Ugledna politologinja i komunikologinja te majka četvero djece Smiljana Leinert-Novosel bila je prva dekanica u povijesti Fakulteta političkih znanosti. Njezino istraživanje “Društveni položaj žena u Republici Hrvatskoj: žena i obitelj (1999. – 2016.)” pokazuje da u privatnom životu položaj žena stagnira, čak se i pogoršava. Razgovarali smo o tome i drugim aktualnim pitanjima te komunikaciji premijera i predsjednice.
Naše društvo još je tradicionalno jer se žene uglavnom više brinu za djecu, odlaske liječniku, u školu i za kućanske poslove?
Stanje je još pristojno u “javnoj sferi”, ali u privatnoj žene se uz posao uglavnom više brinu o djeci i starijima. Muškarcima je prirodno da se većinu slobodnog vremena brinu da se informiraju, napreduju, rekreiraju i ta mjesta jako štite. Ima ih spremnih podjednako se brinuti za djecu, ali su u manjini. Žene većinu slobodnog vremena poklanjaju obitelji, ne žele da su im djeca zakinuta.
Zbog takvih odnosa studentice ne žele imati više od dvoje djece?
Danas mlade žene i ne razmišljaju o djeci, prije 17-18 godina jasno su odgovarale koliko djece planiraju, danas svaka četvrta studentica o tome nije razmišljala, a one koje jesu uglavnom kažu dvoje djece. Kad ima dijete, za ženu to ima drugačije posljedice nego za muškarca jer se uvijek pokušava sačuvati suprugovo radno vrijeme, da više zarađuje i nesmetano napreduje. Studentice kažu da žele i posao i djecu, ali i da će prvo osigurati posao i napredovati, a potom imati djecu. To odgađanje rađanja djece posljedica je i nejednakog sudjelovanja muškaraca u odgoju.
Studenti se slažu da se vlast malo brine za položaj žena u društvu?
Da. Od 1990. imali smo socijaldemokratske stranke koje su podupirale jednake mogućnosti za žene i muškarce i desne koje su smatrale da je ženama mjesto u obitelji, a iznimnima u javnom životu ako to žele. S vremenom smo došli do toga da se ni jedna stranka ne brine aktivno o ženama. Ne treba netko nekom krojiti kakav će život imati, ali treba dati podršku obitelji nakon što odabere želi li da žena bude kod kuće ili raditi i biti majka. Većina žena želi oboje. Kad izostaje pomoć društva, imate žene koje idu za karijerom i nisu zainteresirane za obitelj i majčinstvo i to je jedan od razloga pada broja rođene djece i partnerskih veza te velikog broja razvoda.
I žene su u prosjeku nesklone podupirati žene, nerijetko iskazuju ljubomoru, pa i govore ružnije o ženama nego muškarci i više u politici biraju muškarce?
Slažem se, muškarci su povezaniji, lojalniji, štite jedni druge i pokušavaju, kad god se radi o nekim izborima, nametnuti nekog iz svog kruga. Kod žena to teško ide. Poznato je, kad žena uspije uz pomoć ženskih organizacija doći na vlast, često se distancira od žena koje su joj pomogle. Rađena su istraživanja hoće li žene na vlasti dovesti više žena u sredinu u kojoj rade. Potvrdilo se da žene često za pomoćnike i suradnike odabiru muškarce.
Različit odnos prema muškarcima i ženama vidi se i vani na primjeru dva predsjednička para. Macron sa suprugom nije ni blizu na udaru medija kao Melania Trump, čiji se odnos sa starijim suprugom secira u detalje...?
Ta dva para otjelovljuju dva modela braka. Skloniji smo prihvatiti Trumpov kao relativno normalan jer je uvijek bilo očekivano da muškarac bude stariji od žene. Nezahvalna je pozicija Melanije Trump iako u posljednje vrijeme bolje komunicira i pokazuje više inicijative i on joj čak daje podršku, ali to čini tako da pritom dominira, pa je izljubi i slično. S druge strane imate zrelu ženu, Macronovu suprugu, kojoj se pripisuju brojne zasluge i da je on postigao što je postigao zahvaljujući njoj. Ljudi prihvaćaju i taj model braka koji odstupa od stereotipa. Zasad dobro funkcioniraju kao par, njemu odgovara njezina zrelost i iskustvo, a njoj mlađi ambiciozniji partner koji sukreira svjetsku politiku.
