S Mirom Kovačem, predsjednikom saborskog Odbora za vanjske poslove i međunarodnim tajnikom HDZ-a, razgovarali smo o odnosima sa Slovenijom, o BiH, stanju u HDZ-u...
Granični spor između Slovenije i Hrvatske i dalje opterećuje dvije zemlje, dogovora još nema, no vi i dalje predlažete upravljanje Savudrijskom valom kao u zaljevu Dollart. Ima li ikakve šanse da se tako nešto primijeni između Slovenije i Hrvatske ili je to i dalje vaša osobna inicijativa?
S obzirom na zamršenost situacije i da ne postoji sporazum o granici u Savudrijskoj vali, jedino razumno rješenje jest da se Hrvatska i Slovenija dogovore o upravljanju zaljevom. I kao ministar vanjskih poslova sam to predlagao, ne samo kolegama u Sloveniji. O tomu sam govorio i javno, u Hrvatskoj i šire. Bili smo, dakle, aktivni kao Vlada i nudili nova rješenja, i to prije nego što je Arbitražni sud odlučio da će nastaviti postupak iako je Hrvatska iz njega izašla zbog pokušaja prijevare, to jest zbog kršenja međunarodnog prava.
Objasnite kako stvari funkcioniraju u Dollartu?
Nizozemska i Njemačka nemaju sporazum o granici u zaljevu Dollart. Nijemci se pozivaju na povijest, to jest na “stalno i stvarno” njemačko provođenje suvereniteta u zaljevu, i to već od 15. stoljeća, dok Nizozemci to osporavaju i ustraju na tomu da se granica proteže sredinom zaljeva. I takvi su njihovi stavovi do dana današnjega! Međutim, 1960. godine sporazumjeli su se o zajedničkom upravljanju svojim teritorijalnim morima, tada širine do tri milje. Nakon što je 1982. godine usvojena Konvencija o pravu mora Ujedinjenih naroda, obje su države iskoristile mogućnost proširenja svojih teritorijalnih mora do dvanaest milja od obale. A do trzavica je ponovo došlo kada je njemačka strana 2010. godine odobrila gradnju vjetroelektrane u zaljevu. Nizozemci su se tada pobunili i osporili pravni temelj projekta. Uslijedile su konzultacije koje su urodile postizanjem novoga međudržavnoga sporazuma kojim se “legalizira” njemačka vjetroelektrana, definiraju nadležnosti za korištenje podmorskih kabela i cjevovoda, regulira pristup otvorenom moru iz triju luka i upravljanje plovidbom brodova stavlja pod zajedničku kapu. Sporazum su 2014. godine potpisala dva ministra vanjskih poslova, i to na brodu, ploveći iz njemačke luke Emden u nizozemsku Delfzijl. Ako se Hrvatska i Slovenija, kao ni Nijemci i Nizozemci, ne mogu dogovoriti o granici na moru, budimo razumni i praktični, pokažimo da nam je stalo do ljudi, do poslovnih subjekata i dogovorimo ovakav režim. Kooperacija umjesto konfrontacije.
Kako biste ocijenili ponašanje Slovenije u ovoj priči?
Jednom riječju rečeno, neprincipijelno. Zašto? Gledajte, kada je Slovenija 1991. godine podnijela zahtjev za priznanje svoje neovisnosti, pisano (!) je potvrdila Arbitražnoj komisiji kojom je predsjedao Robert Badinter, a koju su osim zemalja Europske zajednice poduprli i SAD i bivši Sovjetski savez, da “nema teritorijalnih sporova sa susjednim državama ili s Republikom Hrvatskom”. U istom je upitniku također potvrđeno da su za Sloveniju važeće granice s Hrvatskom sukladno stanju na dan 25. lipnja 1991. godine. Tako je i zapisano u Temeljnoj ustavnoj povelji o suverenosti i neovisnosti Republike Slovenije. To su sve javni dokumenti. Dakle, prema već spomenutoj Konvenciji o pravu mora, za Hrvatsku se morska granica protezala i dandanas proteže središnjom crtom Savudrijske vale. Kasnije, nakon međunarodnog priznanja, Slovenija je počela polagati pravo suvereniteta nad skoro cijelom Savudrijskom valom, to jest Piranskim zaljevom. Sve drugo je više-manje poznato.
