U veljači 2017. u Hadžićima u BiH dogodilo se nezamislivo. Trogodišnji dječak Smajo Ćesir zvjerski je umoren, a njegovi egzekutori bili su oni u čijem je zagrljaju trebao naći toplinu i mir: majka, očuh, baka i djed. Razmjeri dugotrajnog i sustavnog zlostavljanja otkriveni su tek krajem te godine na suđenju, kada je vidno zgroženi patolog izvijestio o ozljedama po čitavom tijelu dječaka, pa i na anusu, koja je morala biti nanesena ulijevanjem nečega tekućeg i vrućeg, poput voska ili parafina, pri čemu je dječak morao trpjeti nesnosne bolove.
Pronašao je ozljede i na glaviću spolnog organa i mošnjama nanesene tupim predmetom, poput kombinirki, a te ozljede bile su otvorene tako da su mu testisi gotovo ispali. Monstrumima ni to nije bilo dosta pa je obdukcijski nalaz pokazao lomove ruku i zuba te napuklu čeljust nastalu nasilnim guranjem tvrdog predmeta u usta. Pakao dječakova zemaljskog života okončan je udaranjem glave o tvrdu podlogu, što je izazvalo krvarenje u mozgu, gušenje i smrt, što su zlotvori platili zatvorskom kaznom od ukupno 97 godina zatvora.
Vijest o monstruoznom ubojstvu dječaka prešla je granice, stigla i do hrvatskih medija i izazvala sveopće zgražanje, no ne i jače, tektonske poremećaje našeg društva. Takvo zvjerstvo, mislilo se, ne može se dogoditi u našem dvorištu. A onda je samo tri mjeseca kasnije, krajem svibnja 2017., gotovo identičan zločin potresao Pulu i cijelu Hrvatsku. Beživotno tijelo Smajina vršnjaka, trogodišnjeg Denisa Pašića, pronašli su policajci u pulskoj uvali Mandrač. Nakon što je nekoliko dana zavlačila istražitelje, dječakova majka Chiara Rojnić priznala je zločin: dječaka koji je vrištao i koprcao se na krevetu ugušila je jastukom i bacila u more jer ga se željela riješiti kako bi otputovala. “Otputovala” je naposljetku tek do kaznionice u Požegi, gdje izdržava kaznu od 33 godine zatvora.
Dvije godine nakon tragične smrti malenog Denisa, krajem veljače 2019., ubojstvo četvero malodobne djece, koje je biološki otac Josip Rođak pobacao s pet metara visine, ostalo je, srećom, na pokušaju. Jer, dvije su djevojčice i jedan dječak zadobili teške ozljede, jedna djevojčica ozlijeđena je lakše, no smrt djece izbjegnuta je samo hitnom medicinskom intervencijom. Dug svojoj djeci i cijelom društvu vraćat će idućih 30 godina, koliko mu je odrezao sud.
Naposljetku, na sam Uskrs 2021., ima tome koji dan, Hrvatsku je prestravila vijest o smrti dvogodišnje djevojčice Nikoll iz Nove Gradiške koju su zapuštali, zanemarivali i do smrti tukli roditelji, prema svemu sudeći majka, nakon što je iz udomiteljske obitelji vraćena u biološku. Sve tri tragedije koje su se dogodile u različitim dijelovima Hrvatske u zastrašujuće pravilnim razmacima od dvije godine imaju podosta zajedničkih elemenata. Svi zločini počinjeni su u krugu obitelji, u roditeljskom domu, od roditeljske ruke, no znakovita i alarmantna sličnost leži u činjenici da su sve tri obitelji – pulska, paška i novogradiška – bile pod paskom sustava socijalne skrbi. I tako je u samo nekoliko dana tragična priča o Nikoll postala svojevrsni referendum na temu kako se odnosimo spram najmlađih članova društva.
Prema gruboj percepciji, nova generacija djece u Hrvatskoj smatra se ranjivom i nesposobnom jer im je život uvelike olakšan napretkom tehnologije, jer od trenutka rođenja ne mogu zamisliti život bez pametnog telefona i društvenih mreža pa se o generaciji alfa-klinaca počesto govori kao o razmaženoj, ne pretjerano empatičnoj, čak i sebičnoj. Stvarnost brojne hrvatske djece, međutim, bitno je drugačija. Prema podacima koje je proteklih dana u javnost iznijela prof. Gordana Buljan Flander, u Hrvatskoj je više od 20 posto djece fizički zlostavljano, više od 20 posto emocionalno, a 20 posto seksualno. Patnju te djece sustav uopće ne prepoznaje. U uvjetima ekonomske i koronakrize, natjerani na online nastavu i otrgnuti od djetinjstva, osobito u disfunkcionalnim obiteljima, ali i u onima koje je pandemija učinila takvima i kojima se broja ne zna, djeca su najveće, ali pritom nevidljive žrtve.
