Na ovogodišnjem pulskom filmskom festivalu bit će premijerno prikazan još jedan film koji je rađen prema scenariju Josipa Mlakića – “Most na kraju svijeta” redatelja Branka Ištvančića. Ovaj daroviti bosanskohercegovački i hrvatski književnik i scenarist tako je već dostigao ritam da se gotovo svake godine snima po jedan film po njegovoj priči.
Na ovogodišnjoj Puli bit će premijerno prikazan još jedan film prema vašem scenariju - “Most na kraju svijeta”, opet s ratnom tematikom. Zašto je rat i dalje kod vas tako dominantna tema?
Rat je u ovom filmu sporedan. On je zatečeno stanje stvari i služi tek kao neka dramaturška pozadina. Rat je kao tema neiscrpan i otuda neka moja fascinacija njime.
Temelji li se ova priča na stvarnom događaju?
Ne. Nijedna moja priča, roman i scenarij ne temelje se na stvarnom događaju. Naravno, ostaje ona vječna tema o vezama fikcije i autobiografskog. Na fabularnoj razini to opsesivno izbjegavam. Radi se zapravo o fiktivnim događajima prelomljenim kroz svojevrsnu autobiografsku optiku.
Zapravo, stalno se u vašim scenarijima provlače priče o Hrvatima iz BiH, njihovim sudbinama u ratovima... Koliko je na to utjecao rat koji ste proživjeli u svom Uskoplju?
Ovo pitanje, zapravo moj odgovor, ima mnogo dodirnih točaka s prethodnim. Pravo pisanje trebalo bi se svoditi na pisanje o onome što nas se tiče, naravno uvažavajući estetsko-vrijednosne kriterije. To je, čini mi se, jedino područje književnog angažmana i poštenja koje je u današnjem svijetu preostalo. Sve drugo je jedan oblik eskapizma, iako su i iz eskapističkih pobuda nastajala i nastaju vrhunska književna djela. Rat je, da se vratim na vaše pitanje, utjecao na moju biografiju, a samim time i na moje pisanje. Kao i mjesto gdje živim, naravno.
U Hrvatskoj je poznato da je Mostar grad podijeljen između Hrvata i Bošnjaka, no malo njih zna da je i u Uskoplju nakon rata situacija bila identična. Kako je danas, jesu li se ljudi opustili i bar donekle izmirili?
Situacija u gradu je već odavno relaksirana i međunacionalni odnosi nisu toliko prioritetna tema koliko to, možda, nekome sa strane izgleda. Za razliku od Mostara, koji je poligon najprizemnijih političkih manipulacija, prvenstveno od strane međunarodnih parapolitičkih struktura, kod nas su stvari ipak pristojno posložene. Ovo pristojno uzmite s rezervom, jer ipak živimo u nefunkcionalnoj i nakaradnoj državi.
Jesu li Hrvati u BiH danas frustriran narod? Zbog entitetske podjele zemlje, zbog slabe mogućnosti da biraju svoje predstavnike, zbog činjenice da hrvatski političari u BiH slabo pridonose njegovu razvoju... Jesu li više frustrirani zbog Komšića ili opće bijede u toj zemlji?
Činjenica je da je “projekt Komšić” jedan od najdestruktivnijih procesa u postdaytonskom političkom bestijariju, ne samo za Hrvate. Što je s Bošnjacima? Usudio bih se reći da su političke štete od “projekta Komšić” dugoročno najštetnije upravo za Bošnjake. Na krilima “komšićizacije”, na primjer, dobili smo federalnu vladu koja je napravila više političke i ekonomske štete nego sve druge prije nje, a sve u ime “građana” kojima se kao kukavičje jaje podmeće jedan destruktivan i jalov nacionalizam pod krinkom “građanskog”. Da ne govorimo o drugim aspektima pogubnog djelovanja ove vlade: o kriminalu, korupciji, institucionaliziranoj grabeži... Hrvati su frustrirani, da se vratim na vaše pitanje, ali ne toliko “komšićizacijom”, jer od Komšića ili od likova poput Slave Kukića nitko sa zrncem zdravog razuma nije ništa ni očekivao. Opća bijeda u zemlji ima svoje ime i ona je uzrok svim frustracijama, ne samo hrvatskim. To su korupcija, nepotizam i zastrašujuća nekompetencija na svim razinama. Podjednak osjećaj frustracije postoji i kod Bošnjaka i kod Srba, i uzrok je isti. Zaboravimo na trenutak Dodika, Lagumdžiju i Komšića i upitajmo se što su oni koje nazivate “hrvatskim političarima” napravili prije Komšića. Ništa. Kao što ništa nisu napravili ni kasnije. Međutim, u ovom periodu imali su sjajnu izliku: Komšić. Ta izlika služi kao neka neprozirna dimna zavjesa za svu destrukciju koja se krije i događa u pozadini. Usuđujem se reći da je ovo najveća politička šteta koju je slučaj Komšić donio Hrvatima. To, i činjenicu što je potpuno zaustavio politički i svaki drugi oblik pluralizma kod Hrvata. Komšić je Hrvatima, da pojednostavim, ono što je Dodik Bošnjacima: izlika za sve.
