Tog proljetnog jutra, policija je uočila neobično masovno okupljanje na Kvaternikovu trgu, tek koji sat nakon što je svanulo. Istodobno, masa je ispunila i Kazališni trg, kamo su se slijevale rijeke ljudi iz drugih dijelova Zagreba. Štošta je postalo jasno kada je, koji trenutak poslije, s nove Remize na Trešnjevci upućen telefonski poziv u sjedište Gradske štedionice, u to doba vlasnika ZET-a, o obustavi tramvajskog i autobusnog prometa odlukom radnika koji su odlučili slaviti Prvi maj.
Zagrebačkim ulicama potekla je krv, a jedna za drugom, smjenjivale su se slike sukoba s policijom, ranjavanja, uhićenja, a događaj koji će uslijediti u povijesti će ostati zabilježen kao Prvomajske demonstracije 1940. u Zagrebu, kada će po prvi put od stvaranja Jugoslavije 1918., radnici tijekom proslave tog praznika masovno izići na ulicu. Odazvali su se pozivu Komunističke partije Hrvatske koja je letkom otisnutim u 16.000 primjeraka poručila: “Danas, kada se radni narod priprema za odlučne i konačne borbe s kapitalizmom, oči radnog naroda cijele Hrvatske uperene su u vas. Mi, proletarijat grada Zagreba, treba da očuvamo vjekovnu tradiciju radničkog pokreta, treba da obustavimo svaki rad u tvornicama i radionicama, iziđemo na ulicu da proslavimo naš proleterski praznik i tako se pridružimo milijunskoj smotri proletarijata cijeloga svijeta. Ne u šumu sakrivati se, već na ulicu manifestirati našu proletersku svijest, solidarnost i snagu.”
‘Narod ide na uranak’
Po uzoru i na spomen na krvave nerede u Chicagu 1886. godine, zagrebački radnici dali su tako i vlastiti obol u borbi za radnička prava, a u godinama koje slijede, svečani i kolektivni duh Prvog maja se nastavio. Svečanosti su organizirane širom zemlje još tijekom prethodne noći, pa se tako u narodu ustalio “prvomajski uranak”, kada je noć prije simbolično upaljena logorska vatra oko koje se od ranoga jutra, narod skupljao na zbor. Sedamdesetih godina, kada je prosječni radnik zaradio svoj prvi automobil, postalo je popularno dovesti svog limenog ljubimca u prirodu, otvoriti sva vrata i pojačati muziku, kresnuti roštilj i otvoriti pivo. Imalo se što i slaviti: ugodno proljetno vrijeme, plaća koja ne kasni i slobodni dani. Osamdesetih godina, pak, kada su počeci kapitalističke ekonomije počeli nagrizati bedeme jugoslavenskog socijalizma i osvjetljavati njegovu tešku održivost, vrijeme je i dalje bilo lijepo, ali je plaća počela kasniti, a prvomajske kolone iz središta gradova polako se pretvaraju u šoping-ture prema Trstu, gdje teško stečeni novac troše oni koji ga imaju. Kraj dvadesetog stoljeća radništvo dočekuje na koljenima: umjesto za strojevima, mnogi su “staž” odrađivali na ratištu, a bez plaća ostajali u privatizacijskoj pljački, pa proslava Praznika rada pomalo gubi smisao: slobodni dani protegli su se na slobodne godine za stotine tisuća onih koji su ostali bez posla, samo je vrijeme za 1. svibnja i dalje lijepo.
‘Ne u šumu skrivati se’
Danas, gotovo osam desetljeća nakon krvavih prvomajskih demonstracija u Zagrebu, proslava 1. svibnja diljem Hrvatske izaziva ravnodušnost. No, sindikati su neumorni pa će i ove godine izići na ulice pod geslom “Za reforme za ljude”. Zatražit će pravedne plaće i bolje uvjete rada, dostojanstvenu starost, kvalitetno obrazovanje kao temelj razvoja i budućnosti, efikasan javan zdravstveni sustav dostupan svima, učinkovito pravosuđe i javnu upravu te vraćanje povjerenja građana u institucije, kao i promjenu odnosa prema Europskoj uniji i unutar nje — Europu za građane. Pritom, na tiskovnoj konferenciji sindikalci su neki dan izrazili nadu kako će 77 posto uvjerenih da Vlada vodi zemlju u krivom smjeru doći na prosvjed umjesto da roštiljaju i odmaraju se kod kuće”. Uistinu, ovaj se apel ni u čemu ne razlikuje od proglasa Komunističke partije Hrvatske iz 1940. kada je radništvo s letaka upozoravano: “Ne u šumu sakrivati se, već na ulicu manifestirati našu proletersku svijest, solidarnost i snagu.”
