Od prvog dana ove godine na čelu Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ) novi je ravnatelj, 38-godišnji klimatolog dr. sc. Ivan Güttler. Stručan, odmjeren, promišljen, jasan, pouzdan, u komunikaciji iznimno susretljiv, blag i ugodan. Unatoč ozbiljnim temama razgovora, iskreni i opuštajući smiješak nije mu silazio s lica. Skoro pa bismo mogli reći – neka se i vrijeme ugleda na njega.
Nekidan ste u intervjuu kolegici Tanji Rudež rekli: "Klimatolog na čelu DHMZ-a novi je test za ovu instituciju". Što ste time mislili, iako je to, gledajući vremena u kojima živimo, posve logičan izbor?
Deseti sam ravnatelj DHMZ-a i posljednje tri čelne osobe bili su prognostičari: kolega Ivan Čačić te kolegice Nataša Strelec Mahović i Branka Ivančan-Picek. Građanima su bili najviše poznati putem vremenske prognoze. Bili su poznata medijska lica koja smo svakodnevno viđali na našim TV ekranima. Kolega Čačić i danas je aktivan na jednoj od televizija. Dolaskom u DHMZ, prije gotovo 15 godina, isključivo sam se bavio klimatologijom i drugim istraživanjima. Tako da, za razliku od mojih prethodnika, nisam toliko medijski prepoznatljivo lice. Iako sam u tih 15 godina imao niz medijskih istupa, oni su bili rjeđi. Prvi moj intervju, po završetku studija, bio je upravo za Večernji list, u prosincu 2008. Razgovarao sam tada s vašom kolegicom Petrom Maretić Žonjom. Za sve to vrijeme problem klimatskih promjena rastao je. Mi klimatolozi smo, na neki način, drugi tip meteorologa koji proučava promjene kroz dulje vremenske skale, obično deset, dvadeset i više godina. U smislu upravljanja, ovo je dobar trening jer priprema pojedinca na razmatranje dugoročnih utjecaja neke odluke na DHMZ. Nadam se da će se ovaj "test" pokazati dobrim i da će se ponoviti i nakon mene, odnosno da ja neću biti i posljednji klimatolog na čelu DHMZ-a. Moram istaknuti da sam ponosan na glatki i kontrolirani prijelaz ovlasti s moje prethodnice, dr. sc. Branke Ivančan-Picek, na mene. Bio sam Brankin zamjenik posljednje dvije godine i to je bilo jako vrijedno i korisno iskustvo. Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo da sam iz operative samo "uskočio" na ovu odgovornu funkciju. Sretan sam što je i taj prijelaz prošao postupno. Sve je bilo na vrijeme komunicirano. Bio sam predložen, nije bilo odmah očito da ću biti novi glavni ravnatelj. Meni je bilo prihvatljivo ostati zamjenik glavne ravnateljice ili ravnatelja. To mi je iskustvo ukazalo na veliku odgovornost koja dolazi s preuzimanjem funkcije glavnog ravnatelja, posebice u vremenu sve intenzivnijih i učestalijih jakih oluja, tuča, suša, požara. Drago mi je da sam ipak odlučio riskirati i prihvatiti ovu odgovornu funkciju. I ovih prvih dana bilo je dosta gusto s obavezama. Srećom, bilo je relativno mirno što se vremena tiče, osim nekoliko crvenih upozorenja zbog olujnog vjetra. Tako da sad jednim okom pratim što se događa u DHMZ-u, a drugim okom radarske i satelitske snimke da vidim što se događa u atmosferi.
DHMZ je prije bio u divnoj staroj zgradi na Griču, a sad se nalazimo u zgradi Kraša, jednoj od četiri lokacije gdje se DHMZ privremeno nalazi. Kakvo je trenutačno stanje i što se planira, jer znamo da se DHMZ treba trajno preseliti u kampus na Borongaju?
