Nakon što se vratio s konzistorija u Rimu u studenom 1994., na kojemu ga je papa Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, vrhbosanski nadbiskup svoju je kardinalsku službu u sarajevskoj katedrali započeo s neobičnim darom oko vrata. Naime, njegovi su mu svećenici za tu prigodu darovali kardinalski križ napravljen od pet gelera granate, koji su simbolizirali pet Kristovih rana, a visio je na najobičnijem željeznom lancu koji je simbolizirao okove kojima je bilo okovano ratno Sarajevo. Taj križ zacijelo je najsnažnija slika koja simbolizira mandat kardinala Vinka Puljića. A on je ovoga utorka, na Malu Gospu, navršivši 75 godina života poslao pismo papi Franji o odreknuću od službe, kako nalaže kanonski zakonik, i čeka da mu Sveti otac na njega odgovori.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je vrhbosanskim nadbiskupom u cik ratne zore, kada mladi bosanski svećenik nije ni sanjao da bi jednoga dana mogao to postati, no i prve snove mladog nadbiskupa o radu i potrebama ondašnje Crkve nije stigao dosanjati, jer ih je upravo prekinuo nametnuti rat, čiju je muku i težinu kardinal Puljić prigrlio svom snagom ljubavi baš kao Krist prigrlio svoj križ. Naime, kada je primio vijest da ga je papa imenovao pastirom vrhbosanske Crkve, javno je rekao da je spreman umrijeti za tu Crkvu. “Treba znati da nije junak onaj koji se ne boji, nego je hrabrost u tome da je ljubav jača od straha”, objasnio je kardinal tada svoj stav, dodajući da zahvaljujući svojim suradnicima koji mu pomažu može ostvarivati tu ljubav prema svećenicima, redovnicima i vjernicima unatoč svim opasnostima i rizicima pred kojima stoji običan, krhki čovjek. Koliko još takvih ljudi poznajete? Bez obzira na to jesu li u Crkvi ili izvan nje?
Zacijelo bi se dalo nabrojiti ih na prste jedne ruke, ako i to. No za nadbiskupa Puljića nije bilo alternative takvome stavu. Tisuće i tisuće ljudi prepoznali su u njemu jedini čvrsti oslonac u ratnim i poratnim vremenima u BiH, jer im je kardinal Puljić predstavljao moralnu vertikalu koja se nije povijala pred zahtjevima svjetskih ili lokalnih političara i centara moći. Naravno da jedan čovjek ili njih nekoliko ne mogu sami odoljeti sili nevolja koja ih je snašla i da pritom političari nisu slušali glas Crkve nego vlastitih interesa i provodili vlastite planove. Za objave imenovanja njegovog nasljednika, nadbiskupa koadjutora mons. Tome Vukšića, rekao je kako je, kad god je mogao, polazio uz rizik smrti među vjernike, hrabreći ih u nadi, te da je izdržao ratna događanja i činio što je mogao i kako je znao, a nakon rata bilo mu je jasno da valja hrabro naviještati nadu i liječiti ratne rane i u srcima i dušama, kao i na brojnim zdanjima.
„Za vrijeme rata osjećao sam se kao Job slušajući kako mi nestaju župe, kako ljudi odlaze i progone ih… Trebalo je jake vjere i pouzdanja u Gospodina da bi se sačuvala uravnoteženost duha i sposobnost gledanja naprijed. Ne znam što je bilo teže: izdržati u ratu ili ostati normalan nakon rata i u vrijeme poraća, upoznajući svu prljavu politiku domaći i svjetskih čelnika. Toliko puta sam morao gorku progutati, jer mi nije bilo jasno što je pametno reći, a što prešutjeti. Nisam se bojao za svoj život, jer sam Bogu zahvalan; puno mi je toga povjerio i dao da preživim. Sada je vrijeme da svjesno spremam korak za vječnost“, sažeo je dočekujući svoga nasljednika kardinal Puljić te podsjetio da je u vrijeme kada je on preuzeo službu nadbiskupa vrhbosanskog 1991. godine ta nadbiskupija imala više od 500.000 vjernika, a sada ih ima oko 180.000 odnosno, prema izvješćima župnika, oko 140.000 u 97 župa.
Spomenuo je i da Vrhbosanska nadbiskupija ima 219 svećenika, od toga njih 38 u mirovini te da na njezinu području djeluje 169 redovnika, najvećim dijelom franjevaca kao i 213 redovnica raznih družbi. Gledano očima svijeta, ta je statistika poražavajuća i svakoga bi svrstala među gubitnike. No gledano očima Neba, statistika kardinala Puljića nemjerljiva je ljudskim očima, jer nikome nije poznata dubina boli koju je proživio, snaga vjere kojom je dočekao ove dane i snaga duha kojom je krijepio sve one koji su mu se utjecali i za koje je molio. Stoga u zasluženu mirovinu mirne duše može otići kao pobjednik nad beznađem, nasiljem i tamom koju nije proklinjao, nego je, kako reče, bio samo „orač na Božjoj njivi“. Čiji će se plodovi još jasnije vidjeti u budućnosti.
Crkva će o svemu davati svoje mišljenje, osim o Vatikanskim ugovorima, i milijardama koje dobivaju iz budžeta RH svake godine. Naši mladi bježe u Irsku i Njemačku , države koje niti 1 eura iz državnog budžeta ne daju za crkvu.