Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj (u sredini fotografije), a danas senator u senatu američke savezne države Vermont, objavio je 2006. godine knjigu “End of Iraq” (Kraj Iraka). Naslovnica te knjige prikazuje kartu Iraka i susjednih država, sa središtem koje izgleda kao da je spaljeno. Osam godina kasnije, potkraj lipnja 2014., magazin Time objavio je naslovnicu s potpuno istim elementima: s naslovom End of Iraq i kartom Iraka sa središtem koje izgleda spaljeno.
Galbraithova teza 2006. bila je da Irak kao država više ne postoji iz istih razloga, kako u ovom razgovoru objašnjava sâm Galbraith, zbog kojih Jugoslavija više nije postojala 1991. godine. To je bila njegova teza prije osam godina, koja se potvrđuje danas u krvavim događajima na terenu. Teroristička skupina pod nazivom Islamska država ili ISIS osvojila je velike površine teritorija u Siriji i Iraku, izvela neke od najstrašnijih zločina i ponovo vratila Irak u središte svjetske pažnje. Ne samo Irak nego i irački Kurdistan, područje koje Galbraith vrlo dobro poznaje i kao autor knjige i kao savjetnik vlade iračkih Kurda tijekom više godina. U intervjuu za Večernji list Galbraith odgovara na pitanja i o Kurdistanu, Iraku i Ukrajini, a posebno na pitanja o tome koliko rat u Ukrajini ima sličnosti, a koliko razlika u odnosu na Domovinski rat u Hrvatskoj.
– Želio bih vam reći koliko podržavam i cijenim ulogu hrvatske vlade u naoružavanju Kurda – naglašava Galbraith i dodaje: – Uvijek sam smatrao da bi trebala postojati temeljna doza simpatije između Hrvatske i Kurdistana. Oba naroda imaju vrlo izražen identitet i snažnu želju za neovisnošću. I u situaciji kad su Kurdi izloženi napadima ekstremista, kad manjinama poput kurdske ili jezidske prijeti genocid, a Hrvatska iskorači naprijed s dostavom oružja, zaista mogu samo pohvaliti hrvatsko vodstvo na takvoj odluci.
:: Koliko su vojni uspjesi Islamske države ili ISIS-a promijenili Bliski istok?
Događaji od početka lipnja promijenili su Bliski istok. Cilj ISIS-a je izbrisati granice koje su nacrtali Francuzi i Britanci na kraju I. svjetskog rata. I uspjet će u tome. Neće uspjeti uspostaviti kalifat, u to ne vjerujem, ali te granice i koncept Iraka i Sirije kao razdvojenih država unutar tih granica je prošlost. Kurdistan nikad nije bio bliže neovisnosti.
:: Koliko blizu?
Predsjednik je najavio da će održati referendum o tome. Parlament će odlučiti o datumu. A poznato je kakav će biti rezultat referenduma, bit će 98-99 posto. I to će biti iskren izbor jer je takav osjećaj naroda. Kurdistan gotovo više i ne dijeli granicu s Irakom. Ima tisuću kilometara granice s ISIS-om i 30 kilometara s Irakom. Ne vidim da će iračka vlada, šijitska vlada, biti sposobna ponovno zauzeti sunitska područja. I suniti u Siriji neće uspjeti pobijediti Assada, odnosno režim koji na vrhu vode alaviti.
:: Prije nekoliko godina zalagali ste se za raspad Iraka na isti način na koji se Jugoslavija raspala na nezavisne države.
Želim biti jasan: nisam se zalagao za raspad Iraka, nego sam samo rekao da se to već dogodilo. Bilo je to 2006. godine, a 2014. vidimo da država ne postoji. Zbog istih razloga zbog kojih ni Jugoslavija više ne postoji. Nema Kurda koji sebe smatraju Iračanima. Svi se smatraju Kurdima, svi žele neovisan Kurdistan. Baš kao što gotovo da nije bilo Slovenaca ili Hrvata koji su se smatrali Jugoslavenima. A suniti ne prihvaćaju da bi njima trebala vladati država sa šijitskom većinom. A šijitska većina, naravno, smatra da im to što su većina daje pravo da vladaju. Ne postoji zajednički osjećaj da su svi oni Iračani. Zaključio sam da ljudi koji žive u geografski definiranom području, i koji zaista ne žele biti dio neke druge države, ne mogu biti prisiljeni da ostanu dio te države.
:: No, kako bi Bagdad reagirao, kako bi šijiti reagirali na neovisan Kurdistan?
Protivili bi se, no mislim da postoje mnogi koji shvaćaju da je to neizbježno.