Potres 2020. ubrzao je već ranije planiran proces preseljenja. Zgrada na Griču, u kojoj je DHMZ i nastao, potpuno je uništena u potresu i nju je preuzeo Hrvatski povijesni muzej koji radi na vrlo zahtjevnoj i opsežnoj rekonstrukciji. Nama je bitno što ćemo, u dogovoru s Muzejom, ostati dijelom prisutni na toj lokaciji. Naime, nakon obnove u zgradi će se otvoriti Memorijalna soba Andrije Mohorovičića, najpoznatijeg hrvatskog geofizičara, seizmologa i meteorologa, koji je upravo u toj zgradi proveo cijelu svoju karijeru i došao do najvećeg znanstvenog otkrića koje je postigao neki znanstvenik radeći u Hrvatskoj – Mohorovičićev diskontinuitet ili skraćeno Moho sloj, granica između Zemljine kore i plašta. Usto, na prostoru te zgrade nastavit ćemo s meteorološkim mjerenjima koja su sad privremeno pomaknuta u obližnji park Grič. Mjerenja na Griču imaju dug neprekinut niz podataka jer od samih početka mjerenja, od 1. prosinca 1861., nije bilo prekida. Danas smo u zgradi Kraša, u najmu. I taj prostor ispunjava potrebe operativnog rada što se tiče prognoze vremena. Ali situacija je komplicirana jer se nalazimo na još tri lokacije. Jedan nam se laboratorij nalazi u Maksimiru, iznajmljujemo dva prostora i na Brodarskom institutu, za laboratorije vezane uz kvalitetu zraka, a tu je i još jedan laboratorij te služba za automatska mjerenja u hangaru na mjestu buduće zgrade DHMZ-a na Borongaju. Ta dislociranost dosta nam otežava i komplicira posao tako da nastavak modernizacije DHMZ-a i izgradnja nove zgrade jest nešto što će nas konsolidirati i za idućih sto godina osigurati dobre resurse za rad. Koliko god digitalizacija ulazila i u dio poslovanja DHMZ-a, ljudski će faktor i dalje biti jako bitan u sustavima prognoze i motrenja klimatskog sustava. Nova zgrada na jednom će mjestu okupiti sve naše službe i laboratorije koji se trenutačno nalaze na drugim lokacijama po Zagrebu, našu arhivu i knjižnicu koje sadrže i arhivska mjerenja unatrag više od stotinu godina. Partner u tom projektu nam je Institut za vode Josip Juraj Strossmayer koji je posvećen problemu kvalitete vode i koji će biti naš sustanar u novoj zgradi na kampusu Borongaj. U sklopu ovog projekta ostvarit ćemo i bitan skok u modernizaciji naših metoda, alata i usluga u području prilagodbe na klimatske promjene.
GALERIJA Ovako je Zagreb izgledao prije točno 11 godina: Obilni snijeg paralizirao je metropolu
VEZANI ČLANCI:
Kakva će biti ta nova zgrada DHMZ-a, odnosno hoće li ona, baš zbog svoje uloge, namjene i misije, biti primjer samoodrživosti, kako ubuduće treba graditi javne zgrade?
Trenutačno smo u postupku finalizacije dokumentacije i vjerujemo da ćemo uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju kroz nacionalna i EU sredstava novog programskog razdoblja. U suradnji s nadležnim Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja želimo sagraditi zgradu koja će imati što niži ugljični otisak, tako da je pri projektiranju mnogo pozornosti uloženo u planiranje osvjetljenja, grijanja i hlađenja. Lani smo projekt proširili uključivanjem fotonaponskih panela na sva tri krova zgrade. Ona će imati značajnu energetsku potrošnju jer će se u njoj nalaziti informacijsko-komunikacijski centar s posebnim superračunalima koja su zahtjevna što se tiče potrošnje električne energije. Ali s takvom lokalnom proizvodnjom struje, osobito u ljetnim mjesecima, mislim da ćemo velik dio energije sami proizvoditi. Dosta je pažnje posvećeno i sakupljanju oborinskih voda, a i sam je prostor dizajniran tako da bude dovoljno zelen, da ima dosta prirodnog hlada, te će zgrada biti položena tako da omogućuje dobru cirkulaciju zraka. Natječaj za zgradu proveden je 2017., stiglo je 15 rješenja. Odabrano je rješenje koje je za nas bilo najpraktičnije i nimalo ekstravagantno. Naime, zgrada će se sastojati od tri dvokatna objekta s prizemljima, povezana mostovima, a procjena graditeljske struke jest da gradnja neće biti komplicirana. Vjerujemo da će naša nova zgrada biti primjer kako bi se u budućnosti mogle graditi zgrade za državnu i javnu uporabu u našoj zemlji.
Kada će se krenuti u gradnju?
Uz pretpostavku da tijekom ove godine dovršimo svu potrebnu papirologiju, gradnja bi mogla krenuti iduće godine. Očekujemo da bi se krajem 2028. većina DHMZ-a već nalazila u novoj zgradi. Plan je ambiciozan, ali nije nerealan. Optimizam temeljim na tome što zgrada konstrukcijski nije komplicirana te se nadamo da neće biti nikakvih neočekivanih problema u izvedbi. Nažalost, proteklih se godina izgubilo nešto vremena zbog spora sa Sveučilištem u Zagrebu i Fakultetom hrvatskih studija, no spor je uspješno završen krajem prošle godine. Uz mnogo uloženog truda, posebice bivše glavne ravnateljice, građevinska dozvola je pravomoćna.
Za vaš posao potrebna je vrlo sofisticirana oprema, a s kakvom opremom sad raspolažu naši meteorolozi, hidrolozi i ostali te hoće li u novu zgradu biti prenesena postojeća oprema ili će se u međuvremenu nabaviti u tom trenutku najsuvremenija?
