Nije nikada rađala, a mamom je zovu 24 mališana koja je vodila kroz život. Nastavila im je biti podrška i kada su zasnovali vlastite obitelji. Valentini Režek su 54 godine, a gotovo polovicu života je SOS mama u SOS Dječjem selu Ladimirevci nedaleko od Osijeka. Jedna od ukupno 16 kuća u nizu postala joj je radno mjesto, ali i dom 1996. godine, praktički otkako je selo utemeljeno. Počela je, inače, raditi u SOS Dječjem selu Lekenik 1994., gdje je provela dvije godine kao SOS teta, da bi u kolovozu 1996. postala SOS mama u Ladimirevcima. Othranila je tamo, dakle, 24 mališana, a kaže kako to čak i nije puno s obzirom na njezin staž. Kada se pokuca na njihova vrata, kroz njih veselo iskaču mali stanari, a trenutačno ih je šestero pod istim krovom – četiri djevojke i dva dječaka. Najmlađem je 11, a najstarijem 15 godina.
– Pubertet! Svi su u pubertetu! – smije se Valentina, čiji se vedri duh primijeti odmah na prvu. Postala je SOS tetom u Lekeniku kada joj je bilo 27 godina. Za tako mladu djevojku velik je to korak. – Prvih sam pet godina u SOS dječjem selu možda i razmišljala što ću i kako ću dalje, no život je tekao i sviđao mi se, postala sam mama u Ladimirevcima i nikada kasnije nisam ni pomišljala na drugačiji život. Puno je obaveza, jer sam i mentorica, djeca su mi školske dobi, no srećom su zdravi pa ne moramo često liječniku, nemaju tegoba, osim što neka nose zubne aparatiće jer moramo malo ispraviti osmijeh – govori. Najgore je, ističe, kada su djeca bolesna. Teški su joj trenuci, nadalje, kada u njihov dom stignu traumatizirani mališani koji su nesretni, plaču, žele roditelje... – U novije vrijeme, kao dio pripreme za prijem novog djeteta, šaljemo roditeljima filmiće i razglednice iz našega doma, svatko od djece napiše pozivnicu onome koje će tek doći u kuću. Mogu nas i posjetiti prije doseljenja, doći na ručak ili užinu i vidjeti kamo će to doći. Jedna nas je djevojčica dva puta posjetila pa više nije ni htjela ići kući, toliko joj se svidjelo kod nas – kaže Valentina. Najmlađe dijete koje je primila u ruke imalo je tek sedam mjeseci. Danas je studentica, a još je uvijek s Valentinom u čvrstom kontaktu. Majkom je i danas smatraju i preostale tri djevojčice koje su činile prvu njezinu SOS obitelj u Ladimirevcima, dakle prije četvrt stoljeća. Jedna od njih, koja je k njoj stigla kao trogodišnjakinja, živi danas sa svojom obitelji u Londonu, a redovito dolazi u Slavoniju kako bi posjetila svoju SOS mamu. – Završava fakultet, studira biologiju, a trebala bih u lipnju, ako dopuste epidemiološki uvjeti, ići na njezinu promociju u London. Može pozvati samo dvoje ljudi, a ona je predbilježila svoga supruga i mene – ponosna je naša sugovornica. Čvrsti su to odnosi, no stvarani su postupno i uz puno truda.
– Nisam osoba koja će odmah skočiti na dijete i krenuti ga ljubiti, polako smo prilazile jedna drugoj, a naravno, s bebama sve to dođe puno brže. S najstarijom sam djevojčicom, koja je stigla u dobi od šest godina, najkasnije uspostavila kontakt jer je ona imala i najduži kontakt sa svojom biološkom majkom. Nije mi htjela reći “mama” dok joj nisam uspjela objasniti da to što mene zove mamom ne znači da više nema svoju biološku majku i da je negira. Manja djeca pak jedva čekaju nekome reći “mama”. Pamtim situaciju kada su mi došla djeca iz druge SOS obitelji, nakon što je kolegica otišla u mirovinu – nju su zvali tetom jer je bila starija, a kada su mene ugledali, odmah su povikali: “Mama, mama!” Izdvojeni su iz obitelji dok su bili mali, majka nije dolazila u posjete... – govori.
