S policijom je problem što je policajac mogao biti svatko, a
rukovoditelj policije gotovo svatko tko je imao dobre veze i poznanstva
ili je pripadao određenom miljeu, interesnoj skupini ili nekoj
političkoj stranci. U proteklih 18 godina barem je 50 posto policijskih
čelnika imenovano zbog dobrih političkih veza, a ne stručnih
i profesionalnih kompetencija. Godinama su svi problemi gurani pod
tepih, ali sada više nema dovoljno velikog tepiha da se problemi ispod
njega skriju.”
Šokiranost istinom
Nedavna je to izjava Vladimira Fabera, v.d. ravnatelja policije, koja
je šokirala javnost. Kao što je javnost ostala šokirana i drugom
njegovom izjavom, da “godinama ne postoji nikakva suradnja između
policije i obavještajnih službi” koje su po inerciji morale surađivati
u suzbijanju organiziranoga kriminala.
A svekoliko je pučanstvo šokirano jer je u proteklih 18 godina Faber
prva osoba koja je imala petlje javno reći ono što svi znaju godinama.
I ne samo da znaju nego se u toj Faberovoj izjavi, koja je zapravo
trebala označiti konačni početak depolitizacije policije, mogu
prepoznati mnogi koji su godinama vrlo svjesno, štiteći svoje male
interese, gurali glavu u pijesak.
No, da taj toliko proklamirani proces depolitizacije policije neće biti
nimalo lagan te da je praktično vjerojatno gotovo i nemoguć, pokazalo
se malo prije iskrenih izjava prvog policijskog operativca. Zagreb je
potresla nova mafijaška likvidacija.
Ubojstvo Ive Pukanića, novinarske alfe i omege tjednika Nacional, i
njegova kolege Nikole Franjića brutalnošću je nanovo uzdrmalo već
uzdrmanu političku elitu. Likvidacija bombom u središtu grada, samo
dvadesetak dana nakon ništa manje brutalnog ubojstva Ivane Hodak,
pokazala je i dokazala političkoj eliti da u ovoj državi više nitko
nije nedodirljiv.
A ta elita, u mnogočemu odgovorna za onaj Faberov tepih s početka
priče, u strahu za svoje ovaj put ne samo pozicije nego i glave, javno
se s Markova trga i Pantovčaka obratila policiji objasnivši joj s
političkih visina o čemu je tu zapravo riječ te što i kako treba činiti
u svakodnevnom obavljanju svog posla!?
Pa je tako premijer izvan svih regula policijskog posla objavio da je
razriješena jedna mafijaška likvidacija, pritom napomenuvši da je ova
posljednja, u trenutku kad je policijski očevid jedva bio započeo, a ni
približno nije dovršen, djelo ni manje, ni više nego terorista, a
predsjednik je pak policiji javno sugerirao i koga bi sve u skorašnjoj
istrazi trebala privesti na obavijesne razgovore!?
U svakoj drugoj zemlji to bi se shvatilo kao upletanje, čak i kao
opstrukcija istrage, no mi, nažalost, ne živimo u nekoj drugoj zemlji,
već u Lijepoj Našoj. A u njoj su takve stvari ne samo normalne nego su
godinama proklamirane kao poželjan način ponašanja.
I sada, nakon tih poruka upućenih s političkih visina, usput istih onih
visina koje su godinama mirno gledale pljačku državne imovine,
basnoslovna bogaćenja preko noći i pretvaranje različitih mutnih likova
iz kriminalaca u ugledne poduzetnike, Faber i njegov sudrug, ministar
policije Tomislav Karamarko, trebali bi vjerovati da su uistinu dobili
odriješene ruke u borbi protiv organiziranog kriminala?
Trebali bi vjerovati da im se negdje na tom trnovitom putu, kao i
njihovim prethodnicima, u nekom trenutku neće ispriječiti politika,
odnosno neki lik koji je nedodirljiv jer ima jakog političkog sponzora?
Trebali bi vjerovati da je u Hrvatskoj uistinu kucnuo trenutak obračuna
sa svim krakovima mafijaške hobotnice od kojih su neki odavno
etablirani kao sastavni i poštovani dio društva u kojem živimo? A uza
sve to trebali bi vjerovati da u istragama o dvjema likvidacijama, zbog
kojih je cijela država ustala na noge, uistinu mogu ići dokraja, bez
obzira na to čija će imena na kraju isplivati na sam vrh popisa
policijskih sumnjivaca?
Zakleti neprijatelji
Bajka je to u koju bi teško mogla povjerovati i mala djeca, a kamoli
dva iskusna policajca od formata čija je imenovanja cijela država
dočekala aklamacijom. Jer, u istragama dvaju slučajeva kojima se
policija bavi i o kojima zasad ne želi javno govoriti ni toliko da kaže
ima li kakvih poveznica u likvidacijama Ivane Hodak, Ive Pukanića i
Nikole Franjića, zasigurno ima tragova koji vode prema mnogim mračnim,
prije svega državnim tajnama.
Trgovina oružjem, strane i domaće tajne službe, tajni računi s
milijunima eura ili dolara, drago kamenje, isprepleteni
privatno-poslovni odnosi Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača,
nekadašnjih prijatelja, a sada zakletih neprijatelja... elementi su, po
svemu što je viđeno posljednjih mjeseci, krvave sapunice čiji se kraj,
na žalost, još ne nazire.
Sve to elementi su koje ni policija u svojoj istrazi, sve i kad bi
htjela, ne može zanemariti ako licu pravde želi privesti onoga s čijih
ruku kaplje krv brutalno ubijenih. A istraživanjem tih odnosa policija
bi mogla doći do ne baš ugodnih spoznaja o tome kako se i na koji
način, primjerice, kupovalo oružje za obranu Hrvatske.
Jasno je da bi se tragom tih priča na meti istražitelja mogli naći i
mnogi ugledni ljudi iz javnog života Hrvatske jer, na žalost,
posljednja zbivanja u Zagrebu cijelu tu mafijaško-pretvorbenu priču
vraćaju na početak i kraj svega – Domovinski rat i sve ono što je on,
pozitivno ili negativno, proteklih godina donio. A to znači da
policija, ma koliko bila reformirana i depolitizirana, bez istinske
političke volje teško može pobijediti u bici protiv organiziranog
kriminala. Bici koju je, po mišljenju mnogih, na žalost, davno izgubila.
DRUŠTVO
Policija u zagrljaju politike