Kako se po vama premijer Plenković postavio u situaciji sa Slovenijom?
Onako kako je jedino moguće. Hrvatska nudi dijalog i bilateralne pregovore. Vlada je dužna djelovati sukladno Ustavu i obvezujućem zaključku Sabora o izlasku iz arbitražnog sporazuma zbog toga što ga je Slovenija prethodno bitno povrijedila.
Ali sve se češće čuje da arbitražna presuda uopće nije nepovoljna za Hrvatsku i da se samo traži rješenje kako postići dogovor, a da ne ispadne da smo usvojili presudu?
Kao saborski zastupnik držim se Ustava i zakona. I točka! Arbitražnu odluku ne smijemo priznati zbog zaključka Hrvatskoga sabora koji odlučuje o promjeni granica Hrvatske. Ponekad se čudim nekim tumačenjima u našem javnom prostoru da je Hrvatska “dobro prošla” na kopnu. Pa jeste li primijetili da je Slovenija stvarala probleme zbog kopna, ako treba, povući će se sa Svete Gere! Fokus Slovenije je isključivo na moru, to je jasno kao dan.
Ali nije dobila ni izlaz na otvoreno more?
Slovenija je htjela “fizički dodir” svojeg teritorijalnog mora s međunarodnim vodama. A to prema arbitražnoj odluci nije dobila. Ali to sada i nije više bitno. Gledajte, luka Kopar se jako dobro razvija, ima više prometa nego luke u Trstu i Rijeci zajedno, i to bez obzira na to što nema hrvatsko-slovenskog sporazuma o granici na moru. Tu fiksacija valja razgraditi, a ja predlažem upravljanje Savudrijskom valom kao u zaljevu Dollart.
Po vama nema nikakve šanse da Sabor promijeni odluku o tome da nam je arbitražna presuda neprihvatljiva?
Ne smatram to realnim. Možemo jedino sjesti za stol i postići dogovor o upravljanju Savudrijskom valom. To pak jest realno.
Kako se po vama postavila Europska komisija u slučaju arbitraže i spora Hrvatske i Slovenije? EK nije na našoj strani, a pritom i poručuju da to nije problem samo RH i Slovenije nego da utječe na cijeli EU?
Postoji niz neriješenih graničnih pitanja na području Europske unije. Samo je pitanje kako se države prema tim slučajevima postavljaju. Rade li od toga nacionalnu dramu ili zauzimaju kooperativan stav prema susjedima. U jednom od dvaju jezera koja čine poznato Bodensko jezero Austrija, Njemačka i Švicarska nisu utvrdile granice. Imate planinu Mont Blanc i neriješeno granično pitanje između Italije i Francuske, ali ja ne čujem da to predstavlja velik problem za te dvije zemlje. To uopće nisu teme u javnostima spomenutih zemalja. Slovenija uporno pokušava europsku javnost i čimbenike u Europskoj uniji “opteretiti” hrvatsko-slovenskim graničnim sporom na moru, ali u tome baš i ne uspijeva. Istina je da Europska komisija osjeća svojevrsnu moralnu odgovornost prema propaloj arbitraži. Uostalom, u samom sporazumu dviju strana Hrvatska i Slovenija pozdravljaju “pomoć koju je Europska komisija ponudila”. Razumljivo je stoga da kod nekih u Europskoj uniji postoji želja da se arbitražna odluka provede, ali svi zainteresirani i mjerodavni čimbenici znaju jako dobro da je Hrvatska bila primorana izaći iz tog sporazuma zbog kršenja međunarodnog prava. A sama Europska unija gradi svoj identitet upravo na vrednoti vladavine prava! Koje li ironije onda inzistirati na nevjerodostojnoj arbitraži.
EK nije, barem javno, na strani Hrvatske?
