Hrvatska ekonomija zaostaje. Zaostaje i kada raste, zaostaje i kada pada. U ekspanziji raste sporije od drugih, u recesiji pada dublje. A ‘krivac’ tome nije ni jedan od najglasnijih i najčešće spominjanih općenitih zajedničkih nazivnika. Ni velika država ili socijalistički mentalitet. Ni slobodno tržište ili kapitalizam. Razlozi su složeniji i suptilniji i treba ih tražiti u kombinaciji efekata koji uporište imaju velikim dijelom u negativnoj selekciji 1990-ih.
Svejedno, indikativna je dominacija pojednostavljenih i iscrpljujućih ideoloških sukoba u domaćoj javnoj sferi, kao što su država naspram tržišta, škver naspram direktora, ‘uhljebi’ naspram samo-zaposlenih i poslodavaca, i tako unedogled. Ovakvi dihotomni površinski konflikti imaju dvije temeljne karakteristike: neinteligentni su i služe za maskiranje konkretnih razloga zaostajanja. A pritom su i tipični za periferni mentalitet, kojeg ova država i društvo nisu uvijek imali.
Hrvatska stagnira naspram Zapadne Europe već desetljećima, a konvergencijsku utrku sa sličnim zemljama Srednje i Istočne Europe (CEE) uvjerljivo – gubi. Drugačije, Hrvatska za zemljama koje je nekad gledala svisoka i pomalo podrugljivo, danas zaostaje u gotovo svakom smislu. I sve bi bilo jednostavnije kada bi mogli ustvrditi da je Hrvatska ionako oduvijek bila mala, nazadna, periferna ekonomija karakterizirana strukturnim deficitima i osuđena na mrvice.
Trostruki šok 1990-ih
Ali to bi bilo netočno. U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, Hrvatska je sa Slovenijom bila najprosperitetniji dio najbrže rastuće socijalističke ekonomije u Europi. Štoviše, Hrvatska je bila jedna od najbrže rastućih europskih ekonomija tijekom 1950-ih i 1960-ih. Prosječna godišnja stopa rasta od 1952. do 1973. bila je iznad 6%, reflektirajući masovnu industrijalizaciju, elektrifikaciju, naobrazbu i opismenjavanje zemlje. Pritom su se domaći ekonomisti, poput Savke Dabčević-Kučar i Branka Horvata, trudili i dobrim dijelom uspijevali osvijestiti potrebu pojačavanja tržišnih i samoupravljačkih elemenata u jugoslavenskoj ekonomiji.
U tom periodu, realne plaće se udvostručuju u roku desetljeća, kapaciteti ekonomije su u potpunosti iskorišteni, cijene su stabilne. U kontekstu cjelokupne bivše države, u kratkom razdoblju između 1952. i 1966. zaostajanje za Belgijom se svelo sa 100 na 43 godine, za Francuskom sa 130 na 53 godine, za Italijom s pola stoljeća na desetljeće.
Problemi počinju već s loše provedenim reformama, a pogotovo 1973. s ukidanjem zlatno-dolarskog standarda i prvim naftnim krizama. Uz oscilacije, kriza jugoslavenske ekonomije produbljuje se 1980-ih i otad zapravo nikada ni ne završava. No, čak i s više od desetljeća stagnacije, ukupna stopa rasta hrvatske ekonomije od 1952. do 1989. iznosi oko 4,4%. Potom, nagli pad i smanjivanje dugoročnih ekonomskih potencijala. Pa je tako prosječna godišnja stopa rasta u razdoblju od 1952. do 2016. oko značajno nižih 2,6%. A od 2000. do 2016., kada većina zemalja Srednje i Istočne Europe započinje sa svojim usponom, Hrvatska raste mizernih 1,1%.
Početkom 1990-ih, Hrvatska se suočava s trostrukim šokom. Uz tranzicijski proces koji su započele i druge zemlje Srednje i Istočne Europe, Hrvatska prolazi kroz rat i raspad zajedničkog, komplementarnog tržišta. I upravo u istodobnosti ovih procesa počinje formiranje suboptimalne suvremene putanje rasta hrvatske ekonomije. Riječju, počinje proces histereze.
