Lilijana Radobuljac (48) jedna je od maloga broja građana Hrvatske koji se mogu pohvaliti da njihove rođendane slavi cijela država. Radobuljac, koja za sebe kaže kako je „Vinkovčanka s vukovarskom adresom“ rođena je 15. siječnja, na Dan međunarodnoga priznanja Hrvatske.
– I danas se sjećam toga dana. Bila sam u Rijeci gost student. Navečer sam gledala emisiju gdje je bila i karta Europe pa su se javljali iz država koje su nas priznale. U Rijeci je bio i vatromet. Zbog svega toga, među ljudima se osjećalo nekako posebno ushićenje – kaže Radobuljac.
Othrvala se tumoru
Ova profesorica hrvatskog jezika i samohrana majka djevojke s Downovim sindromom, dobitnica je nagrade Ivan Filipović za izvrsnost u svome radu. U slobodno vrijeme predsjednica je Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Vukovarske iskrice. Prije 20-ak godina operirala je i karcinom jajnika poslije čega je napisala i knjigu „Kažete rak… pa što onda“ zbog čega je 2005. godine dobila nagradu Ponos Hrvatske. Danas, 25 godina od međunarodnog priznanja Hrvatske, kaže kako ipak nije zadovoljna time kako Hrvatska danas izgleda. Smeta joj činjenica što država ne skrbi dovoljno o djeci, starijima, invalidima, bolesnima kao i to što radnici nisu niti izbliza zaštićeni koliko bi trebali. Tvrdi kako velika većina njih nije adekvatno plaćena za svoj rad. Smeta joj i činjenica što smo, kako kaže, postali društvo „kukača“ koji samo čekaju da im netko drugi nešto napravi ili pomogne. Posebno joj smeta pravosuđe koje je rak-rana današnje Hrvatske.
– Za sve to što se događa kod nas krivi su politika i hrvatski političari. Demokraciju smo dočekali nespremni tako da se ne znamo nositi s njom kao i s odgovornosti koju ona zahtijeva. Nažalost, stvorili smo Hrvatsku po mjeri samo nekih, a ne svih građana, rekla je Radobuljac dodajući kako smo imali 25 godina da sve loše iz bivše države zamijenimo boljim, ali i da sve što je bilo dobro zadržimo..
Vjeruje u ljude
Unatoč svemu tome, optimist je jer, kako kaže, nigdje nema tako bogate zemlje kao što je Hrvatska. Vjeruje i u građane koji su sada tihi, zatvoreni i ne traže dovoljno svoja prava.
– Ima nade, ali moramo puno toga promijeniti. Moramo više vjerovati sebi, raditi na sebi. Trebamo više „gurati“ pozitivne stvari kojima raspolažemo. Prije svega moramo mijenjati sebe – kaže.
Sličnoga je mišljenja i za Vukovar za koji misli da treba postati otvoreni grad za sve njegove građane i sve kvalitetne ideje i projekte.
– Vukovar je danas velikom većinom obnovljen i ljepši je nego ikada. Moramo napraviti otvorenije društvo i ozračje u kojem ćemo svi stati iza neke ideje – kaže Radobuljac.
>> Borba protiv velikosrpske propagande traje i danas
Užas kako nam medije drži Udba koja stavlja sol na Hrvatske rane, sinoć u centralnom Dnevniku tzv. HTV-a daju privitak o nekom Sekuliću iz S. broda koji je rođen 15.01.92. a otišao je u Novi Zeland, Ti isti novinari (mentalitet) su slavili 29.11. kao tzv. "dan republike" i nisu u privitcima sa proslava pisali o stotinama tisuća gastarbajtera, a da ne pričam o ubijenim Hrvatima. Imamo Hrvatsku Državu i ja sam uvjek isticao da i "naj gora Hrvatska Država je bolja od naj bole Jugoslavije" to i danas mislim. Razni mrzitelji Hrvatske Države podižu "standarde življenja kao u Raju", a raja na zemlji nema, inače da ga ima na zemlji nebi ga bilo na Nebu, stoga molimo Boga za zdravlje i blagoslov i mućnimo glavom te ne nasjedajmo na zločeste stavove Udbaških novinara koji vrve u svim medijima (nadam se da me VL neće izbaciti, što redovito čini kad spomenem Udbu), a Hrvatska Država neka učini sve da se mladi ljudi mogu zaposliti, a kome je mala plaća neka ide van pa neko će se ivratiti. Mnoge koji su otišli, mislim da traže kruha preko pogače. Svaka država je po mjeri nekih, pa nema države u kojoj nema beskućnika i siromaha, naj važnije je zdravlje, podpuno razumijem gospođu Ljiljanu jer i ja imam dijete sa poteškoćama u razvoju, rođen je tijekom rata, možda je uzrok rat, no za to mi nije kriva Hrvatska i neka živi Hrvatska Država u koju me neće nikada razočarat razni zlonamjerni novinari, nesmijem ih nabrojit, a ima ih jako puno...