:: Kako će reagirati međunarodna zajednica?
Kao i u slučaju raspada Jugoslavije, međunarodna zajednica će se tome protiviti sve do trenutka kad će to prihvatiti. Kad su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost 25. lipnja 1991., postojalo je gotovo jednoglasno protivljenje međunarodne zajednice. Do 15. prosinca Vatikan i Njemačka priznali su nezavisnost Slovenije i Hrvatske, 15. siječnja 1992. priznale su ih i zemlje Europske unije, a do svibnja obje zemlje postale su članice UN-a. Mislim da je Kurdistan previše važan da ne bi bio priznat. Drugo, zemlja koja ima najveće simpatije prema neovisnosti Kurdistana je Turska.
:: Kako to? Ne boji li se Turska da bi neovisnost Kurda u Iraku povećala apetit Kurda u Turskoj?
To je bio konvencionalni stav desetljećima, i sigurno je bio stav Turske dugo vremena. No, drugi način gledanja na stvar, a ja mislim da Turska sada gleda na taj drugi način, prihvaćanje je iračkog Kurdistana kao saveznika, kao područje koje je u turskoj sferi utjecaja. I Turska u tom slučaju može isplivati kao zaštitnica Kurda. Neovisni Kurdistan, daleko od toga da bude prijetnja Turskoj, može biti nešto što pomaže Turskoj.
:: Jedno pitanje ne možemo zaobići kad govorimo o Iraku. Puno ljudi se danas slaže da je američka invazija na Irak jednostavno stvorila toliko štete i takav kaos da su današnji događaji posljedica te američke pogreške u mandatu Georgea W. Busha.
Jasno je da je invazija na Irak bila katastrofalna pogreška. Opravdanje je glasilo da je to dio borbe protiv terorizma i da si ne možemo priuštiti da imamo Irak s oružjem za masovno uništenje. A Irak nije imao oružje za masovno uništenje i u njemu nije bilo terorista.
:: Upravo tako. A danas ga ima.
Danas je Irak primarna baza u čitavom svijetu za islamistički teroristički pokret koji je zapravo ekstremniji od Al-Qai’de. Al-Qai’da nikad nije imala teritorij. Islamska država kontrolira veliku površinu teritorija, uključujući i drugi najveći grad u Iraku.
:: Može li SAD sada riješiti problem koji je u tako velikoj mjeri pomogao stvoriti?
Ne. Osim ako SAD nije spreman poslati postrojbe natrag na teren u Irak. Što očito nije i ne postoji način da se ISIS porazi. Zračni napadi su učinkoviti samo ako imate postrojbe na terenu. Imali su učinka kad su ti zračni napadi bili podrška kurdskim borcima pešmerga jer su oni bili te postrojbe na terenu. Ali ne postoji iračka vojska sposobna da ponovno zauzme sunitska područja. A SAD očito nije spreman poslati svoje vojnike, niti je itko drugi spreman. Mislim da će biti zaglavljeni s Islamskom državom ondje još dugo vremena.
:: Kakva nas onda budućnost čeka? Islamska država s najgorim zločinima ikad viđenim na TV ekranu na jednoj strani i Rusija koja se širi i guta teritorij susjednih država na drugoj?
Ne, ne, budimo jasni: nemojte misliti da se Rusija nalazi u procesu širenja, gutanja teritorija nauštrb svojih susjeda. Mislim da je situacija u Ukrajini specifična. Ne mislim da nas čeka strašna budućnost s Rusijom koja bi pokušavala obnoviti SSSR ili osvojiti svijet. U slučaju Islamske države, da, izgleda da je to situacija trajnog sukoba i da ćemo vidjeti Islamsku državu u sunitskim područjima u Iraku i Siriji i trajni sukob sa šijitskim režimom u Bagdadu i s režimom u Damasku. I s Kurdima u Siriji i Iraku koji se pokušavaju obraniti. Neće biti lijepa slika.
:: Ostanimo na Ukrajini. Za neke od nas u Hrvatskoj situacija s pobunom proruskih separatista u Donbasu čini se sličnom srpskoj oružanoj pobuni u Hrvatskoj. Vidite li neke sličnosti?
Postoje sličnosti u smislu da vanjska sila, Rusija, šalje i naoružava sunarodnjake, jer to su ljudi iz iste etničke grupe, protiv međunarodno priznate vlade Ukrajine. Taj dio je sličan. Ali postoje također i razlike. Prvo, ovo se događa 23 godine nakon raspada SSSR-a, dok se rat u Hrvatskoj dogodio u kontekstu raspada Jugoslavije. To je važna razlika. U vrijeme kad je rat u Hrvatskoj započeo, Hrvatska nije bila međunarodno priznata. A Ukrajina jest, i to već više od 20 godina. Druga razlika je u tome što je ono što se događalo u Jugoslaviji bio dio Miloševićeva plana da osvoji teritorij većinski naseljen Srbima, dok Rusija, čini mi se, u znatnoj mjeri reagira na događaje. To je razlika.
