Imamo Hrvatsku u kojoj su zajamčena građanska i politička prava, koja su nam bila uskraćena u komunizmu, imamo pravo govoriti sve što nam padne na pamet, ali zato nitko ne jamči građanima da će si moći priuštiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, posao od kojeg neće preživljavati, pristojnu mirovinu, niti pravo svoj djeci na jednake mogućnosti u obrazovnom sustavu. Što je ostalo od socijalne države nakon prosinačkog Ustava iz 1990. i Hrvatske kao socijalne države, koja jamči zaposlenima i njihovim obiteljima pravo na socijalnu sigurnost i posebno štiti obitelj, djecu, mladež i nemoćne osobe? U proteklih 25 godina socijalna se država “stanjivala”, zdravstvo poskupljivalo, kresala su se radna prava i dizala ljestvica odlaska u mirovinu sve pod izlikom dobrobiti za građane, iako je danas stanje lošije u mnogim područjima nego 1990. Dok Vlada najavljuje imovinski cenzus od jeseni na subvencioniranje prijevoza srednjoškolaca, dok se želi uštedjeti i na naknadama za invalide, socijalna država još se opire porezu na nekretnine milijunaša. Socijalna prava davala su nekad legitimitet socijalizmu, odnosno komunizmu, i taj sustav činio se koliko-toliko održivim sve dok su građani, kaže politolog prof. dr. Tihomir Cipek, dajući svoju slobodu zauzvrat dobivali sigurnost. Radnici su u socijalizmu u velikim poduzećima mogli računati na dodjelu stanova i stipendiranje djece te povoljna ljetovanja u odmaralištima poduzeća. Za one građane koji danas jedva krpaju kraj s krajem to nije nipošto malo.
U mirovinu nekad s 54
No, 80-ih Hrvatska je utonula u recesiju, ljudi su stajali u redu za brašno, prašak, kavu... i uza sve druge vanjskopolitičke probleme, Jugoslavija je krenula prema raspadu. Nisu joj pomogle ni Markovićeve reforme koje su uoči raspada bivše države nakratko građanima donijele blagostanje. No, 1990., kad je Hrvatska proglašena socijalnom državom, na jednog umirovljenika imali smo gotovo tri radnika, a nažalost, udvostručila se otad i stopa rizika od siromaštva. Dok su krajem 90-ih ljudi u prosjeku odlazili u mirovinu u dobi od 54 godine, danas mlade i radnike srednje dobi čeka rad do 70. i crkavica od mirovine. Prosječni građani ne mogu si više priuštiti kvalitetnu zdravstvenu skrb u sustavu koji grca u dugovima i u kojem dopunsko osiguranje, uvedeno 2002., znači tek kakvo-takvo jamstvo da, ako završe u bolnici s težom dijagnozom, neće morati iskeširati novac kojeg nemaju. Svaki put kad su od 2003. rađene izmjene radnog zakonodavstva govorilo se da je to za dobrobit gospodarstva i svih građana, a otad samo buja rad na određeno, zaposlenost se nije povećala jer zadnjih desetak godina kontinuirano imamo između 250 i 350 tisuća nezaposlenih, a mladi u nedostatku perspektive bježe u svijet. Iako je svima Ustavom zajamčeno besplatno školovanje, u stvarnosti je slika drukčija. Profesor Cipek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti uočava sljedeće:
– Sve je manje socijalne probojnosti, sve je manje na sveučilištu djece iz radničkih i seljačkih obitelji. Studenti su danas djeca srednjih slojeva, koja su odmalena učila engleski jezik i imala potporu obrazovanijih roditelja. I bolonjski proces ide na štetu siromašnijih jer jasno je da će mu zbog većih troškova sada petogodišnjeg studiranja teže pristupiti djeca seljaka i radnika iako su redoviti studenti. Taj čuveni Erasmus program kojim se volimo pohvaliti nije sa stipendijama od nekoliko stotina eura dostupan siromašnijim studentima jer ako im roditelji ne mogu dati još nekoliko stotina eura, teško će vidjeti neku zapadnoeuropsku zemlju. Stipendije se dijele prema izvrsnosti, a malo po socijalnim kriterijima, što opet pogoduje djeci imućnijih, koja su odmalena u mogućnosti pohađati tečajeve jezika i koje su roditelji poticali u učenju i prenosili im znanje.