>> VIDEO Ministar Aladrović: "Mijenjat ćemo Zakon o udomiteljstvu, a reforme se ne provode linčem"
I udomitelji na meti
Desetljećima zapušteni i truli sustav socijalne skrbi generira ozbiljne strukturne probleme i kosi najranjivije. Tragedija dvogodišnje djevojčice ogolila je hrvatsku stvarnost koja se lomi preko dječjih leđa, stvarnost za koju se dozna samo kada završi fatalno. Stvarnost je to upogonjena dominantnom ideologijom koja glorificira kult obitelji i pretpostavlja pravo bioloških roditelja pravima djeteta na siguran dom, stvarnost koja uz svesrdnu pomoć društvenih struktura prešućuje da 90% svog nasilja prema djeci dolazi iz obitelji, kao i političara koji se zbog dnevnopolitičkih interesa libe preuzeti odgovornost kako bi se izbjegle ovakve tragedije, uspješno gradi mehanizam koji doslovno jede malu djecu.
– Za našu je državu bitno da roditeljstvo proizlazi iz nekog pseudoreligijskog okružja u kojem je definirano kao životna zajednica muškarca i žene. Mi isključivo vodimo rasprave gotovo na razini spolova o tome što je roditeljstvo, a ne na razini brige o djetetu – kaže filozof i teolog Marko Vučetić, bivši saborski zastupnik i profesor sa Sveučilišta u Zadru, kojeg pitamo ima li kult obitelji pod svaku cijenu – previsoku cijenu?
– Mi smo izgradili obitelj kakva ne postoji u suvremenom svijetu. Ona je prestala postojati kao iskrena ljubav među pripadnicima i članovima te obitelji, nego je pokušavamo poimati na razini spolova, tradicije i društvenih očekivanja, a upravo tradicija, spolovi i društvena očekivanja koji su odvojeni od ljubavi i skrbi nisu ljubav, nego stratište. Trebamo shvatiti da smo, pretvarajući obitelj u kult, ujedno kao i svakom kultu prinijeli i ljudske žrtve održavajući ga. Trebali bismo shvatiti upozorenja koja nam se odvijaju pred očima, da smo nezrelo društvo, da smo sadističko društvo, da smo društvo bez institucija i da smo društvo koje u konačnici progovara tek kada netko umre, ali ne progovaramo na način da zaštitimo sve od buduće smrti, nego tako da mi budemo glasnogovornici promjena, odnosno socijalni, emocionalni, nacionalni, politički i javni strvinari – upozorava profesor Vučetić.
Društvu koje reagira onda kada za mnoge bude prekasno, toj naknadnoj pameti sustava, tom morbidnom “after party” sustavu, glasno se usprotivila i inicijativa “Moramo vam nešto reći”, iza koje stoje nekoć udomljena djevojčica Antonija Skender i Marta Divjak, sretno posvojena kći bivše ministrice obrazovanja Blaženke Divjak. Sa svojih devet zahtjeva – među kojima su izdvajanje obiteljskih sudova ili hitno osnivanje nadzornih timova koji na teren idu u nadzor bez najave, što do sada nije bio slučaj – stale su proteklih dana i pred premijera Plenkovića.
– Koliko djece treba biti mučeno do smrti, silovano, zlostavljano fizički i psihički da bi se mastodont socijalnog rada modernizirao, izmijenio i probudio? Apsolutno trebamo iz svojih glava ukloniti postulat da je biološka obitelj najbolja obitelj i najprirodnija obitelj za razvoj djeteta. U zakonu jasno stoji da je fokus na djetetovoj dobrobiti, no u praksi to nije tako. I suci i socijalni radnici često se vode premisom da je biološka obitelj ono najprirodnije za razvoj djeteta, pa čak i kad ta obitelj grubo zanemaruje djetetove potrebe poput hrane, higijene, liječničke pomoći, čak i kad ta obitelj dijete zlostavlja, siluje i na kraju ubija. Ovo što je učinjeno nastradaloj djevojčici nije posljedica neke trenutačne situacije, jer se očito radi o djetetu koje je sistematski zanemarivano i zlostavljano, a sustav koji ju je trebao zaštiti okrenuo je glavu na drugu stranu – naglašava Marta Divjak dodajući kako se od njezina posvojenja nije promijenilo ništa, osim više žrtava na papiru.
Njezina je intencija da postupci posvajanja i udomljavanja budu jednostavniji i brži te da osobni stavovi i uvjerenja pojedinaca ne mogu stajati na putu udomljavanju djeteta. Marta Divjak pritom govori o djeci čije odrastanje pod okriljem svetosti braka uvjetuje i obavija sveprisutni svjetonazor. Taj je svjetonazor poput Svetog pisma uklesan u hrvatski Ustav, nakon uspješno provedene inicijative katoličke udruge “U ime obitelji” 2013. godine, kada je u taj najviši državni pravni akt unesena definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca.
>> VIDEO Premijer Andrej Plenković komentirao tragičan slučaj iz Nove Gradiške
Malo je nedostajalo da pet godina kasnije, na valu bujajućeg konzervativizma, prođe prijedlog Obiteljskog zakona ministrice Nade Murganić koji parove bez djece nije prepoznao kao obitelj, no odbačen je nakon žestokog pritiska javnosti. U takvom nakaradnom poimanju obitelji kao jezgre društva, koje ne poznaje i ne prepoznaje nove društvene tokove koji su iznjedrili i različite obiteljske forme u duhu 21. stoljeća, posve je prihvatljivo da se dijete iz udomiteljske obitelji vrati u biološku, kao u slučaju roditelja malene Nikoll, i da se pritom ne prepozna neiskrena motivacija koja leži u dječjem doplatku i da se zanemare sugestije, pa i suze udomitelja. Da se vjenčanje problematičnih roditelja – ponajprije oca koji je procesuiran čak 23 puta, mahom zbog obiteljskog nasilja – prepozna kao okolnost poboljšanih okolnosti u kući strave.
U takvom sustavu socijalne skrbi koji će radije zažmiriti na problematičnu heteroseksualnu obitelj nego dijete povjeriti homoseksualnom paru, domovi za djecu pucaju po šavovima, a zbog nakaradnih zakona koji od potencijalnih udomitelja traže visoku stručnu spremu stečenu na strogo specijaliziranim studijima, udomiteljskih je obitelji sve manje. Pritom, udomitelji su prepušteni sami sebi, u što se na vlastitoj koži uvjerila i karlovačka udomiteljica Marina Novaković Matanić.
– U naše obitelji ulaze svi ti roditelji koji iza sebe imaju i dobar dio kriminalnog života, a susreti s djecom odvijaju se u našim domovima i tako ugrožavaju i druga djeca koja su udomljena kod nas. Nemali broj puta doživjeli smo nasrtaje, neugodne situacije, napade na sebe i odgovor iz centara neka zovemo policiju i sami podižemo tužbe protiv takvih roditelja umjesto da sustav stane iza nas – kaže udomiteljica.
Njoj su biološki roditelji slali policiju, podizali prijave, nazivali je s raznih brojeva i prijetili jer, kako kaže, oni udomitelje vide kao krivce koji su njihovu djecu oduzeli, s čime se ne znaju nositi i onda svoje frustracije istresaju na njih.
Štite se nasilnici, a ne obitelj
– Imali smo situaciju u kojima su djeca vikendom išla k roditeljima, a vraćala se s ušima, povučena, vidjelo se da se nešto događalo kod bioloških roditelja. No u našim izvještajima mišljenje udomitelja ni najmanje se ne uvažava, nego se forsira potpuno kriva teza da je i najgora biološka obitelj najbolji izbor za dijete. Iz posljednjeg tragičnog slučaja vidimo da je za malog anđela bilo puno bolje da je ostao u udomiteljskoj obitelji. Niti će netko život tog djeteta vratiti niti će tuga udomiteljske obitelji ikada biti izbrisana. Ali idemo svi skupa nešto učiniti i spriječiti da ijedno dijete više ikada to plati životom – apelira Marina Novaković Matanić.
Profesor Marko Vučetić kaže da nas smrt djevojčice Nikoll obvezuje da stvorimo državu u kojoj nasilnici neće biti promatrani kao roditelji.
