Put lubenica, Duh u močvari, Što je Iva snimila 21. listopada 2003., Što je muškarac bez brkova, Kad mrtvi zapjevaju, Ispod crte, Svjedoci, Tu, Ne dao Bog većeg zla, Kraljica noći, Bogorodica, Crvena prašina, Četverored, Čaruga, Rusko meso, Kontesa Dora, Priča iz Hrvatske, Sokol ga nije volio, samo je dio impresivne filmografije koju ćete pronaći u životopisu, mnogi se slažu, jednoga od najvećih živućih hrvatskih glumaca Ive Gregurevića. Neki na Gregurevićevu sveprisutnost u suvremenom hrvatskom filmu možda ne gledaju sa simpatijama, no osporiti se ne može da je već sada utisnuo dubok trag u povjesnice hrvatskog filma. Rođen je1952. u Orašju (Donja Mahala). Diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Na filmu debitira 1977. glavnom ulogom provincijalca na radu u Njemačkoj u filmu B. Žižića Ne naginji se van.
Prva uloga bit će jedna od onih tipičnih “gregurevićevskih” - karakterističnih za njegov glumački profil. Tijekom 80-ih i 90-ih ostvario je niz iznimno zapaženih uloga, a njegov uspon ne prestaje ni nakon 90-tih kad je, zapravo, briljantnim ostvarenjima, već postao konstanta hrvatskog filma i zavrijedio najveće nagrade struke, među ostalim i nekoliko Zlatnih Arena. Privatno, za njega kažu da je šutljiv i zatvoren prema medijima. Stoga i ne čudi da su rijetki intervjui s tom glumačkom legendom. Odlučan je govoriti za medije “samo s razlogom i kad ima nešto reći”, a nikada, kaže, ne bi pristao na politički intervju. Iako Zagrepčanin od svojih studentskih dana, nikada nije zaboravio rodnu Posavinu. Stoga je, prije deset godina, ondje utemeljio festival koji je za kratko vrijeme postao jedan od najznačajnijih u regiji. Dani hrvatskog filma u Orašju postali su prepoznatljivi po posebnom štihu. Baš onako kako je Ivo, zamislio i želio.
Želio sam nekako vratiti publiku u kino, da osjete ljepotu, draži mračne dvorane i velikog platna gdje se vrte iluzije. A drugi je razlog što Orašje od rata nije imalo kina, a bila su dva -objasnio je tada svoje razloge za jedan magazin. Radio je s poznatim i priznatim redateljskim imenima poput Vrdoljaka, Grlića, Šmidta, Nole, Snježane Tribuson... Na kazališnim daskama utjelovio likove najvećih - Shakespeara, Gogolja, Držića, Smoje, Čehova... Za njega je, pak, kaže, najveći bio i ostao Fabijan Šovagović. Odmah za njim Boris Buzančić. Privatno, u sretnoj je vezi sa studenticom glume iz Šibenika Dolores Lambašom. Otac odraslog sina.Voli kazati da je u životu odigrao 30 posto uloga negativca, 70 posto bio je filmski pozitivac. Na stranom jeziku zna samo reći, kaže, I love you. Smatra da je to dovoljno. Stoga, objašnjava, i nije glumio u koprodukcijama.
Stari majstor filma, na platnu zna utjeloviti zajedno komediju i neku finu tugu - ocijenili su kritičari. Ivu Gregurevića i sama sam upoznala prije sedam godina. Moram priznati da mi se iznimno dopao čovjek koji mi je na filmskom platnu izgledao čudan i odbojan. Svi smo od njega, tada, nakon mjesec dana druženja,na rastanku dobili, njegove, kako nam je rekao, najbolje filmove - Čarugu, Kad mrtvi zapjevaju i Rusko meso. Trenutno se sve vrti oko Puta lubenica za čiju je ideju, također zaslužan. Visoko kotira i dječji Duh u močvari. Ivo Gregurević zbog svega ovoga, ali i mnogo više, s pravom je, drugu godinu zaredom, u utrci za Večernjakov pečat.
