Noć sa 22. na 23. studenoga 1990. godine. Raskrižje cesta Obrovac – Zadar – Žegar – Knin. Na raskrižju parkiran policijski automobil s trojicom policajaca PU zadarske. Goran Alavanja, Stevan Bukarica i Jovo Graovac, policajci MUP-a Hrvatske. Zadatak policajaca: “Kontrolirati osobe i promet s ciljem sprečavanja stvaranja nereda, kao i s namjerom da se otkriju osobe koje su nedopušteno nabavljale i držale oružje i eksplozivne tvari u okolnostima kada su po hrvatskim prometnicama već bile postavljene barikade i tijekom čega su maltretirani građani”.
Nevrijeme, jako jugo, 1.40 sati nakon ponoći. Policajcima u parkiranom automobilu s prednje strane prišuljalo se više maskiranih terorista. Rafalom iz strojnice policajac Goran Alavanja, 27-godišnjak iz Donjeg Karina, pogođen je sedam puta. Ubijen je. Dvaput je pogođen i policijski inspektor Stevan Bukarica. Jovo Graovac, treći policajac, neozlijeđen je. Ubojice izbacuju tijelo Gorana Alavanje, a ranjenom Stevanu Bukarici i Jovi Graovcu naređuju neka izađu iz automobila. Ubojice bježe policijskim automobilom u smjeru Žegara, gdje s oružjem otetim od policajaca najvjerojatnije presjedaju u drugi automobil i bježe u nepoznatom smjeru.
Jutro 23. studenoga 1990. godine.Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u priopćenju potvrđuje da se dogodio podmukli napad iznad Obrovca. U Saboru za govornicu izlazi ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac.
Zrno ne bira
– Ovi ljudi nove su žrtve hajdučije i razbojstva i stradali su obavljajući svoju dužnost. Ovaj incident još je jedna potvrda da su oni koji su pravili program razbojstva kao i uvijek kada je hrvatski narod bio pred povijesnim odlukama odlučili da mu stanu na put. Sada su u tom programu žrtve Srbi, i to oni koji se ne žele pridružiti hajdučiji i koji ne žele autonomnu pokrajinu Srbiju. No, nećemo pasti u zamku kreatora ovog terora...
– Scenaristi toga terorističkog napada žele izazvati represiju da bi se mogla izazvati druga represija – ističe Stipe Mesić, a Drago Krpina tvrdi kako je očito da terorističko zrno ne bira ni Jovana ni Ivana...
Tijekom dana obitelji Alavanja u Donjem Karinu stižu izrazi sućuti... “Obitelji tragično preminulog redarstvenika Gorana Alavanje izražavam najdublju sućut”, ističe se u sućuti predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Izraze suosjećanja obitelji Alavanja upućuju i predsjednik Sabora RH dr. Žarko Domljan, ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac...
Podne 22. studenoga 2008. godine. Raskrižje cesta Obrovac – Zadar – Žegar – Knin. Na raskrižju dvoje staraca. Milija i Milan. Prošlo je točno 18 godina otkada su posljednji put vidjeli sina Gorana. I sada kao i onda pitaju – zašto? Drhtavom rukom starica čisti smeće koje se na mjestu pogibije nakupilo nakon njihova posljednjeg posjeta, prije godinu dana. Staro cvijeće zamjenjuje novim, pali svijeće i, ne dižući glavu, drhtavim glasom kaže:
– Toga dana oko osam sati navečer samo mi je uz psovku rekao: “Majko, šalju me tamo gdje nikad nisam bio”. Ionako su njega uvijek slali tamo gdje nitko nije htio, i to nakon što bi već odradio smjenu. Drugi su se uvijek čuvali... Kasnije u noći došlo je puno policije i puno svijeta u našu kuću dati sućut. Ja sam se htjela ubiti, al’ sam njega sanjala kako mi govori: Nemoj, majko, tko će bratu spremiti jesti. I još mi je u snu rekao da bi najviše volio biti pokopan u uniformi – rekla nam je Milija Alavanja. Milanu, danas 73-godišnjaku, i sada je, kao i prije 18 godina, teško govoriti o sinovljevoj smrti.