:: Reagira na što?
Reagira na rušenje Janukovičeve vlasti i na prosvjede u Janukovičevoj bazi Donjecku. I iskoristila je to. A reagirala je i na pritisak Zapada.
:: Smatrate li da SAD ili EU snose dio odgovornosti za eskalaciju?
Smatram da je primarno odgovorna Rusija, koja se upleće u unutarnje stvari druge države i koja je anektirala teritorij, što je jasno kršenje povelje UN-a. No, smatram da su SAD i Zapad izgubili priliku tijekom posljednjih dvadesetak godina, a pogotovu od 2001. godine, da se ophode prema Rusiji kao prema partneru. Nakon što je hladni rat završen, bilo je jasno da je Rusija poražena, ali također je bilo jasno da Rusija neće biti permanentno poražena. Nekako se pretpostavljalo da Rusi mogu biti potpuno ignorirani. Mislim da je to bila velika pogreška. Da je Rusija tretirana s više poštovanja, možda bismo bili u drukčijoj situaciji. Stvarnost je takva da Zapad i cijeli svijet trebaju suradnju Rusije. Ukrajina je jedno pitanje, ali svijet se bavi i iranskim nuklearnim programom, borbom protiv terorizma, Afganistanom, sprečavanjem širenja nuklearnog naoružanja, Sjevernom Korejom... Na svim tim mjestima trebate rusku suradnju. Trebate je u Vijeću sigurnosti. Možete shvatiti zašto je Rusija ponekad imala osjećaj da je iskorištavaju. Na primjer, u Libiji. Rusi su podržali rezoluciju Vijeća sigurnosti koja je imala za cilj zaštitu civilnog stanovništva u Benghaziju. Ali NATO je zatim uzeo tu rezoluciju kao mandat da krene i sruši Gadafija, na što Rusi nisu imali osjećaj da su pristali. I jednom kad je srušen s vlasti, nastavljeni su napadi dok nije ubijen. Mislim da je to velik razlog zbog kojeg Rusi nisu bili tako skloni suradnji oko Sirije. Želim biti jasan: za krizu u Ukrajini odgovorni su isključivo Rusi, ali postoji jasan obrazac ponašanja u kojem ih se nije tretiralo s poštovanjem kakvo zaslužuju. Njihova zabrinutost nije uzimana u obzir.
:: Koliko je sadašnja situacija opasna za svjetski poredak? Smatrate li da će sukobi u Ukrajini prerasti u rat velikih razmjera?
Ne mislim da će doći do rata velikih razmjera. Rat u Ukrajini možda će eskalirati, ne znam što će Rusi učiniti, hoće li štititi ruske enklave i spriječiti Ukrajince da ih zauzmu, ili će im davati potporu, ali nedovoljnu. Možda ćete imati eskalirajuće sukobe u tom dijelu Ukrajine, ali ne mislim da ćete imati nešto u što će se vojno uključiti druge zemlje osim Ukrajine i Rusije. Ne mislim da će biti rata velikih razmjera.
:: No, mogu li SAD i Europa živjeti lagodno s činjenicom da je Rusija uspjela izbrisati međunarodno priznate granice i izvukla se praktički bez posljedica?
To je zaista uznemirujuće. Jer čitav UN-ov sustav počiva na činjenici da jednom kad ste međunarodno priznata država s međunarodno priznatim teritorijem, onda druge zemlje ne mogu proći nekažnjeno ako nasilno osvoje vaš teritorij. To se nikad ne priznaje. Ako otvorite vrata nasilnim promjenama teritorija, to bi bio vrlo uznemirujući presedan. Postoji argument da je Krim imao pravo na samoodređenje, no način na koji su Rusi to izveli bio je jasno kršenje možda najvažnijeg principa u Povelji UN-a. Ako razmislite o ratovima koji su se događali prije 1945., bili su vođeni uglavnom zbog toga da se nasilno mijenjaju granice. A nakon 1945. bilo je vrlo malo takvih ratova.
:: U tom smislu, ako Zapad dopusti da ovo prođe, to bi ipak moglo biti velika opasnost za svjetski poredak.
Apsolutno.
za vrijeme oluje niste baš tako govorili g. galbreight