Nedavno se na društvenim mrežama rasplamsala polemika o tome može li, tj. zašto ne može pravoslavnom vjerniku na krštenju kum biti netko katoličke vjere.
Svojstva kuma u Zakoniku
– Naprosto su takva crkvena pravila. Ne radi se da tu netko ima nešto protiv nekoga, nego je, kada se ne bismo držali tih crkvenih normi, došao u pitanje ekleziološki smisao. Naime, kum je na krštenju, najčešće djetetu, osoba koja jamči da će ga odgajati u vjeri crkve u kojoj se krsti. Kakav bi onda bio smisao da netko iz neke druge crkve jamči da će dijete odgajati u njegovoj vjeri? Odnosno, u kojoj bi ga vjeri tada trebalo odgajati – protumačili su nam crkvene propise u Pravoslavnoj crkvenoj zagrebačkoj općini, dodavši kako u praksi može doći do odstupanja, ali u iznimnim situacijama, npr. u ratnim okolnostima ili kada nigdje u blizini nema pravoslavnog svećenika, no da su takve prilike vrlo rijetke.
Slično je i u Katoličkoj crkvi. Crkvene propise, primjerice, na stranicama Porečke i pulske biskupije tumače Kanonskim zakonikom i navode da „sakrament krštenja i potvrde (krizme) traži da primatelj sakramenta ima kuma ili kumu, odnosno kuma i kumu; ali nikako dva kuma istog spola (usp. ZKP kan. 873) te da je „zadaća kuma da pomaže kumčetu u njegovu rastu u vjeri (usp. ZKP, kan. 872), što znači da i sam mora biti poučen o bitnim svojstvima vjere te biti praktikant vjere“.
Zakonik jasno propisuje koja svojstva mora imati kum, tj. propisuje kad netko ne može biti kum (ZKP, kan 874§1), kažu i navode da su uvjeti za kumstvo da kum mora biti katolik koji je krizman i pričešćen, da je praktičan vjernik (to znači da ide u crkvu; ako ima djecu, da ih šalje na vjeronauk ili da mu dijete pohađa vjerski odgoj u vrtiću, da prima blagoslov obitelji…), da je navršio 16 godina, osim ako veliki pastoralni razlozi traže iznimku koju će procijeniti župnik ili djelitelj sakramenta, da je sposoban služiti se razumom (kan. 11) i da živi u regularnom crkvenom braku ili da je slobodan.
Također, kumovati ne mogu roditelji djeteta te „netko tko se ispisao iz Katoličke crkve ili pripada nekoj drugoj crkvenoj zajednici (protestant, pravoslavni) ili se smatra ateistom ili nevjernikom, onaj tko živi u neregularnom braku (tko je vjenčan samo civilno, živi u izvanbračnoj zajednici ili tome slično…) ili onaj tko može biti od velike sablazni (ovisnik o drogama, razbojnik, živi nemoralno…)“
Međutim, i u Katoličkoj crkvi postoje iznimke pa crkveni pravnik dr. Matija Berljak u Glasu Koncila objašnjava kako “pravoslavni mogu, pod točno određenim uvjetima, biti kum ili kuma uz katoličkoga kuma.”
– Pogledamo li u Zakonik kanonskoga prava, kanon 874, jasno vidimo koji su uvjeti potrebni da bi nekome bilo dopušteno preuzeti službu kuma na krštenju: “da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu”, da je “navršio 16. godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da se zbog opravdanog razloga treba dopustiti iznimka”, te se još traži “da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom“ – kaže dr. Berljak.
U paru s kumom katolikom
– Krštenoj osobi “koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici” može se dopustiti da, “zajedno s katoličkim kumom”, bude ipak svjedok krštenja. Isto može učiniti katolik za osobu koja se krsti u drugoj crkvenoj zajednici (usp. ZKP, 874 § 2) – kaže dr. Berljak i objašnjava da „treba naglasiti da se ta zabrana ne odnosi na nekatolike istočnih crkava (pravoslavne)“.
– Precizirano je da izraz “communitas ecclesialis” ne isključuje istočne crkve koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom (Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182). Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993., koji vrijedi za cijelu Katoličku crkvu, jasan je: on izričito dopušta da nekatolici istočnih crkava (pravoslavni) mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci i piše: “Zbog tijesnog zajedništva koje postoji između Katoličke crkve i istočnih pravoslavnih crkava, slobodno je, iz opravdanih razloga, dopustiti da istočni vjernik zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom) kumuje pri krštenju katoličkog djeteta ili odrasle osobe, pod uvjetom da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Katoliku, ako je na to pozvan, nije zabranjeno kumovati na krštenju koje se vrši u istočnoj pravoslavnoj crkvi. U tom slučaju skrb za kršćanski odgoj spada u prvom redu na kuma (ili kumu) koji je član crkve u kojoj je dijete kršteno” – objasnio je dr. Berljak.
U 21 stoljeća još se svađate tko ima boljeg izmišljenog prijatelja