Ipak, Macron nije izgubio na kredibilitetu iako je u početku propitivan i njegov odnos sa ženom zbog delikatne činjenice da je započet dok je bio maloljetan. A Melania Trump svedena je na puku dekoraciju mužu?
Točno, iako je u zadnje vrijeme aktivnija i ne stoji samo pokraj muža, pa bi mogla popraviti dojam o sebi. Brigitte Macron u prvi plan stavlja muža. Imam osjećaj da je moćna osoba, svjesna u kojoj će situaciji zauzeti glavnu, u kojoj drugorazrednu ulogu. Macron je na početku priznao da je puno od nje naučio i da joj je jako zahvalan za sve što je postigao.
Da je to žena izgovorila, bila bi predmet podsmijeha i psihoanalize, ali muškarac ne?
Točno. Kod njega je to bilo simpatično i značilo je pozitivne bodove za njegov imidž. Iako je to rekao iskreno i znao je da ne smije ništa skrivati, a i sve to treba staviti u kontekst francuske kulture, puno slobodnije od ostatka svijeta. Drugačije se ocjenjuje komunikacija žena i muškaraca. Žene se uvijek pokušava strpati u neki stereotip, ili je žena zvijer koju zanima samo posao ili žrtva ili superžena koja može sve i doma i na poslu, ili je manipulirajući seks-simbol koji vanjskim atributima želi lakše postići ciljeve.
U tijeku je inicijativa za promjenu izbornog sustava...
Ta inicijativa indikator je nezadovoljstva ljudi kojima smetaju neke stvari u politici pa problem pokušavaju riješiti aktivizmom. Mogu li se s takvim načinom izvesti dovoljno kvalitetne izmjene Izbornog zakona, u to sam manje sigurna. Ali ni jedan političar ne bi smio zaboraviti da ozbiljno treba shvatiti ovakve inicijative iza kojih je velik broj ljudi, koji žele promijeniti stvari koje ih muče. Vlast treba analizirati nezadovoljstvo građana, vidjeti što stoji iza toga te uvijek ponovno slušati i probati shvatiti sve strane da bi se išlo prema dobrom rješenju.
Je li naše društvo isključivo?
Nismo isključivo društvo, ali nedostaje nam javne komunikacije o mnogim problemima i mnoge bismo, poput Istanbulske konvencije i Izbornog zakona, riješili da smo o njima drugačije raspravljali, manje isključivo. Čim postoji nezadovoljstvo, važno je doznati u čemu je, a ne nalijepiti etiketu “to su nazadnjaci”, što je najlakše i ne ulaziti u sadržaj. Političari nisu svjesni da ne možete nezadovoljne ljude otpiliti i gurnuti u stranu, dapače moraju baš s njima komunicirati. Ovako problemi nisu riješeni donošenjem odluka, nego gurnuti pod tepih i čekaju drugi povod da izbiju na površinu.
Tko bolje komunicira s građanima, premijer ili predsjednica?
Predsjednici to bolje uspijeva i, da joj je komunikacija s građanima važna, vidi se i po tome što stalno razmješta urede. Neki to nazivaju putujućim cirkusom, ali ona na licu mjesta jako dobro komunicira s ljudima i pokazuje da joj je stalo do svakog djelića Hrvatske. Bavi se temama koje ljude zabrinjavaju i zanimaju i spontana je u komunikaciji s ljudima i otvorena. Ipak, postotak podrške među građanima nizak joj je u odnosu na prethodnike, a trebalo bi istražiti zašto...
Komunicira li Plenković s građanima previše ‘svisoka’?
Što se tiče stila, više bi trebao ući u kožu onih kojima se obraća i više gledati kroz oči građana, otvorenije, manje svisoka. Trebao bi više iskoračiti sa svoje funkcije i biti bliskiji s ljudima, ispipavati bilo ljudi, njihova nezadovoljstva, to je jako bitno u politici.
Anketa: promjenimo izborni zakon