Odgovor bih podijelio na tri dijela. Jedan je dio sama oprema u smislu mreže mjerenja koja je u Hrvatskoj doživjela golemi skok jer su kroz tri ključna projekta – METMONIC, AIRQ i VEPAR – modernizirane sve tri naše motriteljske mreže: meteorološka, hidrološka i mreža za trajno praćenje kvalitete zraka. Sva tri projekta financirana su nacionalnim i europskim sredstvima. Time je napravljen velik tehnološki iskorak kakav dosad nikada nije bio zabilježen u povijesti DHMZ-a. Svi su ti sustavi komplementarni i usklađeni na području cijele Hrvatske. Drugi dio odnosi se na različitu opremu u laboratorijima, od kojih je jedan dio instrumenata nabavljen i kroz navedene projekte modernizacije. Ona će biti prenesena u novu zgradu, što će trajati nekoliko mjeseci. Ići ćemo korak po korak. Uz izgradnju nove zgrade i nastavak modernizacije DHMZ-a, vezano je i jačanje naših računalnih kapaciteta. Projektom AIRQ-u nabavili smo superračunalo koje koristimo za modeliranje kvalitete zraka te prognoze, projekcije i analize. No kako je u tom segmentu uvijek potrebna nadogradnja i osuvremenjivanje, već planiramo novi računalni centar koji će se nalaziti u novoj zgradi. Osim jakih hardvera bitan je i dobar softver, dobri servisi koji mogu posluživati meteorologe, ali i odgovoriti na sve veću potrebu i interes građana i gospodarstva za našim podacima i informacijama. Tu nam je veliki naglasak na modernizaciji naših servisa za jačanje podrške državi i drugim tijelima u svrhu prilagodbe na klimatske promjene koje se neosporno događaju. Posljedice klimatskih promjena već osjećamo – povećana pojava požara, suša, poplava, olujnog nevremena. Nažalost, te su pojave sve učestalije i intenzivnije, stoga želimo imati informacijske sustave koji će nam omogućiti što brže slanje upozorenja na takve pojave stožerima civilne zaštite, Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici, MUP-u, MORH-u, Hrvatskim vodama, županijama, ostalim ministarstvima i građanima. Naša mrežna stranica, meteo.hr, jako je posjećena i kontinuirano se osvježava prognozom vremena, slanjem radarskih snimaka, mjerenjima s naše mreže postaja, specijaliziranim prognozama. Iako time pokrivamo velike potrebe, svjesni smo i potreba onih deset posto građana i gospodarstva koji žele još brže, još točnije i još preciznije informacije. Stoga kontinuirano radimo na implementaciji novih alata i tehnologija kako bismo udovoljili i najzahtjevnijim korisnicima. Želja nam je osigurati vrhunsku uslugu koja će zadovoljiti širok spektar potreba naših korisnika, od tijela javne vlasti kao naših strateških partnera do građana kao naših glavnih korisnika.
Koliki vam je to izazov jer vrijeme postaje sve ćudljivije i promjene su iznenadne, a nerijetko i razorne. Recimo, lani u srpnju, kad je Zagreb zahvatilo strašno nevrijeme, ljudi su bili nespremni pa su se dogodile i velike materijalne štete. Je li to razorno olujno nevrijeme u srpnju bilo svojevrsna prekretnica kada je shvaćeno da upozorenja moraju biti brža i preciznija?
Za olujno nevrijeme u srpnju bilo je dovoljno rano izdano narančasto upozorenje za opasne vremenske uvjete. U javnosti i stručnim krugovima povela se rasprava jesmo li ranije trebali ići s crvenim upozorenjem. No kod takvog tipa vremenskih događaja doslovno u pola sata sve se može ubrzati i intenzivirati, da iznenadi čak i same meteorologe. Taj je događaj bio solidno prognoziran, narančasto upozorenje bilo je dovoljno rano javno dostupno i podijeljeno sa svim institucijama. A crveno je upozorenje bilo izdano 30-40 minuta prije nego što je olujno nevrijeme zahvatilo Zagreb. Što se zapravo događa? Klimatske promjene povećavaju učestalost takvih događaja, pogotovo u dijelu toplinskih valova koji se čak i mogu prognozirati, ponekad i tjedan dana unaprijed. To je dovoljno vremena da se upozori građane. Slično je i s hladnim valovima koji su rjeđi, ali se već pet dana ranije može upozoriti na njih. No, oluje će još dugo ostati najteži zadatak meteorologa. I njihovo praćenje i njihovo prognoziranje. Ipak, važno je što danas imamo, upravo zahvaljujući projektu METMONIC, cijelu Hrvatsku pokrivenu radarskim mjerenjima koja nam omogućuju preciznije praćenje putanje oluja – hoće li one ići preko Zaprešića ili preko Krapine ili će ići ipak južnije preko Velike Gorice. Ponekad je dovoljno sat ili pola sata prije upozoriti na njih kako bi se građani stigli pripremiti. Imamo odlično razvijen sustav za rana upozorenja zahvaljujući znanju i predanom radu naših stručnjaka. I to je nešto što će DHMZ kontinuirano nastaviti razvijati. Dio smo Meteoalarma, jedinstvenog europskog servisa koji objedinjuje službena upozorenja na opasne vremenske pojave nacionalnih meteoroloških službi. Kada turisti posjete našu zemlju, recimo, iz Njemačke i Poljske, oni znaju što je Meteoalarm. Isto tako, kada naši građani putuju, recimo, u Austriju, oni također znaju što je Meteoalarm i što označavaju zelena, žuta, narančasta i crvena upozorenja. Naravno, taj ćemo sustav i dalje dodatno razvijati. Stoga nam je jako važno osigurati dovoljan broj stručnjaka, što nam u posjednih nekoliko godina predstavlja veliki problem. Zašto? Dio smo državnog sustava i politika plaća u tom je dijelu ipak konzervativnija nego u bankarskom i privatnom sektoru koji su u tom smislu daleko konkurentniji od nas u privlačenju stručnog kadra.
