Bilo je pet minuta prije deset sati i službenog početka programa u krugu bolnice kad su u Vukovar stigli generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Između dvojice generala, Gotovine i Čermaka, stala je Željka Jurić. Upravo je kroz njezine uplakane oči BBC-jev novinar te 1991. godine svijetu pokušao predočiti svu tragediju koja se odvijala u Vukovaru, odaslavši u svijet fotografiju šestogodišnje djevojčice u plavom kaputiću koja u koloni prognanih i izmučenih ljudi napušta rodni grad.
Generali su se pridružili koloni “vukovarske Hrvatske” koju je predvodio Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Ta je kolona, koja se formirala kod dvorca Eltz, prema Memorijalnom groblju krenula prije one malobrojne u kojoj je bio cijeli državni vrh predvođen trojicom predsjednika – Ivom Josipovićem, Zoranom Milanovićem i Josipom Lekom.
Pogled u budućnost
– Vukovar je grad heroj i došli smo se pokloniti žrtvi grada. S pijetetom odati počast braći i sestrama. Oni su se borili za našu domovinu. To je važno, ostalo je sporedno, vrlo sporedno – kazao je general Gotovina o podjeli na dvije kolone.
Dodao je još i da Haag i Domovinski rat, koji je u temeljima naše države, pripadaju povijesti.
– Trebaju nam uređeno društvo i gospodarski prosperitet – poručio je kazavši da smo uspjeli u pravnoj, a uspjet ćemo i u gospodarskoj bitki.
– Nismo došli u Vukovar raditi podjele nego izraziti pijetet žrtvama. Da nije bilo Vukovara, ne bi bilo Hrvatske – rekao je general Ivan Čermak.
Prozivke na transparentu
– Ovdje smo sa svim žrtvama. Trebamo se sjetiti tko nam je u naslijeđe ostavio toliko boli i tuge. Konačno moramo reći tko je bio agresor. Vukovar je naš ponos i simbol koji će svaki hrvatski državljanin nositi u srcu – kazao je general Mladen Markač.
Šef HDZ-a Tomislav Karamarko, zajedno sa stranačkim vodstvom, stao je u povorku “vukovarske Hrvatske”. S njima je i Marko Perković Thompson. Kazao je da nije imao nikakve dvojbe kamo će.
– Tu sam da se prisjetim svih žrtava koje je Vukovar podnio za sve nas – rekao je.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac bio je među dvjestotinjak ljudi na službenom protokolu gdje je klapa Hrvatske ratne mornarice otpjevala “Ne dirajte mi ravnicu”.
Počasna mjesta u malobrojnijoj koloni zauzeli su i zapovjednici obrane grada – Mile Dedaković Jastreb, Mladen Borković Mladi Jastreb i Tomislav Merčep te ratna ravnateljica bolnice Vesna Bosanac. Dedaković i Merčep u kolonu su stigli u invalidskim kolicima.
U koloni sjećanja bilo je tiho, ali natpisi posvuda gromoglasno su govorili. “Milanoviću, s ovog mjesta je prisilno odvedena kolona “šovinista” na mučenički put bez povratka”, stajalo je na transparentu koji je držala srednjoškolka. “Milanoviću – bio si mlad za obranu – dok su mladi ginuli. Koja ti je sada isprika?”, pisalo je na velikom platnu postavljenom uzduž trase prema vukovarskom groblju. Obraćaju se i ministrima u hrvatskoj Vladi. “Milanka – kada pogledaš svoje dijete, sjeti se da su našu djecu ubijali i silovali, oni koji su nam na zidinama ostavljali ćirilicu”, poručuju Vukovarci hodajući u tišini.
