Još nije vrijeme za otkrivanje "antifašističkih zločina". Jučer su na jednoj nacionalnoj televiziji rekli da je potrebno, zbog zaustavljanja fašizacije države, djeci objašnjavati i više govoriti o ustaškim zločinima. Valjda misle da još nisu sve rekli. Možda im treba još pedeset godina.

Nedvojbeno je da je dio ubijenih sam kriv za ono što im se dogodilo. Poznavajući crvene zlotvore morali su znati što ih čeka pa su imali mogućnost časno poginuti u borbi ili se nečasno negdje skloniti barem dok ne prođee prvi val crvenog nasilja. Međutim nerijetko su stradavali ljudi koji praktično nikakve sveze s vlastima NDH nisu imali, a stradali su zato što su imali isto ime i prezime kao netko koga su crveni tražili, ili su imali imovinu koja je crvenima ili nekom od crvenih zapala u oko ili se radilo o osveti na osobnoj razini koja nije imala sveze ni s rato ni s politikom. No crvenima se mora priznati da su znali obračunati sa svojim političkim protivnicima, neprijateljima i neistomišljenicima tako da bi njihovu metodu možda jednog dana trebalo primjeniti i na njima samima.

Svako hrvatsko mjesto ima sličnu priču sa stotinama ili čak tisućama žrtava. Treba ih se sjećati, isto kao i onih ubijenih na drugoj strani, ako ništa onda zbog toga da nam se ne ponovi neki novi (anti)fašizam u kojemu će se političke protivnike ili one za koje se samo pretpostavlja kako bi to mogli postati, ubijati u ime neke političke ideje.