"Ja sam jedan od rijetkih Zagrepčanaca koji ne da da mu diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka”, izgovorio je do tog trena javnosti nepoznat zastupnik Skupštine Grada Zagreba. Vjerojatno i ponosan što, eto, ima priliku svekolikoj javnosti objelodaniti što je i tko je te koliko je samim time važan. Nije jedini.
Prebrojavanje krvnih zrnaca i nadmetanje prema zavičajnim kriterijima u Hrvatskoj je nacionalni sport. A što točno ima značiti takva kvalifikacija u svjetlu rada za opće dobro, jer politika bi to trebala biti, pritom je potpuno sporedno. No, tko je Zagrepčanec u Zagrebu, što se zapravo poručuje isticanjem zavičajne ili velegradske pripadnosti kao prednosti i što takva kvalifikacija govori o društvu i onome tko za njome poseže?
– Za činjenicom o porijeklu posežemo kad smo jadni, kad nemamo nikakav suvisli argument koji zbilja ima težinu i nešto znači. Tada idemo na ono “Ja sam Splićanin od kolina” ili “ja sam pravi Zagrepčanec” i slično. To ukazuje na nisku razinu i političke i opće kulture onoga tko taj argument upotrebljava kako bi sebe pozicionirao i pokazao kao onoga tko ispravno misli i ispravno djeluje – kaže psihologinja prof. Mirjana Nazor. Proizlazi kako je u društvu česta situacija nedostatka smislenih argumenata na svim razinama jer ovakve kvalifikacije nisu rijetke ni u javnom prostoru ni u svakodnevnim situacijama.
– Pogotovo u domeni politike koju, kad pogledamo, dojam je da zbilja svatko može biti političar i da nikakva znanja nisu za to potrebna. Ja, međutim, smatram da je potrebno mnogo toga znati da bi čovjek funkcionirao u području politike. A onda, kad se nađeš na području iz kojeg ništa ne znaš, onda jasno, Bože mi oprosti, lupaš gluposti i vadiš ovakve argumente koji doista nikakvu težinu nemaju i koji govore o primitivizmu onog koji ih govori i ništa više – jasna je prof. Nazor.
Mnogi se Zagrepčani zasrame kad čuju izjave ovakvog tipa jer se ne osjećaju ugodno pri pomisli da se Zagrepčane percipira pod zajedničkim nazivnikom zbog nečijih homofobnih i isključivih izjava.
– Kao prvo valja znati da je među zagrebačkim starosjediocima vrlo malo hrvatskih prezimena. Kad se grad počeo razvijati sredinom 19. stoljeća, ljudi su odasvud dolazili za poslovima. Dolazili su Česi, Slovaci, Mađari, Nijemci. Židovi, Rusini, Talijani... Tuškanac je dobio ime po Toskancima. Vlaška po Vlasima – podsjeća Ljiljana Dobrovšak, povjesničarka s Instituta Ivo Pilar. To što su joj preci unatrag četiri generacije purgeri, ne smatra onim što je određuje.
Netko može biti ponosan što potječe ili živi u nekoj zemlji, gradu ili političkom poretku, ali nitko ne bi trebao posezati za tim zato što je starosjedilac da ima neka veća prava nego drugi. Takav je stav ne samo nekorektan već i apsolutno necivilizacijski. Netko je nešto po onome što radi i kako se ponaša, a ne što je starosjedilac.
– Postoji respekt prema tome što nečija obitelj ima tragove unazad 300 ili 400 godina, ali inzistirati na teritorijalnom ili etničkom podrijetlu kao nečemu što izdvaja kao bolje ili važnije, potpuno je zastarjelo, nepotrebno i netočno – iznosi sociolog prof. Ognjen Čaldarović. Mješavina ljudi, rasa, jezika, rezultira na Zemlji društvom u kojem ne možemo tražiti razloge da je netko cjenjeniji samo zbog etničkog ili zemljopisnog podrijetla.
“Ja sam važniji od tebe jer tu dulje živim” deviza je za kojom se poseže u doba krize, nezaposlenosti, jačanja nesigurnosti i besperspektivnosti, a tada ljudi traže različita uporišta.
