Tragedija u tunelu Ledenik otkrila je svu bijedu našeg pravosuđa te
koliko je važno da mediji budno motre što nadležni čine ili propuštaju
učiniti. Zahvaljujući novinarima, pokazalo se da u tom nemarno
obrađenom slučaju nema nevinih. Osam dana trebalo je zadarskom
istražnom sucu i policiji te benkovačkom državnom odvjetniku da za
budući kazneni postupak pravno bitne predmete i osobe stave pod svoj
nadzor. Pa svaki klinac koji gleda krimić zna za osnovno istražiteljsko
pravilo: "Sačuvati dokaze!" Kad avion padne, najprije se traži crna
kutija.
U tegljaču to je tahograf. Iako sedam dana nije bio pod nadzorom,
tegljač je nadobudno pretražen trećeg dana nakon nesreće u uzaludnoj
potrazi za tahografskim ispisom. Nevjerojatnim propustima u nesreći s
četvero mrtvih nametnula se sumnja da su u međuvremenu ljudi, i
vrijeme, izmijenili ili svojim interesima prilagodili neke manje ili
više bitne činjenice. Tko je tomu kriv?
Sudac i policija međusobno javno igraju ping-pong, a državni se
odvjetnik zadovoljava gledanjem te se ne bi htio miješati. Naime,
državni odvjetnik u Benkovcu nije bio na očevidu jer je bio zauzet
politički obojenim slučajem u Biljanima Donjim. Njegovo je pravno
obrazloženje da je tamo bila riječ o hitnom pritvorskom slučaju. Ali je
sedmog dana nakon strašne nesreće predložio poduzimanje "hitnih
istražnih radnji". I tako se osam dana nije znalo tko pije, a tko plaća.
Dakako, oni koji su uključeni u slučaj, osobito iz tvrtke vlasnika
tegljača, to nemilice koriste pa su obilazili tegljač i vozača u
bolnici kao da su oni ti koji trebaju sve pripremiti da bi se na kraju
znalo tko je za što kriv. Umjesto da se brane, omogućeno im je da se
stave u poziciju da napadnu pa tako vučnu službu optužuju da im nisu
ispostavili račun za naplaćenu uslugu i da su nove gume na tegljaču
zamijenili starima, a potom su medijima plasirali priču o izlizanim
stražnjim gumama. Dok od mjerodavnoh nitko još nije razgovarao s
vozačem, njegov poslodavac nesmetano ga posjećuje u bolnici i po svom
ga nahođenju suočava s nesrećom i novinskim napisima.
I baš kao u nekom trivijalnom trileru, zbog neplaćenog računa u
splitskom striptiz-baru suvlasnik tegljača ubojice, noć nakon pogreba
žrtava, medijski je razotkriven u društvu baš sudskog vještaka za
promet i splitskog suca. Pozvani na piće u striptiz-bar, suosjećajni
vještak i sudac sigurno su stručno tješili prijatelja.
Sudac toliko drži do tog prijateljstva da na kocku stavlja svoj imidž
jer ga i zakon tjera da vodi računa o ugledu. A ministrica pravosuđa, i
sama ropkinja sudjelovanja na otvaranju jednog takvog kluba, na sve to
odgovara da nema komentara. Gotovo bismo se složili s njom: nakon
svega čovjek zaista ostane bez riječi.
U POVODU