VEZANI ČLANCI:
Na to je nedavno upozorila i vaša prethodnica.
Tako je. To je ozbiljan i velik problem. Sada imamo u najavi jednu, recimo to tako, pozitivnu revoluciju u dijelu plaća u državnim i javnim službama te vjerujem da će rad na DHMZ-u na taj način postati privlačniji novim stručnjacima.
Kako to mislite zadržati svoje mlade kolege i kolegice da samo zbog većih plaća ne odu u banke ili IT sektor?
Nadamo se da će ovaj mali skok u materijalnim pravima državnih službenika i nas meteorologe ojačati u tom smislu. Nama trebaju i meteorolozi, i hidrolozi, i kemičari, matematičari, informatičari... Imamo čitavu jednu vojsku motritelja diljem Hrvatske koji ponekad rade u vrlo nezahvalnim uvjetima, na Zavižanu, neki su izolirani na Komiži, Lastovu... Sve su to teški uvjeti za rad. I za tu se skupinu ljudi također planira povećanje plaća. Stoga vjerujem da ćemo postati nešto konkurentniji u odnosu na privatni sektor. Zaista se iskreno nadam tome. Međutim, jedno je privući ljude, a drugo je zadržati ih. Zato posljednjih nekoliko godina intenzivnije razmišljam o načinu komunikacije, kulturi međusobnih odnosa na DHMZ-u. Kada sam imao 28 godina te su mi stvari bile nebitne, važnije je bilo kako radiš, programiraš. A sad s 38 godina vidim da iza te kulture i načina komunikacije stoji jako mnogo toga. Ponekad i s malim intervencijama, jasnijom i pristojnijom komunikacijom ili kraćim sastancima i dokumentima između državnih službenika i naših suradnika možemo dovesti do malih pomaka na više mjesta. A sve te male intervencije, kada se akumuliraju, vjerujem da će poboljšati kulturu rada u DHMZ-u i našu suradnju s drugim tijelima. Svjesni smo da smo često izloženi kritikama građana, iako nekada dobijemo i pohvale. Omjer je možda 1:10, na svakih 10 kritika dobijemo jednu pohvalu. I na to smo naviknuli. To nije ništa novo već se proteže od samih početaka rada. Uspostavom moderne meteorološke službe krajem 19. stoljeća u Britaniji kritike su krenule odmah, prvoga dana. Ima još jedno područje koje je relativno svježe i za koje želim osigurati da DHMZ bude u korak s drugim službama i institucijama u Hrvatskoj, a to je područje primjene umjetne inteligencije. Prošla 2023. ostat će upamćena kao godina u kojoj je široka primjena umjetne inteligencije postala operativna. To više nisu rana istraživanja, prototipi.
Baš sam vas to kanila pitati. Svi sada govore o primjeni umjetne inteligencije u gotovo svim vrstama zanimanja. Analiziraju se prednosti i mane. Koliki će biti upliv umjetne inteligencije u vašem poslu i koliko će se izrada prognoza oslanjati upravo na umjetnu inteligenciju?
Imamo tu dva zgodna primjera. Meteorološka zajednica, pa i DHMZ, već ima iskustva s primjenom neke vrste strojnog učenja u zadnjih desetak godina. Recimo, u području prognoze vremena danas se takvi sustavi umjetne inteligencije mogu istrenirati na temelju naših klasičnih prognoza i mjerenja. To možda nema neki golemi skok u smislu točnosti i preciznosti prognoze, ali ima veliki skok u brzini pa se može dobiti prognoza koja je za desetak posto kvalitetnija. DHMZ je član ili predstavlja Hrvatsku u nekoliko međunarodnih organizacija – ECMWF, EUMETSAT i EUMETNET – i nijedna europska zemlja pojedinačno ne može sama osigurati dovoljan broj stručnjaka za implementaciju ove tehnologije u području meteorologije. Google, IBM i druge velike tvrtke lakše privlače stručnjake za to područje, ali zato mi unutar triju naših organizacija na meteorološkom polju, koje pokrivaju zajedničko djelovanje u Europi, međusobno surađujemo i već imamo projekte koji svim građanima Europe omogućavaju usporedbu meteorološke prognoze napravljene klasičnim modelima, nastalim kroz 50-ak godina, s prognozama napravljenima s pomoću modela koji su razvijeni posljednje dvije-tri godine. Usporedbom se jasno vidi impresivan napredak.
A kakav je interes studenata baš za meteorologiju i klimatologiju, je li on u posljednje vrijeme povećan možda i zato što su zabrinuti za sudbinu svijeta u kojem žive?
