Zvali su ga Račanovim Kutlom, aludirajući na političko-financijsku
potporu koju je uživao za vrijeme koalicijske vlasti. A onda je prije
tri godine pao s trona. No, ne zadugo. Mediji javljaju da se Damir
Vrhovnik, menadžer koji je za sebe i svoju obitelj vrlo uspješno prošao
tranziciju iz socijalističkog u kapitalističkog direktora, sad iz
zavjetrine u koju se povukao nakon brodoloma u “Viktoru Lencu” vraća
poput feniksa i postaje jedan od vlasnika riječke tvrtke Jadran hoteli.
Naime, tvrtka Tržnice Rijeka, u vlasništvu dviju obitelji, od kojih je
jedna Vrhovnikova, objavila je namjeru da preuzme hotelsku tvrtku
koja ima bogatstvo u nekretninama smještenim u središtu Rijeke i na
atraktivnim lokacijama uz more.
Bila bi to lijepa poduzetnička priča o povratku posrnulog mahera da
nije riječ o menadžeru koji je svojedobno bio pod policijskom istragom
zbog nesavjesnog poslovanja i direktoru koji je od politički mu bliske
vlasti dobio milijunska državna jamstva za kredite kojima je trebao
unaprijediti brodogradilište, a koja su u konačnici otišla u vjetar. U
ovoj je priči riječ o menadžeru iza kojeg su ostale propale investicije
koje i danas ugrožavaju egzistenciju više od 1000 zaposlenih u
brodogradilištu “Viktor Lenac”. No, u državi kao što je naša to nije
neki poseban krimen. Poslovanje se za vješte igrače sastoji od pokušaja
i promašaja, a nemoral ionako nije kažnjiv.
Hrvatska je još uvijek eldorado za one koji se, kako kaže narod, znaju
snaći, a dobro je poznato što to u domaćoj poslovnoj tradiciji znači.
Poznati riječki direktor samo je jedan od onih za koje bi prosječan
čovjek rekao da se zna snaći. Dok se privatno brodogradilište kojem je
godinama bio na čelu bori za opstanak, on samopouzdano ide naprijed.
Ništa ga ne može omesti jer zna pravila igre. Da bi mu, primjerice,
koalicijska Vlada koju je vodio SDP, čiju je člansku iskaznicu i on
imao, odobrila državna jamstva, spremno je potpisao da će za uspjeh
posla jamčiti vlastitom imovinom, a onda ju je, izvijestili su u to
doba mediji, prepisao na kćer.
Pa, kako onda ne bi imao? Kako ne bi, tako snalažljiv, kupovao tvrtke i
gradio poslovno carstvo koristeći se, kao i mnogi, rupama u zakonu? Zar
bi i on osobno trebao pasti na prosjački štap zato što je propalo
brodogradilište kojim je upravljao? Zar bi ga možda zbog tog malog gafa
trebala progoniti financijska policija i porezna uprava propitujući
odakle novac za taj poslovni uspon? Zar bi ga do sudnjeg dana trebali
uznemiravati pričom o državnim jamstvima? Da je pravde – bi. Barem dok
budućnost ljudi u “Lencu” ne bude barem malo sigurnija.
Ova priča ilustrira hrvatsku poslovnu stvarnost u kojoj, usprkos
nastojanjima države da uvede čvrsta pravila usklađena s Europskom
unijom, uspijevaju opstati, napredovati i bogatiti se ljudi koji su iza
sebe ostavili pustoš. Dojam da u Hrvatskoj dominira divlji zapad još
uvijek je snažan, i to toliko da se običan čovjek već prestao pitati
ima li tome kraja. Pošteno i pravedno društvo gotovo da više nitko i ne
očekuje, jer se čini da je ta roba odavno izgubila vrijednost.
Upravo je taj defetizam najveći izazov za hrvatsku političku klasu.
Društveni moral u tranzicijskim državama nije lako izgraditi. Ljudi su
opečeni i osjećaju se višestruko prevareni. U Hrvatskoj, gdje su jedni
pljačkali dok su drugi ratovali, sve je još dramatičnije. Dobre priče o
poduzetnicima koji su usprkos nepovoljnim okolnostima upornošću i
marljivošću stvorili tvrtke, zaposlili ljude i sami pritom ostali
ljudi, djelovale bi poticajno na društveni optimizam. Da povremeno ne
uskrsne neki duh iz aferama nabijene prošlosti...
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Povratak posrnulog mahera