Oca branitelja noge izdale
A nadomak Vodotornja, starijeg čovjeka noge su izdale u trenutku. Klonuo je na asfalt, uhvatio se za srce. Trojica, četvorica najsnažnijih u času su ga iznijeli iz kolone, posjeli na ogradu obiteljske kuće. Domaćica je promatrala s prozora, u hipu odjurila u kuću i vratila se trčeći s drvenim stolčićem u jednoj, a s bocom vode u drugoj ruci. Postarijem gospodinu brzo se vratila boja u lice. “Hvala, djeco”, zahvaljuje, predstavlja se ocem hrvatskog branitelja. Okupljeni posve nepoznati ljudi odmahuju rukom. Nije to ništa, kažu, to je puka ljudska solidarnost na koju smo pomalo zaboravili, koja se vukovarskim ulicama jučer u rijekama slijevala čineći nepregledno more ljudi što su se došli pokloniti žrtvi onih najboljih među nama. Stigli su sa zastavama i bez njih pa u tišini prolaze kilometarskom rutom ulicama grada čiji je svaki metar, uz rub, prekriven crvenim lampašima.
“Pogledajte, svaka je kuća na ruti istaknula hrvatsku zastavu, ali svaka”, čuje se iz mnoštva. Mnogi koračaju šutke, iz daljine odjekuje pjesma “Bože, čuvaj Hrvatsku”. Prihvaćaju i oni pa nastavljaju svoj put. Među njima i majka poginulog branitelja Tonka Gilve Petrić. Njezinom Toniju bilo je tek 19 kad je u odori Tigrova poginuo na južnom bojištu, ali njegova majka osjećala je da joj je mjesto u koloni sjećanja.
Ne postane lakše...
– Osjećam da je tako ispravno. Bila bih današnji dan strašno tužna i izgubljena u Zagrebu da nisam ovdje s ovim ljudima, živim i poginulim junacima – priča Tonka. Muče je koljena, jedva se vuče, ali ponosno korača u koloni. Potom se mislima vraća u rane devedesete kad je njezin sin, tada još srednjoškolac, iz udobnosti svog zagrebačkog doma odlučio poći braniti domovinu. Javio se na Sljeme, obukao odoru Tigrova i krenuo slijediti njihov ratni put. Za njim je pošao i Tonkin godinu dana mlađi sin Prosper, još malodoban. Nije ih mogla ni znala zaustaviti. Zaustavio ga je smrtonosni metak na čuki iznad Dubrovniku, kamo je majka često, godinama poslije, odlazila tražiti svoj mir, ali nije ga pronašla.
– Lažu kad kažu da s vremenom postane lakše, čovjek se samo nauči živjeti s tim. Već poznaješ granicu boli kad se moraš zaustaviti jer će te misli razoriti. Ovih dana osjećala sam da sam tu granicu prešla i zato sam ovdje – govori majka poginulog branitelja. – Dok koračam, razmišljam o sinu i pitam se što je mislio dok se penjao tom stijenom u zaleđu Dubrovnika, što je osjećao kad je odlazio i je li osjećao, je li boljelo... Razmišljam i o vremenima u kojima živimo, koje moj sin nije dočekao živ, o vremenima u kojima se ljudi i stvari mijenjaju, u kojima se zaboravlja na naše junake i obezvređuje sve ono što su ti mladi ljudi zaista s ljubavi stvarali – priča Tonka Gilve Petrić.
Kao da je začuo njezine riječi, u koloni progovara veteran Tigrova pa se naglas počinje prisjećati svojih poginulih suboraca. Stigao je iz Karlovca, s prepunim autobusom suboraca koji su se prema Vukovaru uputili u tri sata ujutro. – Na vukovarskom groblju nemam obitelji, ali svi su oni naši. Uostalom, tamo leže moji suborci iz Prve gardijske brigade, najmanje što sam mogao jest doći i pokloniti se njihovoj žrtvi koju su ugradili u našu slobodu – kaže Tihomir Mamić, negdašnji branitelj. Je li mu teško hodati? – Pet i pol kilometara u jednom smjeru, i isto toliko u povratku, mala je to relacija za jednog Tigra – kaže Tihomir Mamić.