No, proletarijat 21. stoljeća u Hrvatskoj ima neke sasvim druge ciljeve. Krv neće teći ulicama, a dim baruta nepovratno je, čini se, zamijenio dim s roštilja. Maksimir, pa tako i druge masovne pozornice za kuhanje prvosvibanjskog graha poput park šume Marjan, Šijanske šume, izletišta Drava, slapova Krke, šetnice u uvali Lapad, posljednjih godina služi kao pozornica za predizborne skupove ili pak stampedo izgladnjelih umirovljenika, pa je borba za radnička prava ustupila pred borbom za porciju graha. Optimistične procjene govore o nekoliko tisuća ljudi na ulicama ove godine, a sigurno je tek da će svu pažnju medija šefovima sindikata ukrasti političari. Prije točno godinu dana, prva je vijest upravo na 1. svibnja bio gradonačelnik Milan Bandić koji je, prilikom dizanja 80 kilograma teškog lonca s grahom, zaradio kilu pa iste večeri završio na operaciji i tako izbjegao sudsko ročište uoči reizbora. Stoga nije neprimjereno zapitati se je li, u digitalnom dobu, Praznik rada izgubio svaki smisao ili pak, suprotno, trebamo li više no ikada, u situaciji egzodusa na Zapad trbuhom za kruhom, razmišljati o pravima hrvatskih radnika? Evo kako o toj temi promišljaju u Bandićevoj Stranci rada i solidarnosti, nakon sloma Laburista jedinoj hrvatskoj političkoj organizaciji koja se svojim imenom obraća radnicima.
– Praznik rada proslavit ćemo i svečarski i radno. Zajedno s našim sugrađanima sudjelovat ćemo se na proslavama diljem zemlje, poput tradicionalnog okupljanja u zagrebačkom Maksimiru, a mnogi od nas sudjelovat će i u podjeli graha. Naša je poruka jedinstvena: pravo čovjeka na rad je univerzalno ljudsko pravo, a perspektivu ima samo ono društvo koje poštuje rad i radnike te stvara uvjete za nova zapošljavanja i stvaranje novih vrijednosti – kaže potpredsjednica stranke Jelena Pavičić Vukičević, s kojom razgovaramo o smislu ili pak besmislu proslave 1. svibnja. Potom priča kako o pravima radnika možemo razmišljati u najmanje dvije dimenzije.
– U povodu obilježavanja Praznika rada prisjećamo se svih onih ljudi koji su “humanizirali“ odnose u društvu i, boreći se kroz povijest za radnička prava, zapravo se borili za dostojanstvo čovjeka koji ima pravo na rad u poštenim uvjetima, na da za svoj rad bude primjereno plaćen i od svoje plaće pristojno živi. Njima na Praznik rada odajemo počast. Druga je dimenzija ona suvremena. Zahtjevi tržišta rada prema radniku su sve kompleksniji pa je i Praznik rada trenutak kada radnička prava promatramo iz perspektive porezne politike i drugih davanja, iz perspektive politike zapošljavanja ili javnih politika koje prate mirovinski sustav te zdravstvenu i socijalnu zaštitu – kaže potpredsjednica Pavičić Vukičević, koju pitamo postoji li uopće u Hrvatskoj radništvo, ako znamo kako je i za sezonske poslove teško pronaći radnika.
Ali što će biti 2. svibnja?
– Radništvo postoji, ali je ugrožena kategorija. Hrvatsko radništvo danas relativno je slabo organizirano jer je palo povjerenje radnika u sindikalne organizacije, kao i u druge institucije društva. Sve je više umirovljenika jer naša populacija stari pa kada njima dodamo uzdržavane članove obitelji poput djece, posve je jasno da je sustav neodrživ. Za teže fizičke poslove i slabije plaćena radna mjesta sve ćemo teže pronalaziti kvalitetne radnike jer bolje uvjete rada i bolje plaće mogu ostvariti u drugim zemljama. Kvaliteta javnih usluga također je faktor koji utječe na emigraciju stanovništva. Samo sigurnost radnog mjesta, stambeno zbrinjavanje i podrška obitelji i životu u zajednici taj trend mogu zaustaviti. Alarmantni su podaci koji govore o iseljavanju stanovništva iz Hrvatske. Prema nekim procjenama, broj stanovnika u našoj zemlji pao je ispod četiri milijuna. I Europska komisija upozorila je u ožujku ove godine na izostanak strukturnih reformi, što direktno utječe na smanjeni gospodarski rast. No, i život u drugim zemljama je težak pa u javnome prostoru treba isticati autentične pozitivne primjere iz naše sredine koji pokazuju da se i u Hrvatskoj može uspjeti – kaže Jelena Pavičić Vukičević koja 1. svibnja smatra važnim kako bi se progovorilo o ovim pitanjima.
Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, jedan od rijetko gorljivih sindikalnih vođa čija oštrica u borbi za prava radnika nije otupila ni u digitalnom dobu, također misli kako proslava Praznika rada sasvim sigurno nije izgubila smisao, štoviše. Razmišljajući o 1. svibnja, također govori o dvojakom obilježju.
– S jedne strane, taj praznik slavi rad, slavi čovjeka koji radi i to mu je u nekakvoj potki, zajedno s prisjećanjem na krvavi ustanak u Chicagu, jer jedino je čovjek misaono biće koje svjesno radi i koje svojim radom potpuno svjesno stvara neke nove vrijednosti i pridonosi stvaranju svijeta. No, u pravilu radnik je žrtva svog rada jer je u pozadini jedna nepravedna raspodjela toga što on stvori – kaže Sever, dodajući kako je neoliberalni duh koji je zavladao svijetom praktički čovjeka koji je subjekt rada pretvorio u objekt, u sredstvo. Pogledajte kako se danas vrednuje radnika.
– Danas se radnika, pa i u Hrvatskoj na žalost, vrednuje onoliko koliko može svojim radom pridonijeti bogaćenju onoga za koga radi, u svijetu u kojem se čovjeka vrednuje troškom od rođenja pa do smrti: trošak jaslica, pa vrtića, pa osnovne i srednje škole, pa fakulteta i rada i na kraju trošak pogreba, što je izuzetno ružno. Taj čovjek nešto stvara, kako on može biti trošak kada stvara nove vrijednosti i upravo zbog toga je nužan 1. svibnja. No meni se činilo da se taj dan pretvorio u nešto što mu nije bila svrha – kaže Sever, pa dodaje kako nema ništa protiv da Hrvatska obilježava Praznik rada uz roštilj, jer to je prilika za druženje s obitelji, kojeg silno nedostaje, no zabrinut je što se počela gubiti druga, društvena dimenzija.
– Ja sam polako umoran da mi za 1. svibnja izgovaramo velike snažne poruke pune emocija, od nužnosti pravične plaće, dostojnih uvjeta rada, reformi u sustavu po mjeri čovjeka... ali što 2. svibnja, što dalje? Istovremeno nam ljudi žive sve teže sve gore i mi sindikalisti, na kraju krajeva, popnemo se na neke pozornice, napravi se šareni sustav balona, transparenata, natpisa, izvikuju se parole, a mi tonemo, sve dublje tonemo. Netko će reći da su sindikalni vođe nevjerodostojni, međutim, oni su izdanak ljudi. Gdje su mladi ljudi, gdje su studenti, gdje su svi ti ljudi o kojima se radi, čija je budućnost u pitanju – pita sindikalist Sever, pa upozorava kako je Hrvatska postala rekorder po radu na određeno vrijeme i nesigurnim oblicima rada u Europi. Premda je Europska komisija na to upozorila, Hrvatska to kao da nije ni čula ni vidjela pa se traži još fleksibilnije radno vrijeme, još otpuštanja radnika.
Od batine i kotača...
– Zato mislim da je 1. svibnja aktualan samo se o njemu u dovoljnoj mjeri ne govori. U javnosti sve se svede na prosvjedne povorke, na grah i ribice, a ne ulazi se u dubinu sustava koji pokazuje da mi sve više trebamo zajedništvo vezano uz Praznik rada jer čovjek i dalje neumoljivo stvara nove vrijednost samo što radnik i dalje dobiva sve manje, a netko drugi na tome sve više zarađuje. Premda danas živimo u digitalnom postindustrijskom dobu: u sustavu je industrija 4.0, dakle roboti, automatizacija, informatizacija, digitalizacija, bitno drukčiji radni procesi, ali praktički je nepobitna činjenica da su sva ona postignuća koja danas postoje u svjetskom gospodarstvu ustvari rezultat rada generacija ljudi koji su nešto stvarali, od kotača naovamo, od batine naovamo, od bilo čega. Kako god se to okrene, te robote je netko stvorio, taj digitalni svijet je netko stvorio, bez obzira na to što danas već postoje sustavi gdje roboti proizvode robote, ali sasvim je sigurno da sve što mi baštinimo od nekakvog rada generacija koje su se prije nas nadograđivale jedne na drugu sve do današnjih dana i nakon nas bi se to trebalo nastaviti dalje. Praznik rada nikako ne može gubiti na svojoj aktualnosti i vrijednosti. Meni se čini da sve te vrijednosti upravo treba vratiti – zaključuje Sever.
Krajnji domet socijalizma , besplatna porcija "pasulja" . I to bez rebarca suva... Kerume, 'amo mi na prsut ((-: