola puna, za Zlatka Komadinu i druge kritičare, ona je poluprazna, a u kampanji se može po potrebi i sasvim isprazniti. Kako će na pojavu još jednog “unutrašnjeg rata” reagirati članstvo SDP-a? Žele li donijeti dobru odluku, i za stranku i za zemlju, najbolje će učiniti da sami izmjere čašu, uvjere se koliko je u njoj žuči, a koliko meda, i raščiste biraju li šefa opozicije, koji će vlastima stvarati “pakao”, ili šefa neke buduće vlade, koji će narod voditi prema prosperitetnim vratima zemaljskoga “raja”. Hoće li kažnjavati dosadašnju vladavinu ili nagrađivati nova obećanja? Što će im biti važnije, cilj ili sredstvo? Karakter kandidata ili njegov program? Birači SDP-a su na potezu; imaju o čemu (i o kome) odlučivati ne pobjegnu li od sebe i od vlastite odgovornosti za budućnost socijaldemokracije u Hrvatskoj, i u toj mjeri, za budućnost Hrvatske.
Ni lijevo ni desno nego u zraku
Tko vlast izgubi, taj žuri organizirati novu borbu da je povrati, ako nije odlučio baciti koplje u trnje. Kao kandidat za šefa opozicije, na novome putu do vlasti u zemlji, borbeni Milanović će sigurno izražavati više svoje lijevo opredjeljenje nego što je to činio dok je bio na vlasti; objektivno, lakše je biti ljevičar bez vlasti, nego vladar koji u globalnim uvjetima kapitalizma mora provoditi lijevu politiku. Zlatko se Komadina već izjasnio da će SDP skrenuti ulijevo. Na takvo nadmetanja tko je ljeviji, Jean-Paul Sartre bi ponovio ono što je rekao na račun Alberta Camusa (u jeku njihova velikoga sukoba poslije objavljivanja “Pobunjenog čovjeka”) u vrijeme dok je još lijevo-desna podjela nešto značila : “Nije on ni na ljevici, ni na desnici; on je u zraku”!
>>Milanović o krađi mandata: Karamarkova izjava je krajnje neozbiljna i uznemirujuća
>>Žestoki obračun pristaša Komadine s pristašama Milanovića: Izbori za predsjednika SDP-a 2. travnja
