Nedavno sam pročitao, mislim da je to procjena nekog uglednika, da je danas u Hrvatskoj još deset posto građana protiv hrvatske države. Kakav poražavajući postotak! Samo deset posto?! Pravo je pitanje tko može biti za ovakvu državu. Iz jednostavnog razloga; ova mi država brani Hrvatsku smatrati domovinom. Kao što mi je to branila i Jugoslavija. Dakle, dvije države u kojima sam živio tjerale su me iz moje domovine i samo je naizgled bogohulno izjednačavati ih s obzirom na to da u strukturi svakog državnog aparata čuči ista poražavajuća istina – čine ga oni koji inače ne znaju što bi sa sobom.
Postati državom nekima je sve što im je preostalo nakon uzaludnih pokušaja osobne realizacije u područjima u kojima nisu bili dobri. Za državu su prosječni, odnosno loši – najbolji. Ona nema visoke standarde, njoj ne trebaju kreatori, stratezi i filozofi, nego falsifikatori, podvođači i neartikulanti, ne trebaju joj oni koji će dugo za nju živjeti, već oni koji će brzo ginuti. Zbog toga su pjesnici, skladatelji i drugi umjetnici redovito pjevali domovini, nikada državi, nikad prizemnom, primitivnom aparatu u kojem nema ničega uzvišenog da se opjeva.
Prevara je u tome da se domovina iz poezije prešutno poistovjetila s državom, sve kako bi postala prihvatljivom kategorijom u izmaštanoj laži kolektivnog sjećanja, povijesti kojoj nas uče i slasti umiranja za te posve nerazumljive interese. Sad zamislite, da biste postali netko morate se etatistički aktivirati, morate zanemariti činjenicu automizerije i ego hraniti na valovu iznuđenog autoriteta s čije paranoidne visine odjekuje: Mene se, napokon, pita!
Biti dio nečeg takvog normalnom bi bila žrtva, muka, ljudima s posebnim potrebama za vlašću to je ambicija, čast i prilika. Takvi su bili okosnica jugoslavenske, takvi su to isto hrvatskoj državi, u nekim slučajevima doslovno i poimence. Kao da i prvi put nije bilo previše. Njima reći da je odumiranje države preduvjet istinskom oslobođenju čovjeka veleizdaja je i svetogrđe, kad se iz njihove jednodimenzionalne perspektive svijet bez država ne može zamisliti. I to samo zato što bi si tada morali postaviti bolno pitanje; ako nisam država, tko sam uopće ja? Odgovora ne bi bilo. Barem ne željenog, osim logičnog i razumnog, ali neželjenog – nitko ste. Ili još gore – ništa ste.
Mimikrijski drmeš domovine i države traje kontinuirano, iz situacije u situaciju. Posljednjih dana, zbog terorizma koji kosi nevine živote ljudi koji nisu država, rafalno slušam da se mora i zakonski učiniti sve kako bi se podigla razina domovinske sigurnosti. Ako je doista riječ o domovinskoj sigurnosti onda se moram logično zapitati hoće li me ona zaštititi i od hrvatske države? U suvremenom teroru koji je posijan svijetom, u svim ratovima koji su se organizirali i realizirali, ginulo se i gine se zato što se država osjetila ugroženom. Ne jamči država sigurnost svojim građanima. Nijedna ih kroz povijest nije uspjela zaštititi. Ljudi su jamstvo da će država postojati. Kroz otimačinu od poreza, kroz radove i odricanja, kroz fatamorganu višeg interesa i kroz konkretno obredno masovno žrtvovanje. Nije moguće napad kamionom u Berlinu zvati terorizmom, a napad tenkom u Alepu širenjem demokracije.
Nije moguće pojavu terorizma tumačiti pojavom izbjeglica kad je baš pojava izbjeglica posljedica terorizma. Uskoro ćemo svi postati izbjeglice i to u jeku jačanja domovinske sigurnosti. Iskustvo uči da, što se više govori o sigurnosti, ona se proporcionalno smanjuje s rastom represivnog aparata. Hoće li se i hrvatski model svesti na obični voajerizam, neselektivno prisluškivanje i praćenje u psihozi državnog moždanog udara, dok svi postaju sumnjivi, a nevini ionako moraju dokazivati svoju nekrivnju. Vjerojatno, ali zar je 13 stoljeća opstanka ionako sumnjive državnosti svedeno na nekoliko telefonskih građanskih, pa i novinarskih razgovora, zar doista ovisi o njima?
Nevjerojatno je koliko se ovih dana besprizornih agitatora osovilo u navali na Angelu Merkel, i to ne stoga što je bila previše humanitarka, nego što je bila premalo država. Iz tih silnih naleta basnoslovnog primitivizma, od ljudi koji su u bivšoj državi mogli biti oficiri, a sada u ovoj državi s tom referencom mogu biti što žele, osjeća se zadah kadaverske pokvarenosti, riješenosti da za jednokratnu potrebu svog pojavljivanja usmrte i najmanji preostali znak zdrave pameti.
Nije Merkel jamstvo drukčijeg svijeta. Ona je samo model koji je ispunio ulogu i sada se radi na njegovoj demontaži. Ako pristane na nova pravila, ostat će, ako ne pristane, ako je već zakasnila, morat će reći – doviđenja, ja sam svoju dionicu istrčala. I neće biti prva. Ni posljednja. Kod nas je pak ta demontaža u zadnjih godinu dana učinjena tri puta. I svaki put država je mijenjala dio službenika, a domovina je izgubila dio građana. Više je Hrvatskom prema drugim zemljama prošlo izbjeglica iz Slavonije, Like i moga Karlovca, nego s Bliskog istoka.
Zbog toga nitko nije namjeravao podići ni razinu domovinske zabrinutosti. Štoviše. Činilo se da im je laknulo. Da će deseci tisuća onih s kojima ionako nismo znali što ćemo 2017. godinu dočekati u novoj državi. I možda, napokon, u pravoj domovini.