Na pitanje hoće li se kod nas socijalna država još sužavati, prof. Cipek uzvraća:
– Hrvatska manje izdvaja za socijalu od prosjeka EU, koja u prosjeku izdvaja 29% BDP-a za socijalne troškove, a mi oko 20%. Nigdje nisam čuo inicijativu, zaživjelu u javnosti, ni od velikih stranaka, da žele povećati izdvajanja za socijalu u sljedećim proračunima i jasno je onda kamo idemo. Ne vidim nijednu stranku, ni desnu ni lijevu, koja bi napravila sustavni socijalni program. Mi stalno rješavamo posljedice, a ne uzroke jer kad je netko već upao u siromaštvo, teško ga je iz njega izvući. Nezaposlenost je i prije bila put u siromaštvo, a danas ni zaposlenost nije put za izlazak iz siromaštva i jao vama ako ste siromašni i bolesni. Dok se odustaje od socijalnih tekovina i pogrešno tvrdi da to od nas traži EU, imamo pogrešnu percepciju EU kao čarobnog štapića koji nam treba pomoći da se spasimo. Stalno inzistiramo na tome da će nam pomoći EU fondovi. Nije Unija nastala da bi jači i bogatiji pomagali slabije, niti to jačim državama pada na pamet. Sustav je postavljen tako da će se jači okoristiti jedinstvenim tržištem.
Bez promjene negativnih demografskih trendova, bez poštene plaće radnika, bez porasta proizvodnje nema, kaže prof. Cipek, očuvanja socijalne države. Siromašne ljude danas nema Češka i Slovačka koje su, dodaje, bile ispod razvoja SR Hrvatske. I hrvatska ljevica smatrala je da je glavni problem kod nas antipoduzetnička klima i to što nema investicija, pa smo promijenili Zakon o investicijama i na kraju, pita se retorički Cipek, koliko smo imali investicija po tom zakonu?
Vraćanje socijalnoj državi
U Europi se, navodi, socijalna država počela dovoditi u pitanje pojavom tačerizma i reganizma te globalizacijom.
– Tek nakon ekonomske krize 2008., iz koje Europa još nije uspjela izaći, postavilo se pitanje jednakosti. Sada u mnogim europskim državama stranke desnice i populisti zagovaraju socijalnu jednakost i socijalnu državu, istina, zagovaraju je tako da se država zatvori prema procesima globalizacija i iza toga se krije i neka vrsta ksenofobije i pokušaj zaustavljanja liberalnih vrijednosti, ali ostaje činjenica da stranke desnice inzistiraju na socijalnoj državi. Dok vani imate raspravu o povratku socijalnoj državi, mi smo u Hrvatskoj u ranoj fazi neoliberalizma – zaključuje Cipek
Preveliko se značenje, kad je riječ o socijalnim reformama, kod nas daje savjetima Svjetske banke, MMF-a, ističe prof. socijalne politike Gojko Bežovan, umjesto da ih provedu naši stručnjaci koji poznaju sustav.
– Žalostan sam ako nitko u Saboru i Vladi nije prepoznao da je besmislica premirati 3. mirovinski stup jer je to davanje novca bogatim ljudima u džep i ako nitko nije podnio amandman da se ukinu poticaji za taj stup, ne možemo govoriti o socijalnoj državi. Sve ćemo se više nalaziti u društvu u kojem će jačati nejednakosti i sve više građana bit će zatečeno tom činjenicom i kako će u svijetu rastućih nejednakosti i nestabilnosti moći podmirivati životne potrebe – kaže Bežovan, dodajući da mi nepravedno oporezujemo samo rad.
Zdravstvo za bogate
Pitamo ga stoga: dokad će se vlast opirati porezu na imovinu?
– Porez na imovinu je drugi par postola, jer ljudi na vlasti koji imaju najveću imovinu kontroliraju sve što dolazi na dnevni red Vlade i odupiru se uvođenju tog poreza. Netko tko je vlasnik četverokrevetnog apartmana na atraktivnom dijelu naše obale platit će samo 1200 kuna paušala državi, a znam ljude koji na takvom apartmanu zarade 150.000 kuna godišnje. Ako netko hoće ispeći kotao rakije, treba platiti 200 kuna paušala. Kakva je vrijednost kotla rakije i četverokrevetnog apartmana? Što se tiče priuštivosti zdravstva, društvo će se zatvarati prema ljudima iz nižih slojeva kojima već sada nije priuštiva kvalitetna zdravstvena skrb kao imućnijima – ističe Bežovan.