Što se tiče kemičara i hidrologa puno je veći bazen stručnjaka jer po natječajima vidim puno veći broj njihovih prijava. Tu imamo dosta dobru i zdravu bazu te bez većih problema nalazimo kolege za rad na području hidrologije ili kvalitete zraka. U slučaju meteorologije, stvar je složenija. I s kolegama na Geofizičkom odsjeku PMF-a stalno razgovaramo na tu temu. Ponosan što nekoliko naših kolega sudjeluje u nastavi kao podrška profesorima na PMF-u, Prometnom fakultetu... Na taj način sudjelujemo u odgoju nove generacije meteorologa, a istodobno i "snimamo" potencijalne kandidate za naše redove. Tu svari osciliraju. Recimo, od pet do 15 studenata godišnje upisuje smjer Geofizike, a kasnije neki od njih studiraju oceanografiju, neki seizmologiju, neki meteorologiju. To su dosta niske brojke u odnosu na broj studenata koji upisuje, primjerice, Ekonomski ili Pravni fakultetu, što se mjeri u stotinama ili čak i tisućama. To nam je veliki problem. I onda, nakon što diplomiraju, neka velika kompanija ili banka ponudi, uvjetno rečeno, našim studentima plaću, čak tri ili četiri puta veću, što ih može odvući od ljubavi prema struci. Nedavno sam imao predavanje na Geofizičkom odsjeku PMF-a. I tada sam pitao studente zašto su upisali geofiziku. Najviše me oduševio jedan student koji je kazao: "Ja bih htio ići po terenu raditi mjerenja. Mene to zanima." Upravo to je ona izvorna fizika, geofizika i meteorologija. Neovisno o digitalizaciji, trebat će nam i dalje ljudi koji će biti analitičari, programeri itd. Briga za naše sustave za motrenje diljem Hrvatske i rad u laboratorijima još dugo će tražiti ljudsku intervenciju. Možda će robotika i tu malo ući, ali robotizacija u smislu rada na terenu ipak će još pričekati. I zato me oduševio taj student. Treba nam takvih ne jedan nego deset. Onih koji će biti spremni tri dana u tjednu ići po terenu, obilaziti naše postaje, provjeravati je li sve u redu, popravljati manje kvarove, uspostavljati nove postaje: meteorološke, hidrološke i za praćenje kvalitete zraka. Zato nastojimo iskoristiti svaku priliku za privlačenje takvih studenata. Sudjelujemo u nastavi, pružamo studentima mogućnost prakse na DHMZ-u, mentorsku podršku u izradi diplomskih radova. Također, prisustvujemo događanjima u organizaciji Sveučilište u Zagrebu ili Tehničkog muzeja "Nikola Tesla" na kojima predstavljamo rad na DHMZ-u, populariziramo naše područje znanosti i razgovaramo sa studentima o mogućnostima suradnje ili zaposlenja. Tu ću se vratiti na pitanje plaća, jer mislim da će "mala revolucija" u sustavu plaća u državnom i javnom sektoru dosta olakšati situaciju. Malo ćemo sustići i smanjiti tu veliku razliku između onoga što nudi privatni sektor i što nudi državna služba. DHMZ nikada neće zapošljavati tisuće ljudi. Kod nas radi 330 ljudi i oni pokrivaju sve obaveze, od izrade meteoroloških i hidroloških prognoza, održavanja meteoroloških i hidroloških postaja te postaja za praćenje kvalitete zraka, mreže oceanografskih plutača, rada u laboratorijima, na sustavima radarskih mjerenja, pružanja podrške raznim gospodarskim sektorima, poput poljoprivrede, energetike, prometa, šumarstva itd. Iako se radi o zaista velikom opsegu djelovanja, mi to s našim brojem zaposlenika možemo obavljati. A svi oni moraju biti educirani i moraju se kontinuirano i dalje educirati. Unatoč niskim plaćama, prednost je DHMZ što kontinuirano potiče i omogućava kolegama stručno i znanstveno usavršavanje, upisivanje doktorata, specijalizacije i dodatne edukacije. Danas je potreba za cjeloživotnim obrazovanjem posve očita, a DHMZ u tom smislu daje punu podršku.
VIDEO Kakva nas zima očekuje? Vakula: 'Nastavak iznadprosječno toplih mjeseci, ne znam bi li se itko usudio tvrditi da će biti snijega'
Svjedobno se podignula velika galama oko sudbine sustava za obranu od tuče. Imamo dva tabora, jedan zagovara daljnju starinsku uporabu raketa i protivi se ovome što imamo sad. Što vi kažete?
Zapravo, postoje tri tabora, a taj treći je nekako zanemaren, a bitan je. Postoje neke teorijske podloge da unošenje kemijskog reagensa srebrova jodida u atmosferu na bilo koji način – raketama, generatorima, zrakoplovom – može smanjiti dimenziju zrna leda i onda neće pasti, na primjer, tri zrna veličine 10 centimetara, nego puno više njih veličine centimetar-dva. To je bila, pojednostavljeno rečeno, ideja metode obrane od tuče zasijavanjem oblaka. Postojale su neke teorijske podloge za takva razmišljanja. Krajem 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća rađeni su eksperimenti u SAD-u, Švicarskoj i Italiji tako što se u npr. 50 oblaka unosio srebrov jodid, a u 50 nije. Neki su rezultati pokazali da ova metoda nema nikakvog utjecaja na tučonosne oblake, stoga se i formirala grupacija koja je zaključila da je metoda neučinkovita. Znači, pucali ili ne pucali srebrov jodid, količina oborine, odnosno količina tuče, jednaka je u prosjeku u oba skupa oblaka. To vrijedi i za one na koje se djelovalo i one na koje se nije djelovalo. Međutim, neki od tih rezultata pokazali su da kinetička energija zrna, kada se na njega na taj način djeluje, može biti trostruko veća. Iz toga proizlaze tri tabora. Jedan koji kaže srebrov jodid će riješiti problem s tučom svugdje u svijetu. Drugi koji brani zaključak da je srebrov jodid neučinkovit jer ne vidi razliku pucalo se ili ne pucalo. I treći koji kaže da ćemo imati još veći problem, još veće štete od tuče ako djelujemo na te oblake.
