Dvostranačka demokracija je trula, otrovna. Uostalom, republikanci i demokrati i nemaju ideologije. Oni samo imaju vrlo labave platforme izrađene od trulog materijala koji izvlače onako kako im odgovara, izjavio je prije nekog vremena američki politički analitičar P. J. O’Rourke.
Ustvrdio je to objašnjavajući kako posljednja zbivanja jasno pokazuju da je počeo proces urušavanja dvostranačke demokracije na kojoj se temelji politički sustav cijeloga zapadnog društva. Donald Trump i Bernie Sanders nisu kandidati koje je politički establišment njihovih stranaka želio među favoritima, desničar Hofer u Austriji je izbacio iz utrke za mjesto predsjednika kandidate socijalista i narodnjaka, Sarkozy i Hollande morali su udružiti snage da bi zaustavili Nacionalnu frontu na regionalnim izborima...
– Riječ je o tomu da su političari i političke elite samožive, podcjenjuju birače i misle da će građani izlaziti svake četiri godine na izbore samo kako bi potvrdili vladavinu jedne ili druge strane. Ne shvaćaju da se situacija sada promijenila, a ovo što se sada događa može se definirati kao “birači uzvraćaju udarac”. Prilikom izbora birači više ne žele političke glumce koji samo slažu predstavu, a ništa ne mijenjaju. Trump ne glumi, on je takav kakav je i ljudi ga podržavaju unatoč njegovim stavovima – kaže politički analitičar Krešimir Macan, napominjući kako je slična situacija i u cijelom nizu ostalih zemalja, ne samo u SAD već i u Italiji, Španjolskoj, pa čak i Hrvatskoj.
– Upravo je to ono što Karamarko nije shvatio. Išao je na izbore misleći da birači moraju izabrati ili HDZ ili SDP. Ne moraju, slučaj Mosta je to vrlo dobro pokazao – kaže Macan.
Primjer Saše Radulovića
Ovakvoj promjeni koja se posljednjih godina događa diljem svijeta kumovao je, među ostalim, i razvoj tehnologije koja omogućava svakom pojedincu, potencijalnom političaru izravnu komunikaciju s biračima. Naime, političke stranke stare su gotovo kao i pojam republike, a osnovni zadatak im je isticanje kandidata za izbore, promicanje njihove filozofije i mišljenja te na kraju organizacija glasanja i povlačenje ljudi na birališta. U eri društvenih mreža, ova priča više ne pije vode. Uz pomoć Facebooka, Instagrama ili Twittera kandidati komuniciraju izravno s biračima zaobilazeći pritom stranačke strukture, ali i svaku potrebu da svoje stavove ili ideje prilagode stavovima stranačkog vrha.
Dobar primjer koliku moć u izborima sada imaju društvene mreže najbolje pokazuje primjer Saše Radulovića, donedavnog političkog anonimusa koji je prije desetak dana na izborima u Srbiji dobio više od 200 tisuća glasova. Većinu komunikacija s biračima Radulović je održavao preko Facebooka, a na nekim od postova imao je i po 50 tisuća komentara. Ujedno, zbog društvenih mreža i interneta mijenja se i poimanje pojedinca kao glasača jedne ili druge političke stranke. Krajem šezdesetih godina prošla stoljeća, simpatizerom jedne ili druge stranke u SAD-u deklariralo se oko 80 posto građana. Danas ih manje od 40 posto sebe smatra simpatizerom jedne od “mainstream” političkih stranaka, dok ostali za sebe tvrde kako su u potpunosti neovisni.
Načelno, internet i poplava prilično transparentnih informacija, ali i kanala za predstavljanje političkih ideja i rješenja smanjuje potrebu za posrednikom bilo koje vrste. Pa i za onim čiji je prvi zadatak bio predstavljanje političkih ideja – političkim strankama. Doduše, zasad samo smanjuje potrebu, ali ne i da ju potpuno ukida. Nekoliko je modela “izvanstranačkih udruženja političara” koji se već razvijaju paralelno s klasičnim strankama. Jedan od njih je i model “slobodnih glasača” u Njemačkoj, koncept prema kojemu udruženje pojedinaca sudjeluje na izborima bez statusa stranke. Kandidati slobodnih glasača razvijaju svoje stavove potpuno neovisno o udruženju, a ovaj koncept vrlo je popularan u južnim pokrajinama Njemačke. Tako slobodni birači, koji se gnušaju klasičnih stranki s ustrojenom hijerarhijom i stranačkom stegom, imaju devetnaest mjesta u bavarskom pokrajinskom parlamentu. Ipak, najveći im je uspjeh što su prije dvije godine na izborima za Europski parlament uspjeli dobiti jedno mjesto, koje je zauzela Ulrike Muller.
