Prije HOS-ovaca u Vukovar su stigle glasine.
Sve što se tih dana o njima moglo čuti bilo je ravno znanstvenoj fantastici. Da su prošli obuku sličnu onoj u Legiji stranaca, da su najbolje opremljene jedinice u Hrvatskoj, da su strojevi za ubijanje, da kad jednom krenu, neće stati do Zemuna, da ta vojska sluša samo Paragu... Dvadeset i pet godina kasnije posve je jasno da su sve to bile neistine u kombinaciji s mistifikacijom koja i danas prati nikad dovoljno rasvijetljenu priču o ulozi HOS-a u Domovinskom ratu.
Upravo stoga iznimno je važno što je svjetlo dana ugledala knjiga "58" bivšeg pripadnika ove postrojbe Damira Markuša koja prati ratni put Samostalne satnije HOS Vukovar. Nekadašnji vojnik, danas u ulozi pisca, rekonstruirao je priču o 58 dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga koji su krenuli put vukovarskog pakla u najkritičnijem trenutku obrane grada. Pišući i prikupljajući svjedočanstva, znanstvene analize, pa i desetke u javnosti dosad neviđenih fotografija, od zaborava je sačuvao sjećanje na svoje suborce, upravo u spomen na one koji se nikada nisu vratili kući.
U paklu Sajmišta
Autor, kojeg suborci diljem Hrvatske poznaju pod nadimkom Kutina, dobivenom prema rodnom gradu iz kojeg se kao 23-godišnjak, radnik Petrokemije, najprije prijavio u MUP-ovu jedinicu za posebne namjene te ubrzo potom pristupio HOS-u. U pomoć gotovo već opkoljenom gradu tada je stigao jedinim putem: koridorom kroz selo Bogdanovce pa kroz polja kukuruza do Vukovara 27. rujna 1991. godine. Premda su iza sebe imali iskustvo s bojišnica na Kordunu, Banovini, iz osvajanja vojarni, i premda su stigli bez ikakva iskustva u gradskoj borbi, trebalo im je samo četiri dana da savladaju teren.
Tamošnji zapovjednik Mile Dedaković Jastreb usmjerio ih je onamo gdje se vodila svakodnevna borba prsa o prsa, ali i tenkovski napadi, tamo gdje je bilo najteže: na Sajmište. Odmah su, otkriva Markuš, imali prilike upoznati i poseban način ratovanja: bez klasične bojišnice, po obrambenim točkama i u bliskoj borbi s neprijateljem, u akcijama čišćenja u skupinama od po pet, šest HOS-ovaca s lokalnim vodičem. Neprekidna granatiranja, pješački napadi, povremeni pokušaji tenkovskih prodora te čišćenja pojedinih dijelova naselja od neprijatelja koji bi se zavlačili po kućama, podrumima ili vrtovima bili su svakodnevica HOS-ovaca i njihovih suboraca na Sajmištu.
Tijekom cijele opsade vodile su se grčevite borbe za svaku četvrt, svaku ulicu, kuću. Sajmište je, kažu, bilo pakao usred vukovarskog pakla. "Kako dani odmiču, jedan po jedan od naših prijatelja ginu i svi čekamo kada će se isto dogoditi i nama. Bilo je i slučajeva kada četnici uhvate nekoga od naših i onda ga mučeći govore: Jastrebe, slušaj svoje sokolove kako pjevaju. Da ima srce od kamena, čovjek bi klonuo, pogotovo ako bi uhvatili nekoga od tvojih prijatelja. Tada smo mogli samo u bijesu pucati u zrak", piše Markuš.
Kako u predgovoru knjige piše povjesničar dr. Ante Nazor, memoarsko gradivo u ovoj knjizi posebno je po tome što sadrži sjećanje hrvatskog branitelja i dragovoljca, pripadnika HOS-a, o njegovu sudjelovanju, ali i o ulozi njegovih suboraca HOS-ovaca u obrani Vukovara. A za razumijevanje njihove hrabrosti dovoljno je reći da je u borbama na Sajmištu i u Bogdanovcima poginulo oko 50 posto pripadnika HOS-a koji su došli braniti Vukovar i da je gotovo svaki od preživjelih bio ranjen, neki i po više puta.