– Kao u starim vesternima kad šerif dolazi u salun jer mu je javljeno da je ondje netom pristigao stranac, i kaže mu: “Hoću da prije večeri odeš iz mog grada”, jer došljak je remetio svakodnevicu i predstavljao nevolju i izvor problema. Kriza pojačava tenzije, pa se automatski traži krivca za takvo stanje – napominje prof. Čaldarević.
Isticanje svog podrijetla kao nadmoćnog podrijetlu nekog drugog jedan je od pouzdanih pokazatelja siromaštva duha, nesposobnosti prihvaćanja drugog mišljenja, nedostatka znanja, uvida u svjetska kretanja. Bilo bi sjajno kad bi se ljude koje iritiraju neki “drugi” moglo poslati na neko vrijeme u multikulturne sredine kako bi vidjeli da postoje drugi svjetovi, poštovanje ljudi neovisno o imenu i podrijetlu. Do tada, ovakvi će se obrasci ponavljati.
– Treba proći još koja generacija da se to promijeni, ali stalno se ponavljaju sukobi i siromaštva i nikako da dođe neka nova generacija na neko plodno tlo tolerancije, mira i pitomosti – zaključuje prof. Čaldarović.
U međuvremenu svjedočimo golemoj koncentraciji netolerancije i mržnje. Djeca svakodnevno prate ovakve ispade i vide da je sve to dopušteno i da se tako postaje poznat. Škole nemaju odgojni autoritet, a roditelji su koncentrirani na egzistenciju. Intelektualci uglavnom zabijaju glavu u pijesak.
Ono što ljude određuje njihova su djela i postignuća, njihova kultura ponašanja i odnosi prema drugim ljudima i okolini. Prezime i mjesto rođenja ne igra ulogu i potpuno je pogrešno ravnati se prema prezimenima u povijesnoj multikulturalnoj sredini, kakva Hrvatska jest, jer ovim su prostorima oduvijek prolazili mnogi narodi.
Da apsurd u ovom slučaju bude veći, baš je prozvani zastupnik Hasanbegović jedan od rijetkih gradskih zastupnika koji je i rođen u Zagrebu. Navodno, samo on i Ljerka Mintas Hodak, u trenutačnom sazivu. S druge strane, gradonačelnik Zagreba nije rođen u Hrvatskoj, pa zar bi ga to, prema logici njegova “spavača”, trebalo diskvalificirati?!
VIDEO: Prošao proračun Grada Zagreba
Purgeri su oni koji se mogu pohvaliti da imaju nekoga rođenog u Zagrebu prije 100 god., a koliko je takvih u Zagrebu? Ni 1%! Zagreb je grad doseljenika kao i svi gradovi u Hrvatskoj jer je prije 100 god. 85% Hrvata živjelo na selu, a 1945. su komunisti iz svih gradova u RH protjerali 80% urbanog stanovništva te naselili svoje partizane i kasnije u pedesetim pa na dalje stanovništvo sa sela. Istarski gradovi su bili pustoš jer je 150 tisuća talijana napustilo Istru. Rijeka i Zadar su također ispražnjeni 1945. Slavonski gradovi u kojima su većinom živjeli folksdojčeri su također ispražnjeni. 49% stanovnika Rijeke nije rođeno u Rijeci, a od 51% rođenih, njih 95% su potomci ovih 49% doseljenih. Zagreb, Split i Osijek su na 47% onih koji nisu rođeni u tim gradovima, a 90% onih koji su rođeni u nabrojanim gradovima su potomci doseljenika nakon 1945. Kod ono malo starosjedilaca koje komunisti nisu uništili i protjerali 1945., postoji jedna tolerantnost i otvorenost jer svi stari Zagrepčani znaju svoje podrijetlo kao i to da su i njihovi preci bili doseljenici u Zagrebu jer je Zagreb uvijek bio doseljenički grad, tako je rastao te doseljenici samo oplemenjuju grad te ga gospodarski jačaju i kada čujete da netko prodaje spike o dotepencima, kamenjarcima i zavičajno dijeli nas Hrvate, to su bez greške potomci onih koji su naselili Zagreb u prvim tjednima nakon 8.svibnja 1945. i takvi pojma nemaju o migracijskoj i demografskoj povijesti Zagreba te vole prodavati purgerski pedigre.