Radikalniji prijedlozi o ukidanju demokracije kakvu danas znamo, demokracije koja se temelji na dvostranačkom sustavu i parlamentu, oslanjaju se na izravnu vladavinu naroda potpomognutu tehnologijom.
– Zamislite sustav koji bi nam omogućio da aktivno odlučujemo o svim bitnim tekućim pitanjima? To je upravo ono za što se zalažemo i što tražimo. Ne trebaju nam stranke, internet, pametni telefoni i moderna tehnologija daju nam mogućnost sudjelovanja i komentiranja trenutačnih političkih problema. I želimo sada ovo dići na razinu više. Umjesto da čekamo svakih pet godina na priliku da izaberemo neku političku stranku ili pojedinca koji vrlo rijetko ispunjavaju svoja obećanja, mogli bismo kroz e-tehnologiju i društvene mreže oblikovati politiku. Ne samo da bismo mogli ukinuti sadašnji sustav već bismo mogli i karijerne političare zamijeniti kvalificiranim stručnjacima – kaže Derek Bates, aktivist Alternativne demokracije, europskog pokreta koji se bori za izravnu demokraciju.
Unatoč svemu, vrlo je izgledno da će dvopartijska demokracija, sustav u kojemu se birači “vrte” oko dvije glavne stranke na političkoj sceni, vrlo teško biti u potpunosti iskorijenjena i zamijenjena prikladnijim oblikom odlučivanja na izborima.
Alternativna demokracija
– Ne vjerujem da ćemo u skoro vrijeme ostati bez sustava u kojem se sve vrti oko dvije glavne stranke. Bit će nekih izmjena, bit će sve više potrebe za svojevrsnim jezičcima na vagi, ali sustav u kojemu su dvije političke opcije dominantne ostat će još dugo vremena. Uostalom, i Trump i Sanders, ma koliko jaki kao pojedinci bili, ma koliko bili neovisni o strukturama, ipak traže put do Bijele kuće kroz stranke – kaže politički analitičar dr.Žarko Puhovski.
Kako tvrdi, političke scene danas već izgledaju nešto drukčije nego prije desetak godina, i doći će do još većih promjena, no princip koji se temelji na dvije velike stranke neće još dugo potpuno nestati. Tako je i u SAD-u gdje se sada kroz Trumpa i Sandersa traže alternativni putovi, no dvije velike stranke još uvijek vode glavnu riječ. Vrlo je izgledno da će relativno male stranke ili pojedinci političari imati vrlo veliku ulogu jer će, kao jezičac na vagi, usmjeravati politiku i rezultate izbora pojedine države u jednom ili drugom smjeru. Hrvatska je na prošlim izborima krenula tim putem, ali iskustvo koje je doživjela u proteklih nekoliko mjeseci vrlo vjerojatno će nadugo ponovno vratiti glasače u tradicionalne lijeve ili desne tabore.
– Most se strašno osramotio, ali je ujedno ojačao pozicije velikih stranaka. Velika većina birača koji su glasali za Most na prošlim izborima danas vjerojatno žale zbog svoje odluke i grešku vrlo vjerojatno neće ponoviti – kaže dr. Žarko Puhovski.
Unatoč ovakvim greškama, postoji nada da bi dvostranački sustav u sljedećih desetak ili petnaest godina mogao početi pucati po šavovima, pokazivati prve znakove stvarnog odumiranja. Digitalno doba donosi novim pokretima, alternativnim oblicima demokracije mogućnost razvoja. Internet i društveni mediji omogućavaju da se dvopartijski sustav protrese, ali još je bitnije da se, upravo zbog interneta i društvenih medija, sve manje mladih ljudi povezuje s velikim, etabliranim institucijama kakve su političke stranke. A kada nemaju članova i podrške, stranke nestaju sa scene.
>>Putin zaoštrio svemirski boj između Rusa i Amerikanaca