U ekonomskom smislu, histereza podrazumijeva odgođene efekte, odnosno ustrajnost posljedica koje nelinearno i s odgodom slijede uzroke. Početak suvremenog zaostajanja hrvatske ekonomije moguće je tražiti u negativnoj selekciji koja se dogodila kombinacijom spomenutih procesa kroz 1990-ih. Potom na potpuno strukturno nepripremljenu ekonomiju, slijede dva naizgled oprečna procesa – brza financijska liberalizacija (s gotovo potpunom privatizacijom bankarskog sektora, promašenom mirovinskom reformom i uvođenjem valutne klauzule) te legitimiranje monopolističke vladavine Agrokora od strane države, koja dugoročno čini veliku štetu i izaziva epidemiju nelikvidnosti kod malih domaćih proizvođača. Ova dva procesa, sa svojim kontinuiranim posljedicama, efektivno su zaključala potencijale rasta hrvatske ekonomije.
Monetarnu politiku, u godotovskom iščekivanju uvođenja eura, de facto nemamo već više od četvrt stoljeća.
U takvom kontekstu, Hrvatska je rasla. Rasla je umjetno, rasla je na vanjskoj štednji, na ekscesivnom privatnom i javnom zaduživanju, na deficitima proračuna i vanjskotrgovinske bilance, na cjenovnim balonima novogradnje i precijenjenom tečaju, koji je omogućio jeftiniji uvoz luksuzne robe, dok su banke bile spremne sve to financirati s relativno malim rizikom ulaganja, uz solidan kolateral visokog udjela deviza i osiguranje valutne klauzule.
I onda je stigao egzogeni šok krize. Sedam recesijskih godina i kumulativni pad bruto domaćeg proizvoda više od 13%. Jedan od najgorih u modernoj europskoj ekonomskoj povijesti.
Makro-računovodstvenim izračunom, dva su aproksimativna faktora zaostajanja hrvatske ekonomije u ovom razdoblju: relativno zaostajanje rasta produktivnosti (naspram sličnih zemalja Srednje i Istočne Europe) i veći rast realnih plaća od rasta produktivnosti. I taj rezultat stoji. Međutim, produktivnost je sklizak pojam, po naravi rezidualnog karaktera. Mjerimo ga kao Solowljev rezidual ili TFP - ukupnu faktorsku produktivnost. Riječima velikog ekonomista M. Abramowitza, to je “mjera našeg neznanja”.
Paradoks na djelu
Stoga se treba paziti tautologije. Nizak rast produktivnosti implicira gubitak konkurentnosti. Uz fiksiran nominalni devizni tečaj, jedini trenutačni način poboljšanja konkurentnosti (koju aproksimiramo kroz realni tečaj) jest smanjenje cijena u ekonomiji. Što će reći, smanjenje plaća. To je politika popularizirana pod nazivom interna devalvacija. Ali, reći da ekonomija zaostaje zbog nekonkurentnosti je identično tome da je ekonomija nekonkurentna pa zato zaostaje. Riječju, to je cirkularan argument.
Na djelu je paradoks: produktivnost raste, ekonomija propada.
Uzimajući to u obzir, teško je braniti popularnu tezu da je hrvatsko tržište rada rigidno, a hrvatske plaće prevelike s obzirom na produktivnost. Naime, hrvatsko tržište rada nije rigidno, nego slomljeno. A hrvatske plaće nisu prevelike s obzirom na produktivnost, nego je produktivnost premala s obzirom na plaće. Sub-optimalan trend rasta produktivnosti očito je rezidual drugih faktora, i to prvenstveno svega već navedenog s izvorištem iz 1990-ih. A za to se teško može kriviti efektivne gubitnike cjelokupnog post-tranzicijskog procesa – radnike.
