Četrnaestogodišnji učenik pucao je jučer oko 8.40 sati u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara. Riječ je o učeniku sedmog razreda rođenom 2009. godine. U pucnjavi je ubijeno osmero djece i zaštitar, dok su šestero djece i nastavnica ranjeni. Psihologinja Brankica Stanojević, s više od 30 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima, za Novu.rs objasnila je kako je moguće da se dogodila ovakva tragedija.
Video: Tisuće Beograđana sinoć se okupilo ispred škole u kojoj se dogodio stravičan zločin
"Postoje neki opći društveni faktori s jedne strane i s druge osobni, a kad dođe do negativnog presjeka te dvije stvari, onda se nažalost dogodi ovakva tragedija", kazala je psihologinja. U nedostatku više informacija o pozadini ovog strašnog događaja, kaže da je samo moguće pretpostaviti što je uzrok. "Može se pretpostaviti da je to dijete bilo u nekom velikom osobnom problemu i da je pokušalo problem riješiti na način koji je njemu bio dostupan i da je moguće da nije imalo neki drugi model za rješavanje krizne situacije u kojoj je bilo“, kaže.
Sve to se tiče i obitelji i društva, a oni nerijetko ostanu nijemi na eventualne prve znake da dijete ima problem. "Postoje individualni faktori, recimo, emocionalna preosjetljivost i nestabilnost, osjećaj frustriranosti, ali mi ne znamo sigurno je li dijete slalo neke znakove i signale da nešto nije u redu, pa da oni nisu prepoznati na adekvatan način. Ali postoje i te situacije kada se dijete sasvim povlači, a to povlačenje zapravo je često signal da nešto nije u redu. Ne znamo je li ono ukazivalo ili reklo da ima neki problem, a da su odrasli prokomentirali da to nije ništa strašno i da će proći", dodaje.
Video: Otac preživjele učenice: 'Sakrili su se ispod stolova, on je išao redom i pucao'
Stvari treba gledati iz djetetova kuta, objasnila je.
"Svi mi odrasli moramo se staviti u poziciju djeteta, da ne gledamo stvari kroz našu vizuru, već iz djetetova kuta. Nešto što je nama trivijalno i djeluje kao sitnica, za dijete može predstavljati veliki stres i izvor frustriranosti. Zato djetetu nikad ne treba reći – ma pusti, nije to ništa, već treba prihvatiti da to što nama djeluje nebitno možda jest veliki problem za dijete. Ne treba nikoga unaprijed optuživati, ali moguće je da je dijete reklo nekom da ima neki problem, a da mu je rečeno kako to nije ništa strašno, i onda je ono posegnulo za onim što je imalo kao model za rješenje frustracije. Moguće je da je dijete pokazivalo i indirektne znakove da nešto nije u redu, recimo, znake indirektnog agresivnog ponašanja, povlačenja. Uglavnom, nagle promjene u ponašanju također su apel za pomoć, na primjer, ako je bilo druželjubivo, a postane svađalački nastrojeno, ako počne izbjegavati prijatelje, da se povlači iz komunikacije s roditeljima, ako postaje nervozno, ako se jave promjene u apetitu, ako je nenaspavano. Mi ne znamo je li se to događalo, ali moguće je i da su se neke stvari skupljale“, kaže Brankica Stanojević i dodaje da posebno zabrinjava što je dijete znalo koristiti se pištoljem.
Također, nije poznato jesu li se kod djeteta taložile neke stvari iz okruženja, pa je onda nešto bilo okidač, ali činjenica je da su djeca danas izložena modelima ponašanja koja potenciraju nasilje. "Vi gledate milijun serija, i domaćih i stranih, gdje je uzimanje pištolja način da se riješi problem, gdje je nasilje sredstvo da se riješi situacija. To nas vraća na širi kontekst da je nasilje visoko vrednovano. Mi ga negiramo riječima, ali u realnosti je drukčije. To je alarm da se jedno društvo dobro preispita o tome što mi nudimo djeci", dodala je.
Video: Branimir Bradarić iz Večernjeg lista u Beogradu na mjestu zločina: 'Ovo je nezapamćeni masakr'
Vi ne razumijete sto radite a odraz toga je ovaj uzasan zlocin..namecete sto osoba treba voljeti a sto ne namecu svoje svjetonadzore a suprotne tome kaznjavaju.. a s druge strane govori se o sirini ljudskih prava..