– Imala sam tumor na crijevima i dr. Diklić me operirao. Nakon operacije mi je rekao da je komad crijeva uklonio i da je sada sve u redu. To je bilo u četvrtak i u ponedjeljak mi je odredio da idem kući, a on je otišao na godišnji. Crijeva mi nisu radila, no unatoč tomu otpuštena sam doma – počela je svoju priču o \"susretu\" s doktorom Davorinom Diklićem 66-godišnja Ivanka Ileković iz Šandrovca nedaleko od Bjelovara.
Izranjavana kao u ratu
– Nije mi bilo dobro i već sutradan su me moji bližnji vratili u bolnicu. Primio me drugi doktor i nakon pregleda rekao da me moraju ponovno operirati – priča uzbuđeno žena prisjećajući se neugodnog iskustva. Na žalost, ni druga operacija nije bila dovoljna jer je dobila zapetljaj crijeva pa ju je isti liječnik nakon dan-dva operirao i treći put. U bolnici je tada morala ostati gotovo dva mjeseca. Diklić se u međuvremenu vratio s godišnjeg, no nije joj, kaže, više posvećivao pažnju. Nakon treće operacije ugrađena joj je vrećica za stolicu te je nakon nekoliko mjeseci morala i na četvrti zahvat, ali ovaj put je otišla na Rebro u Zagreb.
– Tamo su mi rekli da sam sretna što sam još živa i da su mi organi mogli otkazati. Liječnik mi je rekao da mi je trbuh izranjavan gore nego da sam bila u ratu – ističe ogorčena žena. Da cjelokupno liječenje nije moralo imati takav tijek i da je s operativnim zahvatima sve moglo biti i drugačije, shvatila je, kaže, tek prije nekoliko mjeseci kada su iz MUP-a tražili dokumentaciju.
Mnogi danas govore da Diklić nije jedini koji je na bjelovarskoj kirurgiji činio propuste te se zato i pitaju tko bi mu u zatvoru još mogao praviti društvo. Upravo to sugerira i kći Josipa Španića, jednog od pacijenata čija se smrt istražuje. Španić je preminuo 2004. godine, a o slučaju njegove smrti kćer je vrlo jasna.
– Svi su sve znali. Znakovito je da je dr. Diklića prokazao kolega kirurg i to je prvi slučaj da liječnik iznosi pogrešku svoga kolege. To je jasan pokazatelj da su svi znali sve o propustima na kirurgiji još za života svih tih ljudi. Među njima je bio i moj pokojni otac, čija je patnja trajala više od 120 dana nakon rutinske operacije crijeva.
\"Što mi tu možemo\"
Zar 60 dana provedenih na bjelovarskoj kirurgiji i Odjelu intenzivne njege nije bilo dovoljno da netko od osoblja zaštiti njegov život i suprotstavi se dr. Dikliću ako je smatrao da su učinjene pogreške. Na kirurgiji, znalo se, međusobna razračunavanja i podmetanja bila važnija od pacijenata. Da je krivnja kolektivna, potvrdio je mojoj obitelji nakon očeve smrti i ondašnji šef kirurgije, i to riječima: \"Krivi smo i što mi tu možemo.\" Sigurno je da sve te riječi i izjave liječnika imaju veću težinu i utjecaj pred institucijama od riječi običnog čovjeka – zaključila je kći Josipa Španića.
>>\'Dr. Diklić mi je ubio muža\'