Djeca se vežu
Ima i roditelja kojima smeta što njihovo dijete Valentinu naziva majkom. – No djeca to znaju razgraničiti. Zbog zlostavljanja, stariji dječak nije htio zvati svoje roditelje mamom i tatom pa mu je biološka majka zbog toga prigovorila. Rekao mi je: “Tebi želim reći mama, njoj moram.” Djeca se vežu, kao i mi za njih – prisjeća se ova SOS mama. Prepričava i situaciju kada su svojedobno dogovorili krštenje djeteta, trebali su doći roditelji s kumovima. – Velika subota, nigdje nikoga od njih, stojim u crkvi sa svećenikom i pita me on što ćemo, a ja ću: “Pa, evo kume...” Bilo je tih situacija koje me baš drže – govori Valentina. Za svu svoju djecu ima samo riječi hvale. – Pomažu mi, vikendom djevojke kuhaju, ja ih nadzirem, same motaju sarmu, to su prvo htjele da ih naučim, a jako vole i lazanje. Nakuhaju čitav lonac pa bude za cijeli vikend. Moraju biti samostalni kada odu iz SOS Dječjeg sela u SOS Zajednicu mladih, trebaju znati pripremiti barem pet obroka, razdvojiti svoje rublje i oprati u perilici, održavati higijenu svog prostora, kuhinje i zajedničkih prostorija. Ranije sazru nego druga djeca. No, kada vikendom dođu ovamo, onda se maze i donose mi rublje na pranje, kao i svako drugo dijete, a pravdaju se da je moj omekšivač najbolji – kaže Valentina. U SOS Dječjem selu Ladimirevci trenutačno dom ima 76 djece. Usto ih je još 22 u dvije zajednice mladih u Osijeku, dok je 15 mladih u programu polusamostalnog života. Osnivač im je Udruga SOS Dječje selo Hrvatska, koja je počela s radom 1992. godine. Prvo dječje selo izgrađeno je u Lekeniku 1993., s petnaest obiteljskih kuća. Dvije godine kasnije, zahvaljujući lokalnoj zajednici koja je prepoznala potrebu, izgrađeno je i Dječje selo u Ladimirevcima, koje je službeno otvoreno 1997. – Od početka u našem Dječjem selu imamo šesnaest SOS obitelji. Brinemo se za djecu bez roditelja i bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kroz naše Dječje selo je do danas prošlo, ili još uvijek tu živi, ukupno 388 djece. Radimo po principu SOS obitelji: imamo šesnaest kuća i šesnaest mama, svaka od njih brine se, u prosjeku, o petero djece. Radi li se o više djece iz iste biološke obitelji, gledamo da ih ne razdvajamo – objašnjava Zoran Relić, ravnatelj SOS dječjeg sela Ladimirevci.
A SOS mama je, naglašava, životni poziv, ne samo zanimanje. – Pretpostavka da bi se netko mogao u potpunosti posvetiti tom životnom pozivu jest da nema nekakvih drugih obaveza. To znači da imamo i SOS mame koje imaju vlastite obitelji, ali su im djeca odrasla pa nemaju svakodnevnih obveza. Jer, kad dođu blagdani, djeca koja ne odlaze u svoje primarne obitelji ostaju ovdje pa je onda važno da je i njihova SOS mama s njima, kako bi obilježila blagdan ili rođendan djeteta, ili bilo koji za njega bitan datum. Ključno je da se može u potpunosti posvetiti djeci u SOS obitelji, da su ona uvijek u fokusu i na prvome mjestu – ističe ravnatelj. Nemaju SOS tate u Ladimirevcima, iako za to postoji mogućnost, a bilo je ranije i kandidata.
Mališani dolaze k njima temeljem odluke suda ili rješenja Centra za socijalnu skrb, polaze u Ladimirevcima mjesnu osnovnu školu, a od petog razreda pripremaju ih, kroz program “Male škole za život”, za prelazak u SOS Zajednice mladih. Veći je izbor srednjih škola, naime, u Osijeku, nego u bližem im Valpovu. Prvu su zajednicu mladih kupili 2000., a pet godina kasnije izgradili su i drugu, za čiju je gradnju doniran novac skupljen na oproštajnoj nogometnoj utakmici legendarnog Zvonimira Bobana u Zagrebu. – Gledamo zajednice mladih kao produženu ruku naših obitelji, kao učeničke domove. U prvoj godini, kada djeca odu u Osijek, svaki vikend dolaze u svoje SOS obitelji. Kako odrastaju i pojavljuju im se novi interesi i prijatelji, što je prirodno, okreću se sportskim i drugim aktivnostima, pa dolaze jednom mjesečno, ili propuste i cijeli mjesec, što je sasvim u redu, jer znači da su se uklopili u novoj sredini – navodi naš sugovornik. Valentina Režek ponosna je na djevojku koja upravo završava ekonomiju i menadžment u Zagrebu. Zajedno su odabrale fakultet, išle na prijamni ispit... – Otkako je bila malena, znala sam da može, da je intelektualno i emocionalno zrela te da će moći studirati – emotivno govori.
Petero djece po obitelji
U SOS Dječjem selu Ladimirevci izbjegavaju sva institucionalna obilježja. Ono što rade jest organizirano stanovanje, i to je izvaninstitucionalna socijalna usluga, što je jako važno. Upućuju, stoga, SOS obitelji da koriste sve resurse lokalne zajednice, i tako je od samih početaka. – Ono što je problem lokalne zajednice, ili sredine u kojoj živimo, jest logistička podrška, ali ne samo nama, nego i mještanima. Primjerice, javni prijevoz ograničava nas za različite želje i afinitete. Dobro nam dođe što u našem sustavu imamo službena vozila pa ih onda možemo odvesti u Narodnu tehniku u Valpovo ili na sportske treninge subotom. Naš organizam živi 24 sata podršku obiteljima. Radi se od 8 do 20 sati, a ostatak vremena smo dostupni na telefon, ako nešto zatreba. Naše SOS mame, ili SOS tete koje ih mijenjaju, dovoljno su samostalne da se mogu brinuti o djeci, ne treba im netko tko će intervenirati. Svako dijete ima individualni plan razvoja, po područjima, od zdravlja, preko obrazovanja, do socijalne uključenosti, kako bi iskoristilo svoj puni potencijal i postiglo maksimalne rezultate – kaže Relić. Optimalan im je kapacitet 80 malih stanovnika, odnosno petero po obitelji. Rekorde su obarali 2003. i 2004., kada je u njihovu naselju živjelo više od stotinu djece. Beba trenutačno nema na njihovoj adresi, no znala im je stizati i novorođenčad direktno iz rodilišta. Međunarodna organizacija SOS Dječja sela nastala je, inače, 1949. godine, a do danas djeluje u 136 država svijeta i broji više od 559 dječjih sela. Tim se modelom obiteljske skrbi htjelo odgovoriti na potrebe mališana koji su u Drugom svjetskom ratu ostali bez roditelja. Kroz povijest organizacija je dolazila u mnoga krizna žarišta svijeta, kako bi ponudila pomoć i spasila djecu koja su ostala sama. – Negdje je rat završio prije, negdje kasnije, a negdje još traje. Organizacija se nije nakon odrastanja te djece povukla, nego je nastavila i daje skrbiti o djeci u potrebi, u našem slučaju o onoj bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Sva naša djeca imaju biološke roditelje, međutim CZSS i sud su procijenili kako oni, iz raznih razloga, nisu adekvatni te se ne mogu ili ne smiju brinuti na takav način o svojoj djeci – nastavlja ravnatelj. Poznato je kako u Hrvatskoj nema dovoljno udomitelja, pa time ni mjesta za djecu koja su u potrebi. Centri za socijalnu skrb tako, objašnjava Relić, već dugo nisu u prilici izabrati optimalno rješenje za dijete u odnosu na njegove specifične potrebe, već ono završi tamo gdje ima mjesta, “što nije nikako dobra varijanta”.
