C hesterton je tvrdio da nikada nije uspio naći dovoljno vjere da bi povjerovao da iz ničega nastaje sve, iz kaosa red, a od punoglavca čovjek.
Naše je prosvijećeno doba zato smislilo korisna pomagala kako bi ljudima odagnalo sumnju i ulilo vjeru u čuda koja se događaju u svijetu i sa svijetom, od raznih ideologija, pa do ekspertiza čitavih timova stručnjaka. Otad su nam mnoge stvari postale toliko samorazumljive i logične da nam se ponekad čini da ćemo poludjeti od logike. Oni u ludnici ni u što nisu tako sigurni kao u vlastiti razum.
U svijetu apatije i izgovora, ono što je jučer bilo ludo danas postaje “novo normalno”.
To je svijet u kojemu istina nije ono što vidite vlastitim očima, već ono što vam kažu stručnjaci. Radije prihvaćamo uvrede za vlastite oči, da ne bismo uvrijedili osjećaj čvrstog samopouzdanja naših savjetnika. Doista, bez logike i savjeta ovih stručnjaka čini nam se da bi svijet kliznuo u ništavilo, da bi poredak utonuo u kaos, a mi ljudi bismo, s ostalim bičašima, šibali repom u nekoj ustajaloj evolucijskoj bari.
Da nije stručnjaka, primjerice, nikad ne bismo znali da EU predstavlja vrhunac socijalnog, kulturnog i političkog razvoja čovjeka. Tu izvjesnost ništa ne može pokolebati, toliko je ta vjera čvrsta.
Iz sigurnog ležišta te nove normalnosti ne mogu nas izbaciti ni, recimo, stalni izvještaji o napadima na Židove i porastu antisemitizma u Europi.
Danas je antisemitizam oznaka progresivnog europskog stava. Liberalna je ljevica odlučila uvesti milijun novih glasača u Europu kako bi se islamizmom borila protiv fašizma. Pritom imaju samo jedan problem: oni koje nazivaju fašistima danas stoje uz Izrael, dok oni čuvaju menore od svojih novih Europejaca. Da bi se u racionalnost ovakve politike povjerovalo stvarno treba imati nesalomljivu vjeru. Ili, kako drukčije nego snažnom vjerom prihvatiti normalnost toga da su danas najglasniji kritičari poljske demokracije oni čija je demokracija ne tako davno ostavila Europu u ruševinama?
Ne viri li iz tog stalnog patronizirajućeg stava prema zemljama Srednje Europe onaj stari osjećaj kulturne nadređenosti Zapada slavenskome Istoku, koja je svoj najpoznatiji izraz imala u konceptu Slavena kao Untermenschen, podljudi? Ali, pred tom je bjelodanošću najbolje zatvoriti oči kako ne bismo povrijedili osjećaje naših kritičara. Kada istovjetan sadržaj neke ideologije iznad sebe istakne zastavu progresa, onda i sadržaj mijenja smisao. Kada koncept Untermenschena zagovaraju ljudi lijevog svjetonazora i antifašističkog pedigrea, onda to ne može biti fašizam. Poljska se danas nalazi na udaru EK i zbog toga što njen parlament i vlada žele suvereno odlučiti oko reforme pravosuđa u kojemu se nakupilo dosta “kolega”. Ako smo možda vjerovali u to da će nam članstvo u EU pomoći bar oko uspostavljanja vladavine prava, sada je prilika da se u to stvarno i uvjerimo. Priča o poštivanju europskih pravnih standarda samo je dobro upakirana politička priprema povratka Donalda Tuska na vlast u Poljskoj, čija je stranka i imenovala sporne sudce.
Pogledajte galeriju prosvjeda u Poljskoj:
“Nije baš inteligentno zamišljati da tako napučena kuća kao što je Europa, zajednica naroda, može još dugo održati različite pravne sustave i različite koncepcije zakona”, odjekuju briselskim hodnicima riječi izrečene prije osamdeset godina u Reichstagu. I doista, nije bilo inteligentno.
Umjesto uspostave principa vladavine prava očito je i danas na dnevnom redu pravni i politički Gleichschaltung Europe. Poziv Martina Schulza da se napravi odlučan korak ka uspostavljanju Sjedinjenih Europskih Država, pri čemu bi oni koji ne ispunjavaju zadane standarde bili ekspresno izbačeni iz takvog državnog saveza, zloguko podsjeća na gaženje suvereniteta europskih država spomenutog austrijskog kaplara drugim sredstvima.
Mađarska, Poljska i Češka tužene su Europskom sudu pravde zbog toga što ne žele prihvatiti migrantske kvote. Proarapski stav danas predstavlja ispit vjernosti europskim vrijednostima. Posljedice pranja nečije loše prošlosti diktatorskim se metodama nameću onima koji tu prošlost nisu skrivili.
Hrvatska je mudro postupila kada je nedavno bila suzdržana u UN prilikom glasanja oko odluke Trumpove administracije o preseljenju veleposlanstva u Jeruzalem. Suzdržanost je bila znak podrške ideji da je danas moguće biti dijelom civiliziranog svijeta i bez prihvaćanja proarapskog antisemitizma. Naša suzdržanost prilikom glasanja EK o sankcijama Poljskoj, bila bi tračak nade za nas da se, ipak, može biti dobrim Europljaninom i bez onog šibanja repom u ustajaloj bari evolucije.
Potomci doseljenika iz sjeverne Afrike najviše sudjeluju u napadima na Židove u Francuskoj. Slična je situacija u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Njemačkoj...i da dalje ne nabrajam. Desetljećima prije terorističkih napada i invazije migranata, desnica u Europi je izražavala svoju antiizraelsku politiku podržavajući Arape, a promjena je došla tek nakon invazije migranata i terorističkih napada. Ono s čime se suočava Izrael od 1948.godine sad Europljani pomalo doživljavaju. Što se tiče Hrvatske...Izrael, ima jako malo prijatelja u svijetu i zato mi je posebno drago što je Hrvatska bila suzdržana u UN-u. Hrvatska je time pokazala prijateljstvo prema Izraelu ali i osjećaj za pravdu.