VL: Gdje je granica između prava na
javno informiranje i zaštite privatnosti?
Upravo je taj problem česta tema novinarskih rasprava. Širi javni
interes ponekad zaista može biti povod za iznošenje privatnih podataka.
Takve su situacije opravdane samo onda kada objava informacije služi
općem dobru čovjeka i društva.
VL: Koji mediji imaju najviše prostora
za narušavanje privatnosti?
Iako je televizija tobože najpraćeniji medij, u Hrvatskoj se
tisak najčešće upleće u intimu građana. Naši su mediji općenito
skloniji podilaženju niskom ukusu publike nego educiranju čitatelja. S
obzirom na to da je tisak trajan medij, može učiniti mnogo više štete
od televizijskog ili radijskog priloga koji traje samo nekoliko minuta.
VL: Koliko je u Hrvatskoj zastupljeno tabloidno novinarstvo?
Usudio bih se reći da sve domaće dnevne novine sadržavaju veliku
dozu "žutila". Dok je u zemljama koje volimo smatrati razvijenijima
jasno određena granica između ozbiljnog i tabloidnog novinarstva, ona
je u Hrvatskoj vrlo tanka i gotovo da i nema medija koji je cijepljen
od tabloidnog pristupa problemu.
VL: Postoje li u Hrvatskoj paparazzi?
Prateći televizijske emisije, vidi se da se način na koji
paparazzi snimaju uvukao čak i na javnu televiziju. Gotovo svakodnevno
imamo priliku gledati priloge, pa čak i cijele emisije, koje su
snimljene u tom stilu. Iako još nema naznaka kontinuirana prikupljanja
podataka na taj način, on se sve više udomaćuje u našim medijima.
VL: Kako je pojava interneta utjecala na ugrožavanje privatnosti?
On ostavlja prostor za manipulaciju kao i svaki drugi medij, no
ne zaboravimo da u Hrvatskoj jako mali broj kućanstava ima pristup
internetu. On u nas još nema takvu moć kao televizija. Ponekad mi se
čini apsurdnim inzistirati na važnosti interneta kada se polovica
stanovništva zemaljske kugle još bori s nedostatkom pitke vode.
Dr. Danijel Labaš, profesor medijske etike na Hrvatskim studijima