Nije ni na strani Slovenije. Ne može ni biti. Ponovit ću, Europska komisija nije bila strana u postupku, “ponudila je pomoć”, što smo mi tada “pozdravili”. To je to.
Ako gledamo da žele da se primijeni arbitražna presuda, ne možemo reći da nisu na strani Slovenije?
I ja mogu imati razne želje, ali to ne znači da je moja želja legitimna i da može i mora biti “uslišana”.
Sloveniji predstoje parlamentarni izbori i nema šanse da se postigne ikakav dogovor dok ne izaberu novu Vladu?
Treba biti realističan. U Sloveniji su na vlasti dužnosnici koji su ili imali ključnu ulogu u sklapanju arbitražnog sporazuma ili su ga protupravnim djelovanjem “uprskali”, što je Hrvatsku primoralo da iz njega izađe. U ovoj klimi i s ovakvom konstelacijom snaga vrlo teško je postići dogovor, realno je da će to biti moguće tek nakon parlamentarnih izbora u Sloveniji.
U Hrvatskoj su se ponekad mogle čuti i ocjene “pa što se svađamo oko tri lignje”.
To su vrlo paušalne i prizemne ocjene. Mogu ih prihvatiti od ljudi koji se ne bave politikom, ali kad one dolaze od političara, onda je to neozbiljno, pa i zabrinjavajuće. Hrvatska mora nadzirati svoj teritorij. Kada štitite svoj teritorij, to znači da ste ozbiljna država. Nema odstupanja od svog suvereniteta.
Predsjednica RH bila je u posjetu turskom predsjedniku Erdoğanu zbog skorašnjih izbora u BiH i izmjena izbornog zakonodavstva. Dio medija kritizirao je taj posjet premda znamo da Turska itekako utječe na zbivanja u BiH?
Ta vrsta kritiziranja podsjeća me na atmosferu u dječjem vrtiću. Očito su se neki kritičari nadahnuli izjavama bosanskohercegovačkih kolega koji su osjetili povrijeđenima jer je hrvatska predsjednica razgovarala s turskim predsjednikom o Bosni i Hercegovini. Zar je to zabranjeno? Ili postoji ekskluzivno pravo da samo naši prijatelji Bošnjaci smiju razgovarati s Turcima o Bosni i Hercegovini? Ma molim vas lijepo. Smiju li, primjerice, Nijemci i Amerikanci razgovarati o Ukrajini? Smiju. Gospodin Erdoğan bio je 2016. godine u Zagrebu, sjećam se vrlo dobro tog posjeta, i ovo je bio predsjedničin uzvratni posjet Turskoj. A što je uopće rekao predsjednik Turske, zemlje koja igra važnu ulogu u Vijeću za provođenje mira u Bosni i Hercegovini i ima, kao što znamo, utjecaja na Bošnjake na moralnom planu? Da je Daytonski sporazum okvir za unutarnje prilike u Bosni i Hercegovini. Vidite, upravo na temelju svoga statusa potpisnice Daytonskog sporazuma Hrvatska promiče ispunjenje obveza koje se tiču provođenja Ustava BiH. A što kaže Ustavni sud, čije su odluke konačne i obvezujuće, da treba izmijeniti izborni zakon i Hrvatima omogućiti ravnopravnost u izbornom procesu. Naravno da je na akterima i političkim strankama u samoj Bosni i Hercegovini da provedu ovu odluku Ustavnog suda, na Hrvatskoj je samo da promiče ispunjenje tih obveza. Hrvatska je prijatelj s Turskom, a podsjećam na to da je prvi hrvatski predsjednik Tuđman sa svojim kolegom Demirelom uspio zaustaviti krvavi, nesretni bošnjačko-hrvatski rat koji je bio posljedica velikosrpske agresije.
Je li realno da se izborno zakonodavstvo u BiH izmijeni prije općih izbora u listopadu?
Bilo bi štetno da se ne provede odluka Ustavnog suda i da nakon parlamentarnih izbora u BiH ne bude moguće formirati cjelokupnu izvršnu vlast. Bio bi to snažan udarac funkcionalnosti države.