I što sad?
U Hrvatskoj više nemamo unošenja srebrova jodida s pomoću raketa. Odluku je donijelo Ministarstvo poljoprivrede koje je zaduženo za nadzor provedbe Zakona o tuči. Osim neučinkovitosti i potencijalne veće štete, tu se javilo i pitanje nedovoljnih financijskih sredstava i neredovitog podmirivanja financijskih obveza nekih županija obuhvaćenih obranom od tuče. Stoga je donesena odluka da se raketna komponenta neće više upotrebljavati. Način na koji se danas unosi srebrov jodid i na koji DHMZ provodi svoju zakonsku obavezu provođenja sustava obrane od tuče jest putem generatora. Znači, ista kemikalija, samo drugi način unošenja. Kao i lijek koji se može u tijelo unositi kao prašak ili kao tableta, tako i mi srebrov jodid u atmosferu unosimo na drugi način kako ne bismo radili štetu većih dimenzija, na što upućuju i neki znanstveni dokazi. Također, nastojimo objasniti da postojeći sustav obrane od tuče u Hrvatskoj, koji provođenje obrane od tuče stavlja u nadležnost nacionalne hidrometeorološke službe, ne postoji nigdje u Europskoj uniji. DHMZ je jedina meteorološka služba u cijeloj Europskoj uniji koja ima tu obavezu. Nigdje u Europskoj uniji naši kolege meteorolozi nemaju obavezu gađati oblake raketama ili unositi srebrov jodid drugim metodama. U nekim zemljama EU to je obaveza nekih agencija pri ministarstvima ili privatnih udruženja i inicijativa.
Znači, tamo je to privatizirano. Što je onda bolje rješenje, ovo naše, da je to obaveza DHMZ-a u sklopu državnog sustava, ili da se to preda u privatne ruke?
Što se tiče stručnih procjena Svjetske meteorološke organizacije i svih dosadašnjih istraživanja, zasijavanje oblaka kemijskim reagensom srebrovim jodidom nema znanstvenu osnovu. Ono što je naš zadatak, zadatak DHMZ-a, jest da kroz što točniju prognozu vremena, što točnija upozorenja i kroz što gušću mrežu mjerenja mapiramo koji su dijelovi Hrvatske najviše izloženi tuči. Nije svaki dio naše zemlje pod istim rizikom od pojave tuče. To je jedan skup informacija. Drugi je da s pomoću radarskih mjerenja što ranije damo upozorenje na dolazak nekog tučonosnog oblaka tako da građani mogu poduzeti odgovarajuće mjere zaštite. Važno je da DHMZ ima modele kojima može dovoljno rano, nekoliko sati prije dolaska takvog oblaka, odaslati upozorenje. Dio imovine se ipak može zaštiti na takav način. Možda ćemo za nekih desetak godina moći i dan ranije najaviti da, recimo, u Krapini ili u Našicama postoji visoka vjerojatnost pojave tuče tih i tih dimenzija. To nam još bježi, potreban je daljnji razvoj meteorološke struke kako bismo mogli tako nešto najaviti dan ili dva unaprijed. Možemo reći da postoje uvjeti za nastanak tučonosnih oblaka, ali još ne možemo reći: "Tuča će pasti u Osijeku, Belom Manastiru ili u Vinkovcima." Toliko precizni još ne možemo biti. Mi ćemo i ove godine ispuniti, u skladu s financijskim i kadrovskim mogućnostima koja su nam na raspolaganju, svoju zakonsku obavezu i već se pripremamo za ovogodišnju sezonu obrane od tuče. Vidjet ćemo u kojem će smjeru ići zakonske izmjene, pri čemu konsenzus oko tog pitanja i dalje ne postoji. Možda će biti nekih pomaka na tom području 2025.
Kad ste već spomenuli što preciznije prognoziranje, u nas vrlo popularna norveška aplikacija za vremensku prognozu objavila je u koji će točno sat na Silvestrovo snijeg početi padati u raznim našim gradovima. Tako je u Zagrebu snijeg trebao početi padati u 19 sati. Koliko su takve informacije vjerodostojne, može li se baš u sat predvidjeti tako nešto i mogu li se ljudi onda pouzdati u takvu informaciju ili se tu ipak radi o marketingu iza kojeg se krije i obmanjivanje ljudi?
