Možemo li novcem kojim raspolažemo održavati toliki opseg i kvalitetu usluga, zapitao je jučer ministar zdravstva na tematskoj konferenciji o zdravstvu. Preciznije bi bilo pitati “do kada ćemo moći održavati privid da pružamo jednaki opseg i kvalitetu usluga”, jer potpuno besplatno i dostupno zdravstvo karakteristično za socijalističke sustave mi više nemamo, premda je to možda jedini relikt prošlosti koji bi svi htjeli zadržati.
U državi u kojoj zdravstvene doprinose plaća tek trećina stanovništva, a polovina od toga i dopunsko osiguranje, jednostavno nije moguće financirati najsuvremenije medicinske postupke i liječenja. Jasno izdvajanje dogodilo se samo s dentalnim uslugama još u devedesetima. Na sve ostalo formalno imamo pravo “preko socijalnog”, ali mnoge dijagnostičke i terapijske usluge u praksi su nam apsurdno nedostižne.
Znaju to dobro oni kojima su, recimo, fizikalnu terapiju nudili godinu dana nakon operacije ili svi kojima je ključan magnet realno mogao biti dostupan dogodine. Pa su ih na kraju platili, ako su imali. Ili su se prepustili sudbini, ako nisu.
“Ministar je u tom kontekstu kazao da je nužna bolja raspodjela novca među bolnicama”, kaže jedan sudionik jučerašnje konferencije.
To bi značilo da se najvećim bolnicama daje više novca jer one tretiraju najteže slučajeve, a da se malim lokalnim bolnicama zatvori pipa, pa i poneka vrata zatvore. To su, međutim, krupne političke odluke i tko god je na vlasti, to su nam pokazali, nema namjeru latiti se tog vrućeg krumpira i reformirati sustav koji tone. Tako i aktualni ministar tu i tamo izokola odašilje najave o nekim nužnim potezima, ali njih nećemo tako skoro vidjeti.
U međuvremenu se prava smanjuju pomalo, potiho i uz šumove u komunikacijskom kanalu. Kao i s dijabetičarima sada. Oni su ponovno uznemireni najavama smanjenja broja trakica za mjerenje šećera, a u HZZO-u kažu da to nije službeni prijedlog. Međutim, negdje se jednom mora prelomiti.
Na ulice svi j......m svima .