Hrvatska je svedena na periferni položaj u europskoj podjeli rada i to neće biti bitno promijenjeno pametnijom i smislenijom mješavinom fiskalne, monetarne ili neke druge politike. Ali, u istom loncu su i ostale zemlje Srednje i Istočne Europe, koje rastu značajno brže od nas. Višegradska skupina (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska) prirodna je periferija njemačke ekonomije i njen izvor relativno obrazovane a jeftine radne snage. Baltičke zemlje s uglavnom pozitivnim rezultatima obavljaju ulogu dereguliranih, libertarijanskih utočišta za skandinavska ulaganja. Bugarska konkurira iznimno niskom cijenom rada. A Hrvatska? Sve više tek lokacija za odmor bogatog europskog Sjevera.
Poanta je sljedeća: šira slika se zasigurno krije u paternima međunarodne i europske podjele rada, a ona je egzogeno zadana s ne odveć opsežnim prostorom za izlaz iz takvog zavisnog i podređenog položaja. Međutim, u takvu poziciju smo se najvećim dijelom doveli sami. Ono što sada možemo kontrolirati, trebali bismo kontrolirati. A to je prije svega sustavan plan i program razvoja, umjesto papagajskog ponavljanja izlizanih laissez-faire mantri kako će ezoterična nevidljiva ruka sve sama od sebe riješiti. Nekakav predložak za malu, otvorenu ekonomiju poput Hrvatske bio bi prepoznati svoje komparativne prednosti i dinamički ih razviti i klasterirati, ustrajno i odlučno bez obzira na cikluse i modu.
I za neuspjeh treba hrabrosti
Nedjelovanje i ad hoc nerezonsko djelovanje su jedine konzistentne binarnosti hrvatske ekonomske politike. Prikladan primjer je upravo brodogradnja. Umjesto da se razvije industrijska politika (barem) desetljeće unaprijed i opsežna studija održivosti te institucionaliziraju nagrade i kazne (mehanizam ‘mrkve i batine’) za uključene stakeholdere, država intervenira u pravilu tek kad je kasno, iz krivih razloga, bez jasnih ciljeva. Tada je to bačen novac poreznih obveznika. I onda gubi ostatke ostataka vlastite industrije, s već potopljenom dodatnom vrijednošću.
Ali upravo napisano nije svedivo na neinteligentni isključivi izbor između intervencijske i ‘noćobdijske’ uloge države. Jer kada u sklopu šire i izrađene strategije slično radi Kina, Singapur, Južna Koreja, kada se milijarde i milijarde ‘bacaju’ na Huawei, Samsung, Hyundai i ostale gigante današnje svjetske industrije (a pritom trpe doslovno desetljeća gubitaka prije konačnog uspjeha), onda je to putokaz kako postati dijelom bogatog svijeta. I kada posvjedoči takvom uspjehu, država se u pravilu odmiče, jer je njena uloga u tzv. ‘big-pushu’ ostvarena. Europa je također puna sličnih primjera, počevši od planskih osnivanja cijelih pokrajina i industrijskih distrikata, poput Emilia-Romagne u Italiji ili Baden-Württemberga u Njemačkoj.
U konačnici, nema doktrinarnog niti gotovih instant rješenja.
Ne znači da će Hrvatska odjednom postati ekonomska sila ako uloži ili ne uloži milijarde u brodogradnju, sreže ili ne sreže poreze i transferna plaćanja, ili ako se sjeti da i dalje ima potpuno funkcionalnu instituciju središnje banke. Ne postoje nikakve garancije ni ako provede bilo koji drugi set politika, bilo kojeg političkog predznaka. Ali mnoge šanse su već propuštene upravo kroz pasivno promatranje tuđih uspjeha i neuspjeha, tuđih pokušaja i pogrešaka. Nedjelovanje je loša isprika za neznanje, a sasvim je netočno da nemamo dovoljno domaće pameti i stručnosti da se zaostajanje zaustavi. Uostalom, neuspjeh bi ionako bio bolji od nedjelovanja. Za neuspjeh barem treba hrabrost da se pokuša.