Model za prognozu vremena računa stanje atmosfere svaku minutu-dvije. Znači, teoretski, od takvih aplikacija možemo svake minute dobiti podatak kako taj model vidi razvoj temperature, naoblake, vjetra. Međutim, zbog promjenjivosti atmosfere te informacije nemaju praktičnu korist. Ono što dosta pouzdano možemo reći jest hoće li se u nekom dijelu dana, recimo prijepodne ili poslijepodne, dogoditi neka oborina. Ta informacija može biti točna. Ako imamo aplikaciju koja prezentira stanje atmosfere svaka tri-četiri sata, njoj bih dao neku veću težinu. Drugo, kako raste vremensko razdoblje, odnosno ako želimo u četvrtak doznati kakvo će vrijeme biti u nedjelju, mogućnost za devijacije vremenske prognoze sve su veće. Tu važnu ulogu ima čovjek i sustavi umjetne inteligencije koji uspijevaju različite pojedinačne prognoze integrirati, analizirati te onda iznijeti najvjerojatniju prognozu. Prognoze će se uvijek temeljiti na vjerojatnosti. Recimo, vjerojatnost da padne oborina, snijeg te i te količine jest 70 posto. Treba proći vrijeme da se ljudi naviknu na takav način prognoze. U Hrvatskoj imamo jako kvalitetne aplikacije. HRT, HAK i DHMZ imaju aplikaciju HRTmeteo koja je solidna i sažima osnovne informacije. Ja osobno imam tu i još jednu europsku aplikaciju. I meni je to kao meteorologu dovoljno. No moram reći da sam skeptičan kada mi netko kaže: "Kiša će pasti u 16.59." Ako je sad 16 sati pa netko kaže da će kiša pasti za 59 minuta, to je onda prihvatljivo. To se zove nowcasting. Međutim, ako je danas četvrtak i netko tvrdi da će kiša pasti u subotu u 16.59, u tome ne treba tražiti vrijednost te informacije. To je tada više stvar marketinga. Složeno je pitanje kako najbolje prenijeti meteorološke informacije građanima. Iza toga je cijela znanost. Danas neke meteorološke službe i europski servisi angažiraju cijelu vojsku dizajnera i ljudi koji znaju kako komunicirati obavijest, kako ne dizati paniku, kako komunicirati tu nepouzdanost. To je znanost za sebe.
Iako ste rekli zašto je teško davati neku dugoročnu prognozu, možete li ipak reći hoćemo li do kraja zime doživjeti pravu zimu, s niskim temperaturama i obilnijim snijegom jer smo tijekom nedavnih božićnih blagdana imali situaciju da su na kontinentu temperature bile između 15 i 20 Celzijevih stupnjeva?
Kada radimo sezonske prognoze, onda se one baziraju na tome kolika je vjerojatnost da neki mjesec ili sezona budu topliji, hladniji, kišovitiji ili snježniji od prosjeka. Problem je što su u ovim našim geografskim širinama te prognoze ograničene. Sezonske prognoze jako dobro funkcioniraju u tropskom području zbog tamošnjih procesa. Primjerice, konkretno sad imaju El Niño, jednu toplu anomaliju temperature Tihog oceana, i to im olakšava prognozu jer znaju što te topline rade oborinama. Ovdje u Europi više se suočavamo s izazovima u vezi sezonskih prognoza. U dijelu temperature vidi se napredak, ali oborine nam i dalje pričinjavaju "glavobolju". S kvalitetom sezonskih prognoza za oborine, uključujući i snijeg, ne možemo biti zadovoljni. Ipak, u odnosu na prije, na sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, vidi se fascinantan napredak što se tiče prognoza za jedan i za tri dana unaprijed. Jednom sam upitao bivšu glavnu ravnateljicu: "Branka, kako ste mogli raditi s ograničenim mogućnostima i sporim dolaskom informacija, bez radara?" To je tada bilo čudo. Sada je, međutim, važno očuvati i održavati sve te sustave, od radara do satelita. Puno se očekuje i od sustava umjetne inteligencije, hoće li pronaći nešto što će se moći iskoristiti za sezonske prognoze. Ipak, postoji jedna veza. Ako smo imali dulje sušno razdoblje, znamo da nemamo vodenu paru na tlu. To se može iskoristiti kao prognostički signal za sljedeću sezonu. Isto tako, ako su jako visoke temperature, mora dolaziti do povećanog isparavanja. To nas može upućivati na neki prognostički signal. A kada je riječ o prognozi za ovu zimu, do kraja klimatološke zime, dakle do početka ožujka, velika je vjerojatnost za vrijeme toplije od prosjeka u cijeloj Hrvatskoj. Što se količine oborine tiče, postoji signal za količinu oko prosječne ili veću od toga. No bez obzira na očekivano toplije vrijeme od prosjeka, može biti kraćih razdoblja s temperaturom nižom od prosjeka, moguće i osjetno nižom. Stoga se ne može isključiti pojava barem jednog kraćeg hladnog vala, kao ni pojava kraćih razdoblja s količinom oborine mjestimice većom od prosječne. Trenutačno se ne može govoriti i o vrsti oborine.