Socijalne nejednakosti ugrožavaju danas i djecu jer ona koja ne pohađaju predškolski program, dodaje, zaostaju u razvoju, a talentirana djeca siromašnih roditelja ne razvijaju svoje talente, koji zakržljaju ako nemaju podršku roditelja. No mi, kaže Bežovan, nemamo ozbiljnu javnu raspravu o socijalnoj državi uz činjenicu da se zbog političkih razloga trguje socijalnim pravima građana.
– Ostaje sve manje od socijalne države, a još gora je ta lakoća i mirnoća s kojom političke elite gledaju na to. Svojedobno su ljudi ginuli u Chicagu za tri osmice (8 sati rada, spavanja i slobodnog vremena) i svi smo očekivali da se nećemo vraćati unatrag. Unija se počela mijenjati 90-ih i nije to više bio onaj kapitalizam kakav smo poznavali u Europi i čije slike su nam, dok smo živjeli u komunizmu, donosili susjedi i rodbina koji su otišli 70-ih ili 80-ih u inozemstvo. Koliko su god mnogi teoretičari najavljivali da će ekonomska kriza dokrajčiti pohlepni oblik kapitalizma koji je doveo do krize, vidjeli smo da je ta pohlepa bila spremna i da je u krizi uspjela ostvariti još veći utjecaj, pa su se stvari promijenile nagore – kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Prva fleksibilizacija radnih odnosa provedena je 2003. kada su dvostruko smanjeni otkazni rokovi, pa je radnik s 20 godina staža, umjesto dotadašnjih šest mjeseci, mogao računati na samo tri mjeseca otkaznog roka, a otpremnine su ograničene na maksimalnih šest plaća. Od te 2003. u Hrvatskoj buja i rad na određeno vrijeme.
– Neprekidno smo odstupali od socijalne države na štetu građana, a pod utjecajem MMF-a i Svjetske banke, i s tezom da će fleksibilizacija rada povećati zaposlenost, poboljšati gospodarstvo. Kad je 2014. opet mijenjan Zakon o radu (ZOR), ministar rada govorio je da se mora ići u izmjene jer imamo veliki broj nezaposlenih mladih koji se iseljavaju i malo ulaganja, da će izlazak iz krize pospješiti i olabavljeni otkazni rokovi i sustav zbrinjavanja viška ljudi i ako se agencijama za privremeno zapošljavanje otvori još više prostora u odnosu na 2003. ZOR je izmijenjen, a nije se dogodilo otvaranje radnih mjesta ni zaustavilo iseljavanje mladih, niti se digao standard ni dovuklo ulagače. Ništa od toga nije se dogodilo osim što je poslana poruka da smo zemlja niske zakonske zaštićenosti zaposlenja, što je prihvatljivo onim ulagačima koji traže zemlje u koje ne donose visokovrijedne tehnologije i poslove, nego dolaze poput svemirskih osvajača koji lete s planeta na planet i kad izvuku sve što mogu, napuštaju je i odlaze dalje. Rezalo se na svim razinama, u zdravstvu si danas nitko tko nema dovoljno novca ne može priuštiti da ne plaća dopunsko osiguranje jer ne daj Bože razboljeti se i završiti na skupim pretragama. Javne usluge dostupnije su onima koji ih mogu platiti jer i unutar zdravstva postoji A i B lista lijekova. Društvo se raslojava, a od ukupne štednje i depozita u bankama čak 94% ih otpada na samo 20% onih koji te račune imaju – govori Sever.
Mladima subvencije za stan
Rastakanje socijalne države, drži, društvo vodi u propast stvarajući zemlju bez budućnosti iz koje mladi odlaze, a zaposleni nemaju vremena ni za djecu ni za obitelj. Prof. socijalne politike Zdenko Babić napominje, također, da su socijalni izdaci u Hrvatskoj ispod prosjeka europskih zemalja i da se socijalna država sužava.
– Prostor socijalne države nikako ne bi trebalo sužavati, nego napraviti preraspodjelu u kojoj će se zaštititi najsiromašniji i donji srednji slojevi. Vlada najavljuje imovinski cenzus kod korištenja socijalnih prava, ali još nije jasno u koje se kategorije naknada misli intervenirati. Promjene ne bi smjele ići na štetu siromašnih, osoba s invaliditetom, jer strašno je štedjeti na njima, i nije u redu na osobama s invaliditetom primjenjivati ni imovinski ni dohodovni cenzus, jer imaju veće potrebe od zdravih građana, koji trebaju biti solidarni s njima. Ni ukidanje subvencija na prijevoz srednjoškolaca nije dobar potez, niti donosi neke uštede. Treba uvesti porez na imovinu koji ima većina zemalja i pritom biti pažljiv kod određivanja neoporezivog dijela, da imovina, primjerice, u vrijednosti od milijun kuna po kućanstvu ne podliježe oporezivanju. Tek kad se vidi kojom imovinom raspolaže svako kućanstvo, tada neka trebaju biti izuzeta iz socijalnih programa – ističe Babić.