Hoće li biti poraz hrvatske politike, ali i poraz za Hrvate u BiH ako se ne provedu izmjene izbornog zakonodavstva?
Bio bi to prvenstveno poraz Bosne i Hercegovine. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da se to ne dogodi.
Proteklih se dana pobunio lički HDZ, iako je pobuna brzo ugušena, ona je iznjedrila problem kadroviranja u HDZ-u. Kako vi na to gledate?
Svemu tome daje se prizvuk dramatičnosti koji ne odgovara stvarnom stanju. Kolega i župan podnio je ostavku na mjesto šefa županijske organizacije jer je smatrao da u odabiru rukovodilaca u javnim ustanovama treba više uvažavati stranačke ljude iz Ličko-senjske županije. Nakon ostavke bilo je logično da će Nacionalno vijeće raspustiti županijski odbor. Što je tu čudno?
Ta novinska konferencija jest bila dramatična, Milinović je jednog ministra u Vladi nazvao kvazihadezeovcem, pobunila se cijela organizacija, što nije uopće uobičajeno.
Darko Milinović, jedan od veterana HDZ-a, poznat je po tomu da je energičan.
A vrh HDZ-a mu je upravo zamjerio takav istup i javno isticanje da su natječaji za državne tvrtke i ustanove farsa.
Stranka je s nacionalne razine poručila da treba omogućiti najboljima u Hrvatskoj da zauzmu važna mjesta u državnim tvrtkama, institucijama...
I da pritom imaju iskaznice HDZ-a!
Ako je netko kvalificiran i ima iskustva i ako je uz to član HDZ-a, onda je to prednost u trenutku kada HDZ obnaša vlast. Ali ako je netko član HDZ-a, a ne raspolaže potrebnim kvalitetama, onda ne bi smio biti u prilici dobiti poziciju samo zato što je član HDZ-a. Treba, dakle, naći zdrav omjer kako bi se poštivalo stranačke organizacije i angažman članova jer inače možemo slobodno ukinuti parlamentarnu demokraciju i uvesti nasljednu monarhiju u kojoj će monarh imenovati ljude po svom nahođenju. Želimo li to?
Je li po vama dobar model kadroviranja u HDZ-u?
Postoje javni natječaji, a moj je stav da za “top pozicije” moraju biti pronađeni najbolji ljudi. Ako su to HDZ-ovci, tim bolje.
Gradi li Plenković svoj HDZ jer starim kadrovima ne vjeruje?
HDZ kao državotvorna, narodnjačka i demokršćanska stranka ne može ni bez novih, ali ni bez starih kadrova. Ključan je dobar balans mlađahnosti i iskustva. Logično je da u tomu krucijalnu ulogu ima predsjednik HDZ-a.
Je li u HDZ-u disbalansu uvažavanja stranačkog terena i želja vrha HDZ-a u kadroviranju?
U HDZ-u postoji živahna unutarstranačka komunikacija o svim važnijim temama.
Je li se Vlada HDZ-a i HNS-a pokazala opravdanom?
Mene zanima budućnost Hrvatske. Ova je godina ključna za provođenje nužnih promjena u Hrvatskoj, primjerice u zdravstvu, pravosuđu, upravi i obrazovanju. Moramo iskoristiti šansu i Hrvatsku napokon pretvoriti u efikasno i konkurentno društvo u kojem se može od svoga rada i svoje mirovine pristojno i dostojanstveno živjeti. Hrvatski narod, i mladi i stari, za tim opravdano žudi. A već 2019. godine kreće serija izbora, najprije za Europski parlament, pa za predsjednika Republike, a 2020. godine, nakon šestomjesečnog predsjedanja Europskom unijom, za Hrvatski sabor...
Svojevrsni povratak u politiku nagovijestio je Zoran Milanović?
Ispipava raspoloženje javnosti, očito mu je koncept neka vrsta lijevog, suverenističkog pristupa. Morate njega pitati koji su mu planovi.
Slovenija jesvjesna da je igubila. Ovaj predizborni folkrol joj sigurno nece pomoci, pliticke poene odnijet ce Plenkovic iducih par mjeseci.