– Mi smo država nasilja i povremene iskrene ali kratkotrajne solidarnosti građana. Da je malenoj Nikoll trebalo četiri milijuna kuna za liječenje, mi bismo prikupiti 12 milijuna kuna, ali se nećemo potruditi da naša solidarnost uđe u zakone i da postane dijelom naše svakodnevice. Ako smo solidarni u takvim situacijama, zašto nismo solidarni u situacijama u kojima možemo spriječiti smrt djece? A smrt se sprečava tako da se oslobodimo tih svojih gotovo totemskih pseudoreligijskih postavki u kojima bi obitelj trebala biti zajednica muškarca i žene, pogotovo ako je sakramentalno vezana, i da nas onda to drži na odmaku, a zahvaljujući našem odmaku, u takvim obiteljima mogu se događati najstrašnija zvjerstva. Trebamo se osloboditi svih tih procesa koji nas zaustavljaju da budemo plemeniti i da izgradimo plemeniti sustav koji će imati pravo uvida u onaj prostor u kojem se odvija nasilje. Obitelj u kojoj se odvija nasilje nije obitelj i to napokon trebamo shvatiti – kaže profesor Vučetić.
U razgovoru s profesorom dometnuli smo kako hrvatska djeca odrastaju prema formuli i ideološkim temeljima postojećeg sustava postavljenog u skladu s ideologijom Željke Markić i njezine udruge koja nameće isključivu natalitetnu politiku ne predaleko od jezivog scenarija iz “Sluškinjine priče”, dok istovremeno brojna djeca, zlostavljana, odbačena ili napuštena od svojih bioloških roditelja pate u tišini. Proteklih dana ta ista Markić lamentirala je o krvnim zrncima nasmrt prebijene djevojčice Nikoll problematizirajući navodnu cenzuru u medijima koji šute o njezinu romskom podrijetlu, što nije promaklo ni profesoru Vučetiću.
– Neću izgovoriti ime te osobe jer ne želim promovirati takve nehumane agitatore u hrvatskom prostoru, zato što mi više nismo u stanju promatrati smrt djevojčice kao tragediju i odgovornost države prema toj smrti, nego sad tražimo i razumijevanje društvenih, nacionalnih, religijskih, etničkih okolnosti u kojima se ta smrt dogodila. Dakle, to je sva ta patologija koja je nastanila ovu državu koja nije uspjela postati država u ovih 30 godina – kaže profesor Vučetić.
Smeta mu kada se, primjerice, u Saboru raspravlja o obiteljskom nasilju, onda se zbiju redovi onih koji progovaraju o ustavnoj definiciji braka, a sve kako se ne bi govorilo o nasilju, nego o sudbinskoj važnosti obitelji koja počiva na tradicionalističkom poimanju muškosti i ženskosti. Tada, dodaje, obiteljsko nasilje pada u drugi plan, a time se ne štiti obitelj, čak ni ona tradicionalistička, nego se štiti nasilje u obitelji.
– Nemojmo smetnuti s uma da obitelj u kojoj postoji nasilje nije obitelj. Roditelj koji siluje dijete nije roditelj, nego silovatelj. Nije moguće da netko bude majka i egzekutor djeteta. To nam pokazuje i tragičan slučaj nasmrt pretučene djevojčice Nikoll koju smo, zbog naših iluzija o obitelji i braku kao biološki uvjetovanim kategorijama, predali u ruke egzekutora koje smo mi, u našim tradicionalističkim mahnitanjima, vidjeli kao oca i majku iako oni to nisu bili – kaže Vučetić.
Može li smrt djevojčice donijeti katarzu ovom društvu? Umjereni optimizam ulijeva izjava resornog ministra Josipa Aladrovića koji sada kaže kako “pristup da biološka obitelj ima prednost nije najadekvatniji”. Najavljuju se izmjene Zakona o socijalnoj skrbi i Zakona o udomiteljstvu, no i ranije se ta intencija najavljivala pa padala u zaborav do novog zločina nad djetetom. Je li i Nikoll umrla uzalud i što treba učiniti da Hrvatska uistinu bude majka, a ne maćeha svojoj djeci?
– Živimo u iluziji da smo hrabar narod jer smo pobjednici u ratu, ali tu pobjedu nismo transformirali u mirnodopske uvjete dok god nam se djeca ubijaju u obiteljima koje to nisu, dok god naši stari umiru u staračkim domovima koji to nisu. Izgubili smo na najvažnijem ratištu, a to je ratište naše humanosti u našoj državi. Lako je obraniti državu u ratnom pohodu, ali svoju pravu ljudskost dokazujemo tek ako uspijemo obraniti naše sugrađane od naše vlastite patologije, a to zasad nismo u stanju – zaključio je profesor Vučetić.
Zamisli kakvo degenerično ljevičarsko smeće moraš bit da smisliš sintagmu poput "kult obitelji".