Problem je po njemu i što Hrvatska nakon 25 godina nema stambenu politiku.
– Danas su moji studenti, kad završe studij, u istoj situaciji kao i ja prije 20 godina i osuđeni su, kad dobiju posao, na kredite po tržišnim kriterijima umjesto da im je država ponudila subvencionirane kamate za prvu nekretninu, kakve ima veći broj europskih zemalja, a time bi ih se i zadržalo u zemlji. S druge strane oko milijardu kuna izdvaja se za oslobađanje građana od plaćanja dopunskog osiguranja, za koje nema imovinskog cenzusa, a premijama na treći mirovinski stup država iz proračuna daje novac imućnijima – govori Babić. A takvo što socijalna država ne radi, ne štiti bogate na račun siromašnih. Ali zato imamo Hrvatsku koja običnim smrtnicima nudi mrvice socijalne pravednosti, a sve bogatima i onima koji su se znali “snaći”. Ostali neka se zadovolje pravom na slobodu govora i ideološkim igrama umjesto kruha.
U mirovine se, nekad, kaže novinarka, išlo s 54 godine. Činjenica je, međutim, da su ljudi na selu radili do smrti na zemlji jer mirovinu nisu imali ili je bila upravo mizerna. I činjenica je da radnike u uvjetima inflacije koja je stalno srozavala plaće nije bilo teško platiti. Činjenica je da nije bilo teško držati visok postotak iznosa mirovina u odnosu na prosječnu plaću kad su same plaće bile male. Činjenica je da smo bili zatvorena zemlja čije tržište nisu ugrožavali strani, puno jeftiniji proizvodi kao sada, i da su time radna mjesta bila sigurna - što danas nije slučaj. Ali to je ceh otvaranja granica i globalizacije. U odmarališta su išli samo radnici velikih firmi, stanove su također dobivali samo takvi - i to je bila radnička buržoazija u odnosu na poljoprivrednike, obrtnike i ljude u manjim firmama, a zanimljivo je da se uvijek takve navodi kao standard bivše države, iako su postojali mnogi drugi ljudi koji nisu radili u velikim poduzećima i koji nisu imali sve te pogodnosti. I, da, u odmaralište nisu išli svi među njima, nego samo oni radnici velikih firmi kojima je plaća bila ispod jednog vrlo niskog nivoa. Činjenica je da su ljudi tada kupovali loše i skupo jer su i time bili zadovoljni - danas bi većina toga ostala neprodana. Imali su puno manje odjeće nego danas, nisu trošili na mobitele, automobila je bilo bitno manje (parkirališta uglavnom prazna). Ali se zato puno više družilo, jer nije bilo interneta i dvoznamenkastog broja programa na tv-u (ali da to ljudima danas netko ukine, svi bi dreknuli i ne bi se umjesto toga krenuli više družiti). Ukratko, ljudi koji ovako govore o tzv. socijalizmu imaju jedan romansirani pogled na njega koji je ponajviše pogled na vlastitu mladost i žal za njom, kao i za vremenom seksualne revolucije bez prijetnje AIDS-a, a puno manje je odraz stvarnog tadašnjeg stanja. Problemi koje danas imamo velikim dijelom rezultat su i demografskih problema koje je prouzročio bivši režim svojim vrlo lošim tretmanom seljaka i obitelji (dječji doplaci i naknade trudnicama bili su "opjevano" niski, praktički zanemarivi, pogotovo nakon što je krenula inflacija), zbog čega je selo danas devastirano u svakom pogledu, a postotak mladih u društvu nikad nije bio niži. Ne govori se da je nezaposlenost i tada bila velik problem, zbog čega su i otvorene granice iseljavanju i radu u stranim zemljama, ponajviše Njemačkoj (fenomen gastarbajtera). Ne spominje se novac koji je bivša Jugoslavija godinama dobivala od zapadnih (kapitalističkih) sila da bi ju se držalo dalje o bivšeg SSSR-a i da je na tom novcu doživjela sve ono što je bilo gospodarski pozitivno u njoj u prvim desetljećima nakon 2. svj. rata - a unatoč tome nije uspjela napraviti prave temelje zdravog gospodarstva, koje se zato, čim su ti novci 70-ih presahnuli, počelo urušavati. Itd.