Korak dug 20 godina
"Bez obzira na kontroverze vezane uz nazive postrojbi HOS-a i oznaku HOS-a na kojoj piše "Za dom spremni", uz podatak da su se pripadnici HOS-a tijekom Domovinskog rata borili časno i srčano, ne čineći zločine, najvažnija činjenica vezana uz sudjelovanje pripadnika HOS-a u Domovinskom ratu, kojih s obzirom na ukupan broj hrvatskih branitelja i nije bilo mnogo, jest da su dragovoljno odlazili tamo gdje su borbe bile najteže, tamo gdje mnogi koji moraliziraju o njihovim motivima nisu imali hrabrosti ni domoljublja biti", navodi dr. Nazor.
S takvom se ocjenom slaže i njegov kolega povjesničar Tomislav Šulj, koji je posljednjih godina Damira Markuša bodrio na ovaj literarni pothvat. "Markuš je napravio prvi korak u demistifikaciji jedne neželjene teme, korak na koji se čekalo više od 20 godina. Hrvatsku javnost, ionako opterećenu stereotipima, nametnutim pitanjima o vrijednostima Domovinskog rata, upoznao je s djelovanjem postrojbi HOS-a. U bitki za Vukovar i Bogdanovce djelovanje HOS-a valja posebno cijeniti ponajprije zbog silnih, pregolemih žrtava koje je podnijela Samostalna satnija HOS Vukovar, koja se zajedno s drugim braniteljima herojski oduprla daleko nadmoćnijem neprijatelju. Možemo konstatirati da je zapravo riječ o postrojbi s vjerojatno najvećim gubicima u ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima gotovo ih je 80 posto ranjeno ili kompletno izbačeno iz stroja. Tako je bilo i na drugim područjima", ističe Tomislav Šulj.
"S obzirom na to da su postrojbe HOS-a, navodni moderni ustaše, bojevale na najtežim ratištima, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, poslije dijelom u BiH, za očekivati je da su tisuće pripadnika tih postrojbi počinile brojne ratne zločine. No upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Njihov odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, odnos prema civilima srpske nacionalnosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta bili su primjereni." Ne postoji, naime, nijedan dokaz koji bi ove vojnike teretio za ubojstvo civila, krađu, palež i rušenje ili druge zločine.
Priču o "modernim ustašama" demantira i sastav postrojbe koju su, osim Srba, činili i stranci, poput francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera. U knjizi se demontira još jedan mit o postrojbi HOS-a kao paravojnoj formaciji koja je djelovala "na svoju ruku" i nije bila kooperativna s postrojbama Hrvatske vojske (ZNG). Jer, kao što je uostalom uočljivo na slikama, borci HOS-a bojevali su na ratištu pod svojim oznakama, ali i oznakama Hrvatske vojske kojoj su bili podređeni. U slučaju postrojbe HOS-a u Vukovaru oni su se odmah po dolasku podredili zapovjednicima 204. brigade. Knjiga demistificira i priču o "crnokošuljašima" jer HOS-ovci na hrvatskim bojišnicama nisu ratovali u crnim odorama. Razbija stereotip o HOS-ovcima kao stranačkoj vojsci HSP-a, jer pripadnici postrojbe, svjedoči Markuš, u rat nisu išli iz političkih, već domoljubnih razloga.
Pa ipak je trebalo proći i nekoliko godina da aktualna vlast prizna HOS: državni vrh to je učinio tek 1996., a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 1. siječnja 2005. HOS se prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio Oružanih snaga RH.
Prešućena žrtva
Kao da nije bilo dovoljno što je tijekom rata tri puta ranjen, Damir Markuš Kutina je i nakon rata nastavio bitku za domovinu, za invalide, nastradale, poginule ili nestale branitelje, za njihove obitelji koji imaju problema socijalne ili zdravstvene naravi. Čest je gost javnih tribina, drži predavanja u školama ili pak organiziranim obilascima Vukovara gdje svjedoči o bitkama za taj grad.
Ovih dana kreće na svojevrsnu turneju diljem Hrvatske kako bi promovirao svoju knjigu i pritom činio ono što najbolje zna – širio istinu o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Iznimno je to važno u danima koji dolaze, danima kada se sjećamo Vukovara gdje su svoju žrtvu itekako ugradili i pripadnici HOS-a, što se tako uporno prešućuje i zaboravlja.
>>U Splitu predstavljena knjige Ante Guge "Oluja koju nismo mogli izbjeći"
To su bili pravi borci protiv srpskih fašista, slogan im je bio ZDS sto im udbašija ne može zaboraviti.