Kako gledate na žestoke kritike nekih bosanskih franjevaca prema politici HDZ-a u BiH, ali i osudi hrvatskih političara koji posjećuju Hrvate u BiH?
Kao prvo, volio bih čuti što je ta famozna “politika HDZ-a” (ili SDA, svejedno). Jedno veliko ništa. Napadati dobronamjerne kritičare samo je jedan mimikrijski eskapizam ili, kako to danas vole reći, politički spin. Jer u tom slučaju nitko ne pita zašto kolone naših mladih nepovratno odlaze. Ja bih sada postavio protupitanje. Odlaze li naši mladi zbog “kritike nekih bosanskih franjevaca” ili zbog jedne politike koja je nepotizam i korupciju pretvorila u jedan vid običajnog prava koji više nitko ne dovodi u pitanje? Tom politikom srušeni su svi etički, socijalni, kulturalni i društveni kriteriji. O ovome treba govoriti. Sve drugo je plitko i jeftino “spinovanje”.
Kakvim jezikom govore ljudi na ulici? Osjeti li se razlika kad razgovarate s Bošnjakom i Hrvatom na ulici? Govore li bosanski Hrvati danas hrvatskim jezikom?
Govore, naravno, i govorili su. Ne bih sada o jezičnom formalizmu, odnosno o političko-dnevnim igrarijama s jezikom koje ne prestaju. Mislim da je tu temu, zbrku, davno trebalo pospremiti. I da to treba napraviti struka, a ne priučeni “jezikoslovci”. Ono što mi u tim ovdašnjim jezičnim igrama bez granica najviše smeta je neprestano patroniziranje drugih. Svi znaju bolje od Hrvata što je hrvatski jezik: od analfabeta s Federalne televizije pa do Avde Sidrana.
U Hrvatskoj već godinama vlada trend da su filmovi s tematikom iz BiH omiljeniji kritici nego filmovi s hrvatskim temama. Kako to objasniti? Filmovi kao što su “Živi i mrtvi”, “Sve džaba”, “Buick Riviera”, “Halimin put”, “Armin”... Dakle filmovi hrvatskih redatelja, ali s bosanskom temom...
Možda je stvar u scenariju. HAVC je prije nekoliko godina uveo financiranje razvoja scenarija i projekata, što je sjajna stvar. Situacija se u Hrvatskoj zadnjih godina naglo mijenja, što je rezultat, mislim, upravo tog poteza. U BiH je od samog početka rada Fonda za kinematografiju postojalo nešto slično: vrednovanje i financiranje scenarija. Neki od scenarija koje ste spomenuli prošli su taj filtar. Pretpostavljam da se o tome radi.
Koju danas kinematografiju smatrate najživljom? Rumunjska je hit već godinama...
Ne volim promatrati stvari na sličan način. Često se fama o pojedinim kinematografijama stvori oko jednog ili dva filma. Sjetimo se samo “bosanskog filmskog čuda” kako mu se jedno vrijeme nekritički tepalo. Što je od toga ostalo? Kinematografija je autor. Svejedno mi je odakle dolazi sjajan film. Ako bih to gledao na sličan način, po meni je najbolja, već godinama, austrijska kinematografija. Zbog Hanekea, naravno. Ili zbog sjajnog Christopha Waltza, koji ovom logikom pripada toj kinematografiji.
O kojim bi temama hrvatski film trebao progovarati, a trenutačno se ne bavi njima...?
Ne može se napraviti neka jednostavna klasifikacija filma po tim kriterijima. Svaka tema kojoj autor pristupi pomalo opsesivno vrijedna je truda. Isto ono što sam rekao za književnost u jednom od prethodnih pitanja primjenjivo je i na film. Zapravo ja tome pristupam na identičan način.
I dalje radite u tvornici?
Da, još uvijek.
Jeste li razmišljali o životu u većem gradu, recimo o preseljenju u Zagreb? Ne biste li životom u Zagrebu imali veći utjecaj kao intelektualac, pisac i scenarist?
Ne, nisam. Ne znam što bih na taj način dobio. Književni ili intelektualni utjecaj danas ne postoji. (Ako je ikad i postojao?) Danas postoji tek veća ili manja vidljivost, kao rezultat medijske plitkosti i površnosti. A taj svijet i svi vrijednosni kriteriji koji iz toga proizlaze me ne zanimaju.
Ima li život u provinciji svojih prednosti?
Da, naravno. Ako ništa, nemate onaj iritantni osjećaj da neprestano živite u petoj brzini.
Što trenutačno pišete, kojom se temom bavite?
Trenutačno radim na dva romana usporedo. Teme romana su dijametralno suprotne. Jedan je roman o starosti, čiji prvi dio već ekranizira Branko Schmidt u produkciji HTV-a (“Imena višnje”). Drugi je jedan opsežan roman na kojem s prekidima radim desetak godina. On zahvaća malo šire vremensko razdoblje (od tridesetak godina).
Za Hrvate je šteta što ih vodi HDZ BiH i čovjek koji se potpisivao ćirilicom. Koliko moraš biti van realnosti da glasaš za takve