– Poslali su mi onda kada je ubijen izraze sućuti i predsjednik Hrvatske i drugi, a htjeli su poslati na sprovod i svog predstavnika. No, ja sam se htio u miru oprostiti od sina, pa nisam htio da itko dođe. Ipak, došli su mnogi, a i onaj iz općine je održao govor – kaže Milan Alavanja. Tvrdi da njegov sin nije samoinicijativno Biograd, u kojemu je služio šest godina kao policajac, zamijenio benkovačkom policijskom postajom te da je premještaj dobio po naredbi. I Milija i Milan na pitanje jesu li ikad čuli tko im je ubio sina uglavnom sliježu ramenima i dodaju da o tome točno ne znaju ništa, ali pretpostavljaju. I dok Milija tvrdi kako je čula da je ubojica s druge strane Velebita, navodno iz Gračaca, Milan ističe kako ne zna puno, ali da su mu “svakakva razmišljanja dolazila u glavu”.
– Još uvijek se pitam zašto. Nije Goran bio nacionalist. Mi smo Srbi, ali nikad nismo mrzili Hrvate. Njega Hrvati nisu ubili, a iako sam pomislio i to da su ga možda ubili Srbi da bi se optužilo Hrvate, ne mogu ni to sa sigurnošću znati. Znam da nam nakon što je ubijen nitko nije pravio probleme, no istina je da je o tome malo tko i govorio. Nešto nam je malo rekao Stevan Bukarica koji je bio ranjen, a Jovo Graovac, koji je također bio u autu s Goranom, nije nam rekao ni riječi – kaže Milan koji uhićenje sinova ubojice nije dočekao ni u paradržavi u kojoj je živio tijekom okupacije Donjeg Karina, a nije ni danas. Dvije godine nakon Oluje obitelj Alavanja živjela je u Srbiji, no potom se vratila u Karin.
– Mi smo odavde i tu želimo živjeti i umrijeti. I mlađi sin želi se vratiti ovamo i tu živjeti. Ovdje nam je poginuo sin, i to kao policajac MUP-a Hrvatske – rekla nam je Milija Alavanja te dodala da je njezinu sinu Goranu Alavanji priznat i status hrvatskog branitelja! Obitelj Alavanja rekla nam je da je nedavno u Hrvatsku došao i Stevan Bukarica, policajac koji je bio ranjen prije 18 godina na raskrižju strave, te da im se i javio. No, nisu sigurni je li i on zatražio status branitelja. Rekli su nam da Stevan Bukarica živi u Srbiji, i to navodno u Vojvodini, a kao mjesto trenutačnog prebivališta spominje se Nova Pazova. Jedan od onih koji nam je spomenuo Novu Pazovu uspio nam je dati jedino telefonski broj sestre Stevana Bukarice Nevenke koja pak tvrdi da Stevan uopće nema telefonski broj!?
– Stevan je u Srbiji i ponekad se vidimo. Nije mu lako ovdje. Podstanar je, a nema ni stalni telefon. Istina je da je nedavno pošao nešto rješavati u Hrvatsku, no ja ne mogu izjavljivati ništa u njegovo ime – rekla nam je Nevenka. Treći policajac iz automobila, koji u napadu nije bio ranjen, jest Jovo Graovac. Na broj koji nam je dostavljen uistinu nam se javio Jovo Graovac te potvrdio da je on policajac čiji je jedan kolega ubijen, a drugi teško ranjen 23. studenoga 1990. godine. No, to je bilo gotovo sve...
Preživjeli na Batajnici
– Radim trenutačno. Na građevini sam, nešto zidam. Teško ovdje u Batajnici živim kao podstanar i, evo, upravo mi dolazi šef. Pokušajte me nazvati kasnije, moram hitno ići. Ne, ne ništa nisam dobio, možda bismo se sutra mogli čuti – rekao nam je Jovo Graovac. Kasnije je telefon bio nedostupan...
