Prije pet godina nikome ne bi palo na pamet da neka od država u EU, a kamoli u eurozoni, može bankrotirati. Toga mišljenja nisu bili samo "obični" ljudi već i stručnjaci, ekonomski analitičari i burzovni magovi. To dokazuje činjenica da su prije samo četiri i pol godine kamate na grčke i njemačke obveznice bile praktički iste (1 postotni bod razlike), što znači da su investitori obje zemlje percipirali jednako stabilnima. Danas njemačke obveznice još imaju jako nisku kamatnu stopu, a Grčka je protjerana u zemlju nelikvidnosti i zabranjen joj je pristup na međunarodna tržišta kapitala. Živi na financijskim injekcijama MMF-a i EU.
Ekonomska situacija u EU drastično se promijenila u posljednjih pet godina otkako traje kriza. Na vidjelo su izašle sve slabosti prijašnjeg načina upravljanja i (nedostatka) koordinacije između država članica. Iako 17 članica EU dijeli zajedničku valutu, različite ekonomske, socijalne i fiskalne politike dovele su do ogromnih razlika u modelima rasta. Neke su zemlje blagodati zajedničke valute i velike likvidnosti na međunarodnom tržištu kapitala koristile za konsolidaciju, a neke druge za pretjerano trošenje. Tako je kumulativni ekonomski rast Njemačke u 10 godina prije izbijanja dužničke krize u eurozoni (1999.-2009.) iznosio samo 10%, ali se zato temeljio na izvozu. U istom razdoblju, Španjolska je npr. rasla za više od 30%, ali joj se rast isključivo temeljio na domaćoj potrošnji. Problem s tim modelom rasta jest da se domaća potrošnja financira iz kredita, a krediti uglavnom iz zaduživanja u inozemstvu. Isti model rasta provodila je i Hrvatska. O usporedbi održivosti ova dva modela suvišno je i govoriti. Grčka je živući primjer kako se održivost rasta temeljenog na potrošnji i zaduživanju lomi u tisuću komadića pri prvom naletu ekonomske krize.
Za razliku od zajedničke monetarne politike, zemlje eurozone vode svaka svoju fiskalnu politiku. Kriza je pokazala da to nije više moguće i da treba napokon početi primjenjivati pravila koja već dugo postoje u EU, ali i usvojiti nova, još stroža pravila kako bi se zauzdalo rasipništvo državnim novcem. Naime, već od 1997. godine na snazi je Pakt o stabilnosti i rastu koji propisuje da zemlje ne smiju imati prekomjerne deficite (preko 3% BDP-a) i javni dug (iznad 60% BDP-a). Određene su i kazne za prekršitelje, ali budući da su među prvim prekršiteljima bile Njemačka i Francuska te kazne nikada nisu zaživjele.
EU je stoga odlučila da je potrebno postrožiti postojeća pravila i uvesti neka nova. Krajem prošle godine usvojen je tzv. six pack, paket od šest zakona kojima se postrožuje procedura za prekomjerni deficit (novost je da se uvodi obrnuta kvalificirana većina glasova, što znači da se kazne uvode automatski, a samo ih kvalificirana većina glasova može spriječiti) te se uvodi potpuno novi mehanizam – praćenje vanjskih i unutarnjih ravnoteža. Po prvi put u povijesti EU od početka ove godine prate se ekonomske politike koje su do sada bile isključivo pod nacionalnom ingerencijom (plaće, cijene nekretnina, konkurentnost...). Uvode se i kazne za prekršitelje, premda se one odnose samo na zemlje eurozone. To je dobra vijest za Hrvatsku zato što mi ne zadovoljavamo sve kriterije, ali budući da nećemo tako skoro usvojiti euro, nećemo ni podlijegati kaznama.
Sve to nije dovoljno, pogotovo Nijemcima koji su najveći donatori zemljama u dužničkoj krizi. Njemačka inzistira da se usvoji tzv. fiskalni pakt (Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u Ekonomskoj i monetarnoj uniji) kojim bi se u ustave zemalja članica ugradile odredbe o uravnoteženom proračunu. Ugovor je početkom ožujka ove godine potpisalo 25 od 27 država članica (sve osim Velike Britanije i Češke), a stupa na snagu početkom 2013. nakon što ga ratificira najmanje 12 država članica. Do sada su to učinili Grci, Portugalci, Slovenci, Mađari, Latvijci, Rumunji, Danci i Šveđani, a nedavno su im se pridružili i Irci. Irski "da" bio je očekivan sa strahom zbog njihovih povijesnih odbijanja Ugovora iz Nice (2001.) i Lisabona (2008.).
Fiskalnim paktom propisuje se da strukturni deficit (deficit u normalnim ekonomskim okolnostima, bez jednokratnih prihoda i bez otplata kamata) ne smije prelaziti 0,5% BDP-a. Za stabilne zemlje, u iznimnim je slučajevima dopuštena granica od 1% BDP-a. Ako strukturni deficit prijeđe granicu, trebaju se primijeniti automatske korektivne mjere koje će smanjiti rashode. Europski sud pravde ima pravo izricanja kazni za prekršitelje.
Veći nadzor nad fiskalnom politikom neophodan je korak naprijed prema koordinaciji ekonomskih politika u EU, ali je li to dovoljno? Sve su glasniji pozivi za prekid inzistiranja na fiskalnoj suzdržanosti i smanjenju javne potrošnje te stavljanju većeg naglaska na ulaganja u rast. Izlazak iz krize ne može se postići samo štednjom, već i provođenjem mjera koje će potaknuti proizvodnju i povećati zaposlenost. Iako te dvije skupine mjera imaju na prvi pogled suprotan karakter, ipak se bez održivih javnih financija ne može ni razmišljati o budućim ulaganjima u rast. Kuća se ne može graditi na lošim temeljima, ali sami temelji isto tako ne čine dom.
EU se polako i ponekad uz puno otpora približava Sjedinjenim europskim državama. Međutim, sa 27, a uskoro i 28 država članica teško da će to približavanje ići brzim koracima. Jedan od velikih testova koje EU mora proći jest, sada već dosta izgledna, mogućnost izlaženja Grčke iz eurozone. Kriza bi mogla dobro protresti EU, ali sa svim već uspostavljenim mehanizmima, vjerojatnije je da će EU izaći iz svega samo još jače integrirana.
Austrija mijenja politku, ..... jer vidi da će morati plačati više za druge i prema tome imati više štete od eurozone nego koristi ............... najnovija izjava austrijskog ministra vanjskih poslova ............ . "Austria: Eurozone should eject its weak members" . Dakle, što ima hrvatska u EU-u uopće tražiti ?, jer u erozonu neće nikada ući a bez eurozone EU nema smisla ..................