Bilo bi dobro, smatra, da u sustavu imamo širu lepezu usluga, kako bi se moglo adekvatno odgovoriti na djetetove potrebe. Kada stanovnici SOS Dječjeg sela Ladimirevci odrastu, u pravilu ostaju u kontaktu sa SOS obitelji. Svoje iskustvo odrastanja u Dječjem selu Ladimirevci podijelila je, prigodom uskrsnih blagdana, 29-godišnja Marija na službenim Facebook stranicama SOS Dječjeg sela Hrvatska. “Ponašanje mojih roditelja ostalo mi je u sjećanju kao nešto što nikako nije dobro. Ja sam odmalena maštala da imam svoju obitelj koja će živjeti normalno, drugačije. Sada kada je imam vidim kako zaista treba izgledati skladan dom”, piše Marija. Fascinantna je to priča jer su i ona i brat, kada su stigli, bili svjesni svojih potreba i loše situacije u biološkoj obitelji. Sami su otišli u Centar za socijalnu skrb i tražili pomoć. Danas su odrasli ljudi – Marija je zasnovala veliku obitelj, a mlađi joj je brat nedavno izabran za najboljeg studenta na fakultetu. – Bez obzira na to što je roditeljima oduzeto pravo na odgoj djece, oni su im i dalje skrbnici, posjećuju se, neka djeca odlaze u svoje biološke obitelji na praznike, bez obzira na to gdje su u Hrvatskoj. Jako dobro razumijemo koliko su djetetu važni biološki roditelji bez obzira na to što se događalo. Jasno smo postavili granice što se ne smije događati, ali uvažavamo djetetovu potrebu da je u kontaktu s roditeljima. Jer, ako mi ne budemo na strani njegovih interesa i potreba, neće se ono moći ni htjeti prilagoditi kod nas. A cilj nam je da se prekine krug socijale, da dijete iskoristi sve svoje potencijale kako bi ostvarilo najbolje rezultate, jer proći će godine, trebat će se zaposliti, zadržati taj posao, pa i zasnovati obitelj... – naglašava.
Puna kuća za blagdane
Baš kao što njihovi stanovnici posjećuju svoje biološke obitelji, isto tako oni koji napuste SOS Dječje selo kao odrasle osobe redovito blagdane provode sa ženama koje su im, iako nisu u krvnom srodstvu, posvetile svoj život. – Bude nas puna kuća! Dođu i djevojke koje žive samostalno, i oni iz zajednice mladih, prespavaju, druže se s djecom koja su trenutačno kod nas, pomažu oko kućanskih poslova. I znaju gunđati: “Ti njima više dopuštaš nego nama, mi smo morali u devet u krevet, a sad je deset sati... Imaju i mobitel, ja nisam smjela igrati igrice!” Smijem se i podsjetim ih da u njihovo doba nije ni bilo mobitela i Instagrama. Sve je to normalno, konkurencija između starijih i mlađih – kaže Valentina. Slučaj preminule djevojčice iz Nove Gradiške u SOS Dječjem selu ne mogu komentirati. No kako tumače rašireno stajalište u našem društvu da je djetetu najbolje uz roditelje? – Gledamo li konvenciju o pravima djece, jedno od prava je život s roditeljima. To je polazna točka. Međutim, kada pričamo o tome, meni je u glavi slika podržavajućih roditelja koji će napraviti sve da dijete bude sigurno i da budu zadovoljene sve njegove potrebe, da je voljeno. Iza riječi roditelj stoji puno toga što on treba dobro raditi za svoje dijete. Ako to ne čini, ne radi u njegovu najboljem interesu, i tu dolazimo do društva koje to treba prepoznati i reagirati – rezimira ravnatelj Zoran Relić. Razvili su od 2016. godine i program “Jačanje obitelji”, u sklopu kojeg njihov mobilni tim radi s ljudima u lokalnoj zajednici, upravo kako bi jačali kompetencije roditelja i prevenirali izdvajanje djece iz obitelji, kako bi ona ostala tamo gdje im je najbolje – a najbolje im je s roditeljima koji pružaju sigurnost, ljubav, toplinu i zadovoljavaju sve njegove potrebe. – Ako to nije tako, onda je najbolja varijanta za dijete nova obitelj. Ako se to ne može dogoditi, treći najbolji sustav je ponovno obitelj, i mi tu vidimo sebe jer mi jesmo zamjenska obitelj – zaključuje Relić.