U Biogradu, gdje je svojedobno kao policajac služio Goran Alavanja, posljednjih godina živi i Drago Krpina, jedan od vodećih hrvatskih političara u to doba. Kao što je tada tvrdio, i sada tvrdi da je bila riječ o terorističkom činu.
– Tada je ubijen hrvatski građanin srpske nacionalnosti koji poput mnogih drugih nije pristao slijediti Miloševićevu politiku – rekao nam je Drago Krpina ističući da je to ubojstvo bilo teroristički čin kao poruka drugima koji ne budu htjeli slijediti politiku pobunjenika i Miloševića.
Osamnaest godina šutjelo se o Goranu Alavanji. I Srbi i Hrvati imali su “važnijeg” posla.
– Znam za Gorana Alavanju već dulje vrijeme. O njemu sam govorio na različitim skupovima – kaže Milorad Pupovac i nastavlja:
– On je prvi policajac poginuo u Domovinskom ratu. Ali, na žalost, oni koji kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj tu činjenicu ne žele vidjeti.
No, postavlja se pitanje zašto su predstavnici Srba u Hrvatskoj o tome šutjeli. Ako su znali da je zaboravljen, zašto nisu o njemu govorili?
Pupovac spremno odgovara i na to: – Goran Alavanja je poginuo. To ništa ne može promijeniti. A mi smo imali prečih stvari o kojima smo morali govoriti. Vijenac na grobu je važan, ali još je važnije rješavati obnovu, povratak, krov nad glavom tisućama ljudi.
Jović prvi u ratu
Danas je došlo vrijeme da se i o tome progovori, kaže Pupovac, i da se Goranu Alavanji dade ono što zaslužuje.
– Službeno, Josip Jović je prvi branitelj poginuo u ratu. I tako bi trebalo ostati. Ali i Alavanje se treba sjetiti kao i krvavog Uskrsa. To ne bi povrijedilo ničije osjećaje. To ne bi uzrokovalo probleme – zaključuje Pupovac.
Ministrica branitelja Jadranka Kosor o 27-godišnjem Srbinu koji je poginuo u odori hrvatskog policajca na samom početku rata nije željela govoriti.
– Goran Alavanja je u Registru, to je bitno. Ne bih više ništa komentirala – kratko je rekla J. Kosor.
– Ako je Goran Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu. Međutim, taj slučaj trebalo bi detaljno istražiti i onda vidjeti o čemu je riječ. Puno je priča i dokumenata na kojima se može konstruirati priča o tom policajcu – kaže Fred Matić, legendarni branitelj Vukovara koji godinama proučava Domovinski rat, i dodaje:
– Ali, ako je Goran Alavanja u Registru, onda nema smisla više istraživati ili provjeravati. Ako je u Registru, očito netko smatra da je svoj status zaslužio.
Za razliku od Matića, Pupovca i J. Kosor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor smatra da Goran Alavanja nije smio biti upisan u Registar branitelja.
– To je veliki apsurd i sramota. Alavanja ne može biti hrvatski branitelj. Kao policajac radio je u Biogradu i tražio je premještaj u Benkovac jer nije želio nositi hrvatski grb. U “Krajini” je bio slavljen kao prva žrtva ustaša. A njegov je kolega Bukarica, nakon što je bio zbrinut u Zadru i nakon što je bio na oporavku u Krapinskim Toplicama, otišao na drugu stranu. Bio je pripadnik specijalne policije “Krajine”, a zbog te noći u kojoj je bio ranjen u Benkovcu, tražio je od “krajinskih” vlasti čak i invalidninu – kaže Nazor.
No, službeni dokumenti i popisi kažu drukčije i Alavanja je u Registar upisan kao poginuli pripadnik MUP-a RH, njegovi su roditelji ostvarili sva prava prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja.