Sa svojom brigadom prošao je sva hrvatska ratišta, od zapadne Slavonije do Dubrovnika, sve osim Vukovara, možda baš zato osjeća potrebu koračati u koloni sjećanja: ovo je njegova četvrta kolona. – Dolazit ću sve dok budem mogao hodati, doći ću i pokloniti se ovim hrabrim ljudima koji su poginuli za nas – kaže negdašnji Tigar. Potom podiže ruke na pozdrav: s prozora i balkona okolnih kuća kolonu pozdravljaju Vukovarci, mašu, plješću, puštaju domoljubne pjesme kroz otvorene prozore. Deseci tisuća ljudi u koloni, možda i stotina tisuća. Isto toliko i priča, ljudskih sudbina, i sve su teške.
Izjeda ih rak
U koloni korača i udovica hrvatskog branitelja Silvija Janić. Rođena Zagrepčanka u Vukovar se doselila iz ljubavi prema svom suprugu Vukovarcu Robertu Janiću. Tijekom rata čuvao je liniju prema Bogdanovcima, sve dok nije teško ranjen u obje noge. Iz opkoljenog grada uoči pada krenuo je u konvoju ranjenika, ali smrt ga je ponovno potražila tijekom vožnje koja je prijetila da završi kobno.
– Kombi kojim su ga prevozili naletio je na minu, jedna medicinska sestra iz Francuske teško je ranjena, mojem suprugu sve su se rane otvorile, ali uspjeli su se domoći Đakova – govori Silvija Janić. Nakon strahota koje je preživio, njezin suprug domogao se Zagreba gdje su se u posljednjim godinama rata i susreli, četiri godine kasnije vjenčali pa odlučili zajednički život graditi u njegovu rodnom Vukovaru. Smrt ga je pronašla 2011. godine. – U samo mjesec i pol dana moj je suprug nestao. Izjeo ga je rak, kao i mnoge branitelje koji posljednjih godina odlaze, a o tome se šuti – kaže Silvija Janić, dok njezina svekrva, Robertova majka, potvrđuje njezine riječi.
Silvija je ostala sama s dvoje djece. Nakon smrti supruga i 12 zajedničkih godina u Vukovaru, vratila se kući u Zagreb. Vraća se 18. studenog, u kolonu sjećanja. – Moj pokojni suprug koračao je u svakoj koloni, a ja sam ostajala kod kuće s djecom. Sada umjesto njega koračam ja – govori Silvija dok joj se suze slijevaju niz lice. Nije smrt supruga jedina tragedija u ovoj obitelji: i svekar, Robertov otac Mihael, vukovarski je branitelj koji je nakon zarobljavanja odveden na Ovčaru i mučki ubijen. Sada njih dvije udovice, majka i snaha, koračaju za njih, skupa noseći svoju tugu.
Časte nepoznate
Nadomak cilja, u jednoj od posljednjih kuća s lijeve strane prije dolaska kolone na posljednje počivalište stotina vukovarskih heroja, jedna obitelj nasred dvorišta iznosi veliki drveni stol pa na njega slaže rakiju i vodu te časte nepoznate ljude. Deseci hodočasnika skreću ulijevo, zahvalno otpijajući gutljaje, grabeći narezane komadiće kruha. “Svaka čast, domaćine”, govore uglas. “Zapravo, trebali smo pustiti premijera da hoda uz ove ljude i sluša njihove priče. Otopile bi ove sudbine i ledenjak”, čulo se iz mnoštva. Iz kuće izlazi mlađi član obitelji noseći golemi transparent ispisan crnim flomasterom na bijelom stiroporu. “Zoki, svrati na kafu”, piše na njemu velikim slovima, na ćirilici. Zaorio se glasan smijeh, prvi put toga dana.
Ma bravo za napisani članak