U petak me zaustavio neki mladić na putu od Čitluka do Mostara. Prije
nego što je u vozilo ušao, predstavio se. Student
je treće godine. Prvi dojam bio je da je dobra osoba. Odmah smo počeli
razgovarati. Teme su se brzo izmjenjivale. Mladi čovjek želio bi da su
brže promjene u društvu, kako na mjesnoj tako i na državnoj
razini, u gospodarstvu, Crkvi… Zaključio je da bi se trebali
pojaviti neki novi ljudi, možda mlađi i sposobniji, koji bi potaknuli
svekolike promjene.
U misli mi se vratila priča iz pustinje. Pustinjskom ocu
došao vrlo potišten mladić. Htio je na brzinu
očistiti svoje veliko polje od trnja, a kao to nije mogao učiniti brzo,
odustao je i nije činio ništa. Zatražio je od pustinjskog
oca savjet što mu je činiti. Pustinjski otac rekao mu je:
“Sine moj, radi na dan samo onoliko koliko tvoje tijelo
zauzima kad legneš i tvoj posao će napredovati, a ti pritom
nećeš klonuti”. Kad je mladić to čuo, radio je
tako i u kratkom vremenu u polju više nije bilo trnja i bilo
je priređeno za sjetvu. Pustinjski otac savjetuje da se radi postupno
jer čovjek tako neće izgubiti na hrabrosti.
Vjerujem da i mnogi od nas čekaju da se rodi nova generacija koja bi
učinila društvenu situaciju mnogo boljom. Takva se
generacija, bude li se samo čekalo, nikada neće roditi. Samo ako svatko
u svojem poslu čini svaki dan ono što mora učiniti, doći će
do promjena i do nove generacije.
Paul Tournier rekao bi da postoje u nama otpori prema malim,
jednostavnim stvarima i činima. Te otpore treba nadvladati. Zato ne
budimo obeshrabljeni, već uporni, hrabri i odgovorni i učinimo danas
ono što treba kako bi promjene mogle početi već sutra.
Unatoč svemu