Nema dvojbe da je čovjekov utjecaj na klimu poguban. To i sami vidimo i osjećamo. Kako je nedavno objavljeno, prošla je godina bila najtoplija u posljednjih sto tisuća godina. I te informacije o posljedicama klimatskih promjena jako su zastrašujuće jer se sve češće koriste izrazi – kataklizma, razarajuće oluje, smrtonosni požari, Zemlja gori... Kod ljudi sve to izaziva ne samo brigu već i strah. No potiče li ih to da mijenjaju način razmišljanja i djelovanja pa ćemo spasiti i planetu i sebe ili nepovratno srljamo u propast?
U posljednjih 15-ak godina puno sam govorio i razgovarao o klimatskim promjenama i uvijek sam "plesao" između toga kako ljudima objasniti da su klimatske promjene neupitne, da mjerenja pokazuju da se dijelovi Hrvatske zagrijavaju za 0,2-0,3 stupnja svakih deset godina. To možda nije ekstremno, ali je očito da temperatura raste. Kako komunicirati činjenicu da se klima mijenja, da raste broj toplinskih valova? Naravno, toplih ljeta bilo je i prije. Znalo se i prije dogoditi da se u Kninu izmjeri 40 stupnjeva, ali to se sad događa češće, intenzivnije i na većem području. Druga su krajnost fatalizam i katastrofizam u javnosti. To mi nije blizak način komunikacije. Nisam za komunikaciju u stilu "prijeti nam Sahara do Zagreba". Činjenica jest da se Sahara širi i da je pod najvećim rizikom Pirinejski poluotok. Međutim, Hrvatska nije u toj situaciji. Mi još uvijek imamo dovoljno oborine, ali raste nam temperatura. Vidimo preraspodjelu unutar ljeta, sve više sušnih razdoblja s čestim požarima, dok više oborine imamo u hladnijem dijelu godine. Također, velika je razlika reći – do kraja stoljeća razina mora raste 50 centimetara, što očekujemo, i reći da će porasti dva metra i potopiti sve. U komunikaciji klimatskih promjena uvijek imam dilemu kako prenijeti način na koji mi stručnjaci to vidimo, a istodobno ne izazvati strah među ljudima. Nikako nisam za pristup koji koristi strah. Takav pristup ne podržavaju ni kolege sinoptičari jer nećemo izdati crveno upozorenje, ako situacija to ne zahtijeva. Nismo "laki na okidaču" kada je o crvenom upozorenju riječ. Kolege puno razgovaraju i analiziraju hoće li upozorenje podići s narančastog na crveno ili sa žutog na narančasto, što već označava opasne vremenske uvjete. Pokušavamo biti objektivni, jasni, aktualni, ali ne pretjerivati i nepotrebno širiti strah. Američki klimatolog Michael Mann kaže: "Klimatske promjene su toliko težak problem da ga nema potrebe preuveličavati". To je smjer koji je i meni blizak. Prije deset, dvadeset godina imali smo negiranje klimatskih promjena, danas ponekad imamo preuveličavanje klimatskih promjena. To je komplicirani društveni i okolišni problem i velika je odgovornost meteorologa što točnije pratiti, mjeriti i jasno komunicirati informacije s javnošću i donositeljima odluka.
Jesu li donositelji odluka u našoj zemlji dovoljno svjesni tog problema, da vremena za premišljanja nema već treba djelovati sad, odmah?
Ovo je moja privatna procjena koju ne mogu potkrijepiti nekom studijom. Čini se da je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju na razini političara, donositelja odluka, i ta tema ušla u njihove razgovore te sastanke. I u lokalnim zajednicama sve više raste svijest o tome. Ljudi se puno više informiraju, zovu, pitaju. Smatram kako će se postupno reflektori maknuti s klimatologa koji će i dalje biti stabilan izvor informacija i mišljenja, dok će posao dekarbonizacije i prilagodbe prijeći na sve druge sfere društva. Ne pada mi na pamet nijedan fakultet na kojem se ne može govoriti ili ne govori o klimatskim promjenama. Prije dvije-tri godine razgovarao sam s kolegama na Tekstilnom fakultetu i oni su mi rekli da proučavaju vrste materijala i načine proizvodnje kako bi smanjili negativan utjecaj na klimu. Znači, nema ljudske djelatnosti koja nije povezana i koja ne utječe na klimu. U prethodnom pitanju implicirali ste na aspekt mentalnog zdravlja jer određeni način prezentacije informacija o klimi može izazvati strah. Ljudi imaju svoje brige – zdravstvene, financijske, egzistencijalne, s djecom, sa starijima... – i nema potrebe da ih još i mi klimatolozi dodatno strašimo. Napredak u edukciji je spor, ali se vidi. Trend zagrijavanja robusna je pojava i ona se nastavlja. Ako se nastavi i dalje ovako kako je sad, svijet neće biti jedan i pol stupnja topliji, nego će biti tri stupnja topliji od prosjeka, što je jako loše. Ali s druge strane, postoje rješenja koje globalno zagrijavanje mogu zadržati unutar tog jednog i pol stupnja. Umjereni sam optimist. Klimatske promjene možemo zadržati na razini kojoj se možemo prilagoditi, no samo ako se tom problemu savjesno posvetimo i ubrzamo zelenu